Ekonomija Titove Jugoslavije: Odlaganje neminovnog kraha

Ekonomija Titove Jugoslavije: Odlaganje neminovnog kraha

PostPostao/la admin » Pet ruj 26, 2014 8:35 am

windows7sevn.org Facebook Share
Ovaj tekst namijenjen je svima nama, a posebno onima koji misle da je jugoslavenska ekonomija za vrijeme Tita bila izgrađena na stabilnim temeljima.Ako pogledamo i analiziramo ekonomske pokazatelje, moramo priznati da je ideja o robusnosti jugoslavenske ekonomije bila iluzija i da je “blagostanje” o kojem mnogi jugonostalgičari danas govore 1 bilo pozajmljeno na račun budućih generacija. Te generacije sada, uz plaćanje računa za destruktivne ratove devedestih i intervencionističke ekonomske politike 2 država nasljednica bivše Jugoslavije, plaćaju i račun kraha neodrživog ekonomskog sustava socijalističke Jugoslavije.

Prvi znak da je robusnost jugoslovenske ekonomji bila iluzija pojavio se odmah poslije Titove smrti.Osamdesete godine bile su obilježene odgodom početka vraćanja vanjskog duga Jugoslavije zbog financijske nemoći gospodarstva. Jugoslavija je 1991. godinu dočekala s oko 20 milijardi dolara duga. Prethodno joj je Međunarodni monetarni fond umanjio ukupna potraživanja za 1.8 milijardi 3 jer zemlja jednostavno nije imala sredstava za vraćanje ni kamata, a kamoli glavnice. Što je ovom stanju prethodilo? Prethodilo mu je nekoliko desetljeća izgradnje gospodarstva čija je struktura bila takva da joj je opstanak ovisio baš od stalnog povećanja vanjskog duga – ekonomije ovisnika.

Grafikon ispod prikazuje ukupni dug Jugoslavije od 1961. do 1980. 4 i liniju kojom se može aproksimirati trend kretanja ukupnog duga. Linija je eksponencijalnog oblika i prilično vjerno aproksimira stvarni dug u razdoblju 1961-1980. Po ovom trendu, ukupni dug se uvećavao za oko 17.6% svake godine u tom dvadesetgodišnje razdoblju. Da se se taj tempo rasta nastavio i poslije 1980., ukupni dug bi danas iznosio oko 6 tisuća milijardi dolara. Kada imamo u vidu da je danas ukupni godišnji bruto domaći proizvod (BDP) svih bivših jugoslavenskih republika zajedno oko 200 milijardi dolara, jasno nam je o kakvoj se astronomskoj sumi duga radi. Ovo nam isto tako jasno govori da je rast duga koji se bilježio između 1961. i 1980. bio jednostavno neodrživ.

Slika

Ovi brojevi stavljajuu odgovarajući kontekst stvarno uvećanje duga svih bivših jugoslavenskih republika sa oko 20 milijardi dolara 1980. oko 150 milijardi danas. Točno je da je 150 milijardi mnogostruko više nego 20 milijardi, ali imajmo u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrijednosti dolara 0,20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilike jednaku ekonomsku moć. Dakle, u realnoj vrijednosti, vanjski dug bivše Jugoslavije se uvećao za oko 50% od 1980. do danas. Iako bismo svi mi možda voljeli da je ta brojka manja, uspoređeno s udvostručavanjem vanjskog duga svake tri ili četiri godine prije 1980., to predstavlja dramatično smanjenje rasta. Ovo, naravno, ne znači da je trenutna zaduženost bivših jugoslovenskih republika povoljna i da su ekonomske politike tih država u dobrom stanju. To samo znači da je nerealno bilo nadati se da jugoslavenski dug može ostati na na razini od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih promjena i smanjenja potrošnje.

Iako ovi brojevi nude potencijalno objašnjenje kraha jugoslavenske ekonomije osamdesetih, sam eksponencijalni rast duga ne bi nužno morao voditi krahu, ako je svrha zaduživanja vremenski ograničeno investiranje u projekte koji bi donijeli povećanu produktivnost i time omogućili i uspješnu otplatu duga u budućnosti. Nažalost, to nije bio slučaj kada se radi o bivšoj Jugoslaviji.

Činjenica da je jugoslavenska ekonomija provela najmanje dvadeset godina pod tempom rasta duga od preko 17% godišnje, sugerira da se i struktura te ekonomije formirala na taj način da je daljnji opstanak gospodarstva ovisio od budućeg uvećanja duga. Da bismo razumjeli zašto je jugoslavenski dug strmoglavo rastao i zašto je bio neotplativ, potrebno je kronološki analizirati trgovinski balans i indikatore produktivnosti Jugoslavije.

