KOS-ovci u i oko ARBiH

Re: KOS-ovci u i oko ARBiH

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Čet svi 21, 2015 7:05 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Slika

Slika

Terso = Haris Silajdzic
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: KOS-ovci u i oko ARBiH

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Sri ožu 09, 2016 4:42 pm

https://www.youtube.com/watch?v=d4bqAJDTDvU


film Semira Halilovića - "Bilo jednom na Igmanu"

vrijedi pogledati
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: KOS-ovci u i oko ARBiH

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Sri ožu 09, 2016 6:11 pm

Domaci izdajnici: KOS-ovci unutar SDA i u vrhu drzave BiH

1/23/2013

0 Comments

Aleksandar Vasiljević je, još od prije rata, imao svoje ugrađene ljude koji su se, na samom početku agresije na RBiH, pomoću njihovih dugogodišnjih insajdera iz političkog i javnog života, utkali unutar struktura RBiH. To su bili dugogodišnji oficiri KOS-a Fikret Muslimović, Sead Čudić, Enver Mujezinović, Nedžad Ajnadžić, Senad Mikić, Izet Mustafić, Sead Rekić i mnogi drugi. Sa političke strane to su bili Fikret Abdić, Biljana Plavšić, Alija Delimustafić ...
Pošto je, kako sam prethodno pisao, MUP RBiH bio potpuno poklopljen pod kontorlu KOS-a i Vasiljevića, a trag organizacije otpora nije lociran, Vasiljević povlači naredni potez; oficire KOS-a infiltrira unutar vladajuće SDA, te ih šalje na mjesta odakle se može saznati više o eventualnom naoružavanju Muslimana u RBiH i Sandžaku. Tako Sead Rekić, kao najistureniji špijun KOS-a, dobija zadatak da krene sa infiltracijom prema SDA-u i staroj poznaničkoj vezi. Oslanjajući se na svoju široku saradničku mrežu (unutar uleme, političkih struktura, te među studentima) KOS u BiH i njihova dva vojna centarfora oličena u Muslimoviću i Rekiću prave kontakte sa ljudima preko kojih bi mogli dobiti više informacija o organizovanju otpora u RBiH. Priča o tome šta se, na koji način, odvijalo biće ispričana retrospektivno. Priču će ispričati, kada je raskrinkan i uhapšen, major KOS-a Sead Rekić.
Prenosi sin generala Sefera Halilovica na svom blogu, jedan od najmladjih boraca Armije BiH.

Oficir KOS-a Sead Rekić uhapšen je na područiju Igmana. Nakon što je duže vremena praćen i nakon što je snimljena i dokazana njegova neprijateljska djelatnost krajem 1992.g. tj. početkom 1993.g., biva od strane jedinica ARBiH uhapšen i proslijeđen na dalju obradu u Sarajevu. Oči u oči sa nepobitnim dokazima, našavši se među zidinama Centralnog zatvora u Sarajevu, shvativši da mu bivši drugovi iz KOS-a ne mogu pomoći, Rekić odlučuje da sve prizna. Dobija nekoliko desetaka papira iz rokovnika i olovku te počinje pisati svoju izjavu o radu za četnički KOS. Tu izjavu imam u u mom posjedu.

Rekić počinje svoju priču kako je dospio u redove MUP-a, SDA i ARBiH ponovno demaskirajući način njihovog (KOS-ovog) rada: „Ja sam otišao kod generala Vasiljevića, a tada me interesovalo na koji način ću preći u MUP BiH kada sam aktivni oficir JNA i KOS-a, iako sam formalno prešao u Savezni SUP. General mi je rekao da je sve u redu i da se samo javim Aliji Delimustafiću. Pitao sam ga kome da šaljem Izvještaje, te me je on ponovo uputio na Delimustafića. Tada mi je Vasiljević rekao da ne bi bio otkriven treba da dobijem rješenje o napuštanju JNA sa datumom prelaska u savezni SUP. Nakon toga odlazim Bakoviću i on me odvodi u „Personalu“ te sam čuo kada je Baković naredio da mi se izda falsifikovano uvjerenje o prestanku aktivne vojne službe sa 15.9.1991. U Saveznom SUP-u sam bio na radu od 15.9. do 17.11.1992. i imam Rješenje o prestanku aktivne vojne službe od 17.11.1991. koje je potpisao savezni sekretar Gračanin, što je kao i ostala dokumenta bilo netačno i radilo se o falsifikatima, što je sve bilo dogovoreno sa generalom Vasiljevićem.“

U nekoliko ključnih slučajeva (Rekić, Muslimović, Mujezinović) radilo se o identičnom infiltriranju agenata KOS-a u strukture RBiH – izdavanjem lažnih uvjerenja o prestanku aktivne vojne službe. Po istom principu je djelovao i Fikret Muslimović koji se lažno predstavljao kao demobilisano vojno lice dok je, zapravo, čitavo vrijeme imao kod dr. Čišića u Vojnoj bolnici u Sarajevu otvoreno bolovanje kao aktivno vojno lice. Dakle radilo se, kao i u slučaju Rekića, o prevari. Za sličnim primjerom će posegnuti i treći najvažniji agent KOS-a u RBiH Enver Mujezinović dolazeći direktno iz Centrale KOS-a u Beogradu pravac u Sarajevo 1.5.1992.g. tj. dan prije napada na državnost RBiH kada je uhapšen Izetbegović i napadnuto Predsjedništvo RBiH. Vasiljević ga je, preko potpuno blokirane RBiH, poslao da, vjerovatno, pomogne Delimustafiću i Abdiću u izvođenju državnog udara.

Predmet špijuna Rekića su, pod budnim okom komandanta ARBiH Sefera Halilovića, vodili predsjednik Okružnog vojnog suda Senad Kreho i vojni tužilac Mustafa Bisić. Rekiću je određen advokat po službenoj dužnosti – Vahidin Kapo. Pošto je Haliloviću bilo poznato da je Rekić tek jedan u lancu špijunske mreže KOS-a unutar RBiH, naređuje Bisiću i Krehi da vode istragu o čitavom Rekićevom službovanