1. May 2014.

Historijska utemeljenost bosanskog jezika dokazi cinjenice

Share

Historijska utemeljenost bosanskog jezika dokazi cinjenice

U tekstu se ne govori o formama i pravopisu bosanskog jezika, već o historijskoj opravdanosti za jezičkom standardizacijom. Ova potreba se javlja zbog konstantnog osporavanja bosanskog jezika, od strane onih koji negiraju posebnost Bošnjaka. Oni smatraju da za postojenje takvog jezika, nema niti jedan valjan dokaz njegovog postojanja u prošlosti.

HISTORIJSKO UTEMELJENJE BOSANSKOG JEZIKA

Do devedesetih godina na prostoru Jugoslavije, izuzev Slovenije i Makedonije, postojao je jedan jezik i zvao se srpsko-hrvatski. Taj jezik je imao svoje pravopisne norme i ljudi su se veoma dobro razumijevali, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Danas, Srbin razumije Hrvata isto kao prije dvadeset godina, iako oni tvrde da ne pričaju istim jezikom. U okruženju u kojem svaki narod vrši standardizaciju svog jezika, javila se potreba za standardizacijom jezika, koji je godina egzistirao na prostoru Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Bosanski jezik, kao i srpski, hrvatski i crnogorski, je isti jezik, ali različite forme standardizacije, koje su vršene u akademskim krugovima, učinile su da ti jezici ne budu isti.

Jezička standardizacija je proces utvrđivanja jezičke norme jedne jezičke zajednice i stvaranja standardnog (književnog) jezika. Pravila utvrđuju poznavaoci jezika- lingvisti na osnovu društvenih potreba i interesa čitave jezičke zajednice. To je značajno kulturološko, nacionalno i političko pitanje koje se u određenom historijskom trenutku rješava na osnovu jezičke realnosti, tradicije i interesa cijele jezičke zajednice ili naroda. Najčešće se za zajednički standardni jezik izabere jezički varijetet koji je, zbog određenih razloga, najprihvatljiviji za jezičku zajednicu. Standardni jezik ne ukida dijalekte, ali govorom obrazovanih ljudi, upotrebom u školi i sredstvima masovne komunikacije potiskuje dijalekatske govore.

Ovdje nećemo govoriti o formama i pravopisu bosanskog jezika, već o historijskoj opravdanosti za jezičkom standardizacijom. Ova potreba se javlja zbog konstantnog osporavanja bosanskog jezika, od strane onih koji negiraju posebnost Bošnjaka. Oni smatraju da za postojenje takvog jezika, nema niti jedan valjan dokaz njegovog egzistiranja u prošlosti.

Ime bosanski jezik prvi put se spominje 1300-te godine u djelu “Skazanie iziavlieno o pismenah”- Historija pisanih jezika, koju je napisao najpoznatiji vizantijski putopisac, Konstantin Filozof. Od tada pa do danas, u narod na prostoru Bosne i šire svoj jezik naziva bosanskim.

Jezik u Bosni za vrijeme osmanskog perioda, ali i nakon njega, redovno se nazivao bosanskim, Stjepan Verković upotrebljava bosanski naziv za jezik u pismu fra Grgi Martiću od 25. IV 1875. godine preporučujući mu: “da stavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih i predmeta, kao što gag di od naroda nazivaju”. Verković traži od Martića da izradi bukvar s bosanskom starom azbukom. Štaviše, još 1881. godine bosanski biskup Vujačić zvao je jezik bosanski, a franjevci su godine 1894. uzvraćali Mih. Politu  da ne govori srpski već bosanskim. (Hadžijahić: 1974)

Mnogi autori tog perioda upoređuju bosanski jezik sa drugim jezicima okruženja, gdje ga smatraju “kvalitetnijim” jezikom .  Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija (1732- 1809), smatra da je bosanski jezik bogatiji riječima od turskog, pa čak i od arapskog jezika, a da bi to dokazao, navodi da arapski jezik za glagol ići ima svega tri izraza: zehebe – raha – meša. Turski jezik je opet u tom pogledu najsiromašniji, jer za glagol ići ima samo izraz gitmek. Međutim, u bosanskom jeziku za oblik glagola ići ima četrdeset i pet izraza: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odlaza, odplaza, odganpa… I druge riječi u bosanskom jeziku imaju više izraza nego li arapski i turski jezik. Na primjer, za izraz jesti Arapi imaju riječ ekele a Turci jemek, dok u bosanskom imamo izraze: jede, gvaca – zvoca – pirća – sublja – lotri – hapi – gloginja – lavutri – momolji – hlapa – čaluga. (Bašeskija: 1986)