Trgovinski balans je makroekonomski pokazatelj odnosa veličine uvoza i izvoza jedne zemlje. Ako je trgovinski balans blizu nule, to znači da su uvoz i izvoz otprilike jednaki. Ako je trgovinski balans pozitivan, ta zemlja izvozi više nego što uvozi i kažemo da postoji trgovinski suficit, a ako je balans negativan, uvoz je veći od izvoza i ta zemlja je u trgovinskom deficitu.

Kada je ekonomija jedne zemlje u trgovinskom suficitu, strana valuta (kojom stranci plaćaju proizvode te zemlje) se nagomilava u zemlji izvozniku. S druge strane, strana valuta (kojom se plaća uvoz) se odljeva iz zemlje čija ekonomija je u trgovinskom deficitu. Zemlje koje konstantno imaju negativan trgovinski balans se u isto veme zadužuju kod stranih kreditora da bi nadomjestila nedostatak strane valute. Nije teško vidjeti zašto je ovakvo stanje neodrživo na dulje staze, tj.. održivo je samo dotle dok strani kreditori žele zemlji dužniku posuditi novac.

Ako pogledamo ukupan jugoslovenski trgovinski deficit tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uviđamo da on ubrzano raste između 1970. i 1980. Štoviše, taj deficit raste čak i brže od jugoslavenskog vanjskog duga. Jedan dio te razlike bio je pokriven doznakama jugoslovenskih emigranata. Na primjer, ukupne doznake emigranata su 1971. iznosile 1.3 milijarde dolara, a 1972. 2.1 milijardu. Ipak, ni priljev strane valute kroz vanjske kredite i doznake emigranata nije bio dovoljan da pokrije sav trgovinski deficit i spriječiti odljev strane valute iz Jugoslavije.

Mjereno u postocima BDP-a, ukupni vanjskotrgovinski deficit Jugoslavije između 1970. i 1980. povećao se sa nešto ispod 10% na oko 50% BDP-a. 7 Ono što je zabrinjavajuće u ovome nije sama brojka od 50% BDP-a, nego činjenica da je Jugoslavija iz godine u godinu bilježila sve veći trgovinski deficit u odnosu na BDP . Ovo je još jedna naznaka da je sama struktura jugoslavenske ekonomije bila takva da je stabilnost cijele ekonomije zavisila od priliva stranih sredstava za koje nije postojalo pokriće u domaćoj proizvodnji.

Slika

Struktura jugoslavenskog trgovinskog deficita bila je takva da su uvoženi uglavnom repromaterijali kao što su nafta i sirovine. Ovakva struktura proizvodnje ne obećava povećanje produktivnosti u budućnosti kojim bi se pokrio deficit iz prošlosti i tako mogli otplatiti dugovi. Štoviše, iako je ukupni obujam proizvodnje na razini ekonomije Jugoslavije rastao jer se koristilo više resursa, produktivnost po jedinici uloženih resursa u većini jugoslovenskih industrija tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina je opadala. Sa takvom smanjenom produktivnošću, šanse za uspješno vraćanje kredita u budućnosti postaju nikakve.

Struktura proizvodnje u kojoj se posuđuje novac da bi se kupili repromaterijali prestaje biti održiva onda kada izvor kredita presuši, a to se u slučaju Jugoslavije dogodilo početkom osamdesetih. Jugoslovenska ekonomija je tada ostala bez vanjskog “goriva” i to je postalo osjetno tijekom naredne desetljeća koja je obilježena odgodom otplate vanjskih dugova. Jugoslovenska ekonomija ne samo da nije imala kapaciteta za otplaćivanje postojećih dugova, nego je i sam njen kapacitet funkcionirati u nesmanjenom obimu zavisio od novih zaduživanja. Jugoslovenski BDP stagnira poslije 1980., a od 1986. počinje opadati.

Ovi pokazatelji sugeriraju da priča koju često čujemo o tome kako se bivša Jugoslavija herojski “digla iz pepela” poslije Drugog svjetskog rata nije potpuna. Prvo, nije jasno koliko je to uzdizanje bilo herojsko, posebno ako je za njega zaslužno neodrživo zaduživanje. Drugo, teško je dati neku ocjenu te priče ako ne znamo kako su se neke druge zemlje “digle iz pepela.” Zato, uporediomo BDP 10 po stanovniku nekih zemalja koje su krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća imale približno jednak BDP kao i Jugoslavija tog vremena.

Pogledajmo što nam povijesni podaci govore. Govore nam da su sve države koje su ovdje prikazane, osim Mađarske i Bugarske, imale znatno veći rast BDP-a po glavi stanovnika nego Jugoslavija između 1947. i 1989. Dakle, možda se Jugoslavija herojski digla iz pepela, ali izgleda da su se Japan, Njemačka, Italija, Austrija, Grčka i Španjolska mnogo herojskija digle iz tog pepela.
Slika

Čak i kada se uzme u obzir da su zemlje zapadne Europe primile američku pomoć u vrijednosti od preko 12 milijardi dolara u sklopu Marshallovog plana, 11 ta brojka blijedi u odnosu na 47 milijardi dolara koje je Jugoslavija primila kao reparacije za ratnu štetu u Drugom svjetskom ratu , što u vidu industrijske opreme što u monetarnom obliku. Uz to, postoje jaki dokazi 13 da je uloga američkih interesa predstavljenih u politici Trumana i Eisenhowera u Jugoslaviji u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bila slična onoj u zemljama zapadne Europe. Ta uloga sastojala se u pružanju političke i ekonomske podrške režimu kao protutežu “tvrdom” socijalizmu Sovjetskog Saveza i njegovih europskih satelita. Dakle, ne možemo znatno bržu stopu rasta zapadnoeuropskih ekonomija pripisati nesrazmernoj pomoći SAD-a u odnosu na Jugoslaviju.

S druge strane, Mađarska i Bugarska pokazuju sličan spor rast bruto domaćeg proizvoda kao i Jugoslavija.Osim što valja primijetiti da su, za razliku od ostalih ovdje prikazanih zemalja, Mađarska i Bugarska imale sličan ekonomski sustav kao i Jugoslavija, detaljnije objašnjenje razlika u brzini “dizanja iz pepela” je tema za posebnu analizu.

Ako pogledamo ostale ekonomske indikatore 14 kao što su primanja po kućanstvu, stopa inflacije i nezaposlenosti, ni tu situacija nije ružičasta u posljednjih deset godina Titove vladavine. Primanja strmoglavo opadaju krajem sedamdesetih unatoč pumpanju ogromnih količina stranih sredstava u zemlju. Godišnja inflacija se mjeri dvoznamenkastim brojevima, a nekoliko godina pred Titovu smrt ubrzava i dostiže 40% godišnje. Stopa nezaposlenosti se, unatoč odlasku preko 1.1 milijun (ili 20 posto radne snage) Jugoslovena na privremeni rad u inozemstvo, od 1970. do 1980. popela sa nešto ispod 7% na 12%. Takav rast nezaposlenostii stope ekonomske emigracije bi se u ekonomskoj literaturi okarakterisao kao znak duboke recesije. Dakle, jugoslavenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju, ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija u kombinaciji s povećanjem ekonomskog iseljavanja stanovništva.



http://poskok.info/wp/?p=82756
ne zna primitivizam šta je minimalizam

Slika
Avatar korisnika
admin
Site Admin
 
Postovi: 5040
Pridružen: Sub pro 29, 2012 2:09 pm
Lokacija: Tuzla, Bosna

Re: Ekonomija Titove Jugoslavije: Odlaganje neminovnog kraha

PostPostao/la admin » Uto svi 10, 2016 11:59 am

U osamdesetim je sve to došlo na naplatu.

Godine 1980. stopa nezaposlenosti iznosila je 13,8%, ne računajući približno milion radnika u inostranstvu. Dalje tokom osamdesetih stopa nezaposlenosti se popela na 17 posto. 60% nezaposlenih činili su mlađi od 25 godina.

Na sve ovo jugoslovenska vlada je u borbi s krizom odgovarala emisijom novca, što je dalje vodilo do astronomske inflacije. Uporedo s ovim dolazilo je i do urušavanja bankarskog sektora, gdje su ljudima preko noći opraštani milionski dugovi ili im je čak omogućeno da na špekulacijama zarade pravo bogatstvo. Banke su svoje dugove nastojale prilagoditi stopi inflacije, ali to nisu mogle primjeniti na ugovore sklopljene ranije gdje su kamate bile fiksirane. Tako su primjerice rate stambenih kredita za nekretnine koje su sedamdestih masovno građene postale smiješno male, a sve je to bankama stvorilo ogromne gubitke. Krajem osamdesetih godina dolazi do bankrota nekoliko velikih preduzeća, što dodatno pojačava utisak da je ekonomija u lošem stanju. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da stavi pod kontrolu inflaciju i masovnih štrajkova širom zemlje zbog zamrzavanja plata, Branko Mikulić u martu 1989. podnosi ostavku na mjesto premijera, koje preuzima Ante Marković.

Image

Pokušaj spašavanja Jugoslavije

Pred pad Berlinskog zida, Ante Marković odlazi u Washington gdje je s predsjednikom SAD-a George H. W. Bushom dogovarao novu finansijsku injekciju za spas ekonomije. U zamjenu za pomoć, Marković se obavezao da će Jugoslavija provesti dubinske ekonomske reforme, koje su uključivale uvođenje nove valute, nova smrzavanja plata, oštre rezove u javnoj potrošnji, stvaranje zakonskog okvira za privlačenje stranih investicija kao i eliminaciju društveno posjedovanih samoupravnih kompanija.

Do kraja godine Marković se fokusirao na provođenje zakona koji su vodili ka tihom ukidanju samoupravljanja i uvođenju privatnog vlasništva u kompanije. Iako je dozvoljeno da javne kompanije budu dijelom privatizovane, uglavnom kroz ulaganja, koncept društvenog vlasništva i radničkih vijeća još uvijek je sačuvan.

Do kraja 1989.godine inflacija u Jugoslaviji je dostigla 1.000%. Na posljedni dan Stare godine 1989., Ante Marković je predstavio svoj program ekonomskih reformi. Deset hiljada dinara postalo je „jedan dinar“, fiksiran za njemačku marku po stopi sedam dinara za jednu marku. Iznenadni kraj inflacije donio je veliko olakšanje za bankarski sistem. Vlasništvo i razmjena stranih deviza su deregulisani, što je, s realnim tečajem, privuklo devize u banke. Ipak, na kraju osamdesetih postalo je jasno da vlada Ante Markovića ima sve manje političke moći da svoje ideje provede u praksu.

Onda je došla devedeseta

Godine 1990. zahvaljujući prethodno donešenim zakonima, Marković je predstavio program privatizacije kojim je omogućeno upravama kompanija da inciraju privatizaciju, uglavnom kroz sistem interne raspodjele udjela u vlasništvu, kojim se u početku nije moglo trgovati na berzi. Drugim riječima, ovo je značilo da bi se privatizacija vršila tako što bi se vlasništvo nad firmom dalo radnicima i menadžerima koji u njoj rade, i kojima bi dionice mogle biti ponuđene uz popust. Ovaj proces jugoslovensko rukovodstvo nazivalo je „transformacijom vlasništva“ opisujući time prelazak javnog vlasništva u privatne ruke.

Reforme Ante Markovića u kratkom periodu su počele davati rezultate. U aprilu 1990. mjesečna stopa inflacije pala je na nulu, izvoz i uvoz su povećani, a devizne rezerve povećane za 3 milijarde dolara. Ipak, industrijska proizvodnja pala je za 8,7%, dok su visoki porezi onemogućavali mnoga preduzeća da isplate čak i „zamrznute plate“. No situacija u zemlji na političkom planu nije ni najmanje bila ružičasta. Nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije početkom godine, Jugoslaviju su očekivali prvi demokratski izbori. Kao alternativu bujajućim nacionalizmima na svim stranama, Ante Marković je osnovao vlastitu stranku – Savez reformskih snaga koja je nudila projugoslovensku orijentaciju i reformski kurs.

No ubrzo mu ni ekonomski pokazatelji više neće ići na ruku. Inflacija je sredinom godine ponovo počela, dostižući 8% u septembru i oktobru. Markovićeve reforme i program mjera štednje naišli su na žestok otpor kako kod ostalih struktura federalnih vlasti tako i pojedinačnih rukovodstava republika. U tom smislu posebno je slikovit potez koje je napravilo rukovodstvo SR Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Markovićev program obuzdavanja inflacije je uz asistenciju rukovostva AP Vojvodine čije je rukovodstvo kontrolisano kao satelit, otvoreno je odbijen. S druge strane, Srbija uvodi carine na uvoz iz Slovenije i Hrvatske te na svoju ruku uzima sredstva iz banaka za finansiranje povećanja plata, penzija, bonusa državnih službenika i subvencioniranje firmi koje su trpile gubitke.

Bilo je jasno da Marković nema političku moć ni podršku da svoje reforme provede do kraja, te da ni Jugoslavija kao cjelina naprosto više ne funkcioniše, što će definitivno biti potvrđeno naredne godine otcjepljenjem Hrvatske i Slovenije i početkom krvavih ratova.

Kraj 1990. Jugoslavija je dočekala s padom BDP-a od čitavnih 11,6%.

Stranka Ante Marković ni u jednoj republici na izborima nije uspjela osvojiti dvocifren procenat glasova.

http://www.kameni-spavac.com/index.php/ ... olitickoj/
ne zna primitivizam šta je minimalizam

Slika
Avatar korisnika
admin
Site Admin
 
Postovi: 5040
Pridružen: Sub pro 29, 2012 2:09 pm
Lokacija: Tuzla, Bosna

Re: Ekonomija Titove Jugoslavije: Odlaganje neminovnog kraha

PostPostao/la admin » Sub lip 17, 2017 5:36 pm

plastičan primjer nazadovanja i nekonkurentnosti yu ekonomije je na auto industriji

Image
ne zna primitivizam šta je minimalizam

Slika
Avatar korisnika
admin
Site Admin
 
Postovi: 5040
Pridružen: Sub pro 29, 2012 2:09 pm
Lokacija: Tuzla, Bosna


Vrati se na: Ekonomija ex YU država

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 0 gostiju