Srpske i hrvatske pretenzije na historiju BiH

 

 

Zbirka svih hrvatskih i srpskih argumenata o hrvatstvu odnosno srpstvu Bosne i njenih stanovnika te obaranje istih. Bosnjacki odgovor srpskim i hrvatskim mitomanima je najbolji penicilin protiv takvih teznjih. Bosna je Bosnjacka, nikada
kroz svoju hiljadugodisnju historiju nije pripadala niti jednom od ovih tabora koji je prisvajaju.

 

Rušenje srpske propagande/mitomanije o “srpstvu” Bosne i Bošnjaka

Rušenje hrvatske propagande/mitomanije o “hrvatstvu” Bosne i Bošnjaka

Vlasi u srednjovjekovnoj Bosni

Nema pravoslavlja u Bosni prije turaka

Crkva bosanska i Bošnjaci heretici

Religija srednjovjekovne Bosne

Historijske karte srednjovjekovne Bosne

Povelje u srednjovjekovnoj Bosni

Bosona iz DAI

Historijski relevantni spomeni Bošnjaka (Bošnjana)

O Bošnjacima (Bošnjanima) srednjovjekovne Bosne

BOSNA u ranom srednjem vijeku

Početci teritorijalnih posezanja

Budući da je SPC 1389. preživjela smrt svoje države, našla se je na čelu srpskoga naroda.^[1].

U krugovima svećenstva Srpske pravoslavne crkve javljaju se tjekom 17. stoljeća istaknuti pojedinci koji naseljene dijelove Hrvatskoga Kraljevstva počinju prvi put nazivati “srpskim zemljama”. Putujući u carsku Rusiju da bi dobili novčanu pomoć, srpski su episkopi i svećenici na ruskim graničnim postajama ili u Moskvi pri ispitivanju o tome od kuda dolaze redovito izjavljivali sa se njihovi manastiri i crkve nalaze “u srpskoj zemlji” iako su znali da su dolazili iz područja Hrvatskoga Kraljevstva.^[2]. Građa ruskih arhiva dopušta zaključak da su osvajačke pretenzije starije od prvih pisanih velikosrpskih projekata 19. stoljeća. Primjerice svećenici iz Lepavine i iz Požege kazali su da dolaze iz “srpskog grada”. Monah manastira u Bešenovu (Srijem) izjavio je u Moskvi 1712. i 1739. da dolazi “iz srpske zemlje pod vlašću rimskog cara“^[3]. Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika SPC tijekom 17. i 18. stoljeća i to je postalo tlo iz kojega su 19. i 20 stoljeća nastale različite velikosrpske megalomanije. U konačnici je dovela do etničkih istrjebljenja, da bi se istrjebljenjem nesrba stvorila velika homogena Srbija.

Velikosrpski projekti u 19. stoljeću

Samouki filolog Vuk Karadžić izradio je prvi velikosrpski projekt “Srbi svi i svuda“: Nastao je izvan bitnoga dosega SPC. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona predstavlja najpoznatiji spis srpske nacionalne ideologije 19. stoljeća. Izbjegavanjem riječi “Hrvat” i “hrvatski narod” Karadžićev spis briše postojanje Hrvata i njihove kulturne tradicije u srednjoj Europi. Uspjelo posrbljavanje i nestajanje vlaške zajednice projektom “Srbi svi i svuda” ohrabrilo je i potaklo kod velikosrba namjenjivanje iste sudbine Hrvatima i muslimanima u BiH i u Sandžaku. Problem hrvatske politike onog doba je bila upravna podijeljenost zemlje u tri dijela: na Kraljevinu Dalmaciju, Vojnu Krajinu i Bansku Hrvatsku.

Načertanije Ilije Garašanina imalo je za cilj obnoviti Srpsko Carstvo. Makedonija je prema tim tumačenju bila isključivo srpska zemlja, a Bugari su prikazani kao največć protivnici pripajanju Makedonije Kraljevini Srbiji. Garašanin je prednost dao Bugarskoj, a Karadžić Hrvatskoj.

Brz i potpun poraz Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. bila je i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada napušta Garašaninove planove iz “Načertanija” nad bugarskim etničkom području.^[4]

Od sredine 19. stoljeća u Beogradu izlazi velik broj knjiga “za narod i školu” koje su uvjeravale čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske “srpske zemlje”. Jedna od istaknutih autora onoga doba bio je primjerice Petar M. Niketić s knjigom “Srpski svet u reči i slici“. Navodi da u srpskim zemljama živi oko 11. milijuna stanovnika. Pored Srba navodi da tamo žive “Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić i tvrdi da “svi govore čistim srpskim jezikom”.

Velikosrpski projekti u 20. stoljeću

Londonski ugovorom uz već osvojenu Makedoniju Srbiji su pripojeni novi teritoriji uključujuće i Kosovo u kojem je bilo 21 % Srba.

Tisak Srba u Hrvatskoj kao n. pr. Srbobran koje su izlazile Zagrebu i koje je novčano potpomognute iz Beograda često bi Hrvata koji bi Sabor nazvao “hrvatskim”, u Srbobranu proglasili kao “hrvatskim šovinistom” i svako izjasnjavanje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji ili Slavoniji prigodom otvaranje izložbi i drugih priredaba proglašavno “velikohrvatskom propagandom“. U Srbobranu je Nikola Stojanović nekritički objavio članak u godini 1902 s naslovom: “Do istrage naše ili vaše” (= “do istrebljenja našega ili vašega”) sto je bio uzrok za protusrpske izgrede. ^[5]

Tjekom masovnog progona i iseljavanja Muslimana iz Srbije uzatopno i u više navrata iseljen je velik broj muslimana raznih etničkih skupina u Tursku. Planskim naseljavanjima (npr. “solunaša” nakon 1918. i “boraca” iza 1945.) srbizirna su područja kao primjerice Vojvodine nakon nakon masovnog progona Volksdeutschera.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Velikosrpska_ideologija