Alhamijado književnost je dokaz privrženosti najumnijih ljudi bosanskom jeziku. U period kada dominira turski i arapski jezik, Bošnjaci u osmanskom period štampaju knjige arapskim pismo, a svojim jezikom. Omer Humo iz Mostara je prvi počeo sa ovakvom praksom, izdao je knjigu Sehetul vusula, gdje  kaže: “Ah da je Bog do meni bio ovaki bosanski pisani ćitab”. U pismu Pohvala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom Humo pjeva:

Bez šubhe je babin jezik najlašnji

Svatko njime vama vikom beside,

Slatko braćo, Bošnjaci,

Hak vam Omer govori. (Humo: 1875)

Srpski jezik je svoju standardizaciju dobio mnogo prije nego bosanski. Ovu činjenicu niko ne može osporiti.  Vuk Karadžić, koji je najveći dijelom zaslužan za standardizaciju srpskog jezka, to je činio u Hercegovini, međutim, mnogi hercegovci tog vremena su svoj jezik nazivali bosanskim. Jedan od ustaničkih vođa, Pero Tunguz, kada bi se zagrijao u govoru, znao bi reći svom subesjedniku: “Razumi me, čoeče bosanski ti govorim”.

Zapise sa sjednice gradskog vijeća u Mostaru koja je održana 12. Januara 1895. godine, govori o tome koliko su hercegovci držali do svog bosanskog jezika. Sjednicom je predsjedavao gradonačelnik  Kapetanović, a na njoj su zabilježene riječi: “Gospodin Staneger je zamolio, da izkaže njemački, što ima kazati, jer nije vješt u zemaljskom jeziku. Mi ovdje nismo u Beču, niti Gracu, već u Mostaru i treba da se govori bosanski, da svi razumimo.” (Hadžijahić: 1974)

Ovo ne negira postojanje srpskog jezika, kao što mnogo prije izvršena standardizacija srpskog jezika ne može negirati postojanje bosanskog.

Postoje mnogi dokazi da se bosanski jezik nije zadržavao samo u okvirima granica Bosne i Hercegovine. Muslimani crnogorskih gradova, kao što su Podgorica, Nikšić, Kolašin, Spuž i dr. osjećali su se povezani sa Bosnom. Pred Drugi svjetski rat stariji podgoričani islamske vjeroispovjesti su svoj jezik nazivali bosanskim.“Mi smo Hercegovci, a jezik nam je Bosanski”, govorio je 30- tih godina Aliji Nametku stariji podgoričanin Ahmet- aga Pokrklić. (Nametak: 1962)

Autor Mevluda, u čast poslanikovog rođenja, Hafiz Salih Gašević, rodom iz Nikšića, govoreći o tome šta ga je potaklo da napiše svoj spjev, kaže:

Moliše me kolašinski derviši

Mevlud name daj bosanski  bosanski napiši. (Hadžijahić: 1974)

Da su muslimani na području Crne Gore između dva svjetska rata govorili bosanskim jezikom govori i Jovičević u monografiji koju je 1921. objavila Srpska kraljevska akademija.  Na jednom mjestu Jovićević kaže: “Od oslobođenja Srbije veza sa Bosnom postala je tako jaka da se narod u Plavsko- gusinjskoj oblasti osjećao sa Bosancima jedan isti. Zato ovdje svoj jezik zovu bošnjačkim.” (Hadžijahić, 1990)

Popularni hrvatski pjesnik Andrija Kačić- Miošić (1704- 1760) svoju Karobljicu kako u naslovu knjige kaže “prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i  iz kronika Pavla Vitezovića u jezik bosanski”. (Kačić- Miošić:1760)

Historijske činjenice koje su navedene nedvosmisleno govore o egzistiranju bosanskog jezika kroz stoljeća. Njegova kasna standardizacija ne može dovesti u pitanje samo postojanje jezika u narodu. Bošnjaci godinama, neki javno, a neki latentno smatrali su svoj jezik bosanskim,

IZVORI

  • Kačić- Miošić Andrija,  Karobljic, Zaostrog, 1760.
  • Bašeskija Muma Mustafa Ševki, Ljetopis (1746- 1804), Veselin Masleša, prevod sa turskog Mehmed Mujezinović, 1986.
  • Humo Omer, Sehletul- vusul, Sarajevo, 1875.
  • Alija Nametak, Neki narodni običaji i lokalne tradicije Muslimana u Podgorici, Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, Cetinje, 1962.
  • Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.

http://imamovic.wordpress.com/2012/12/21/historijsko-utemeljenje-bosanskog-jezika/

 

Relevantni clanci

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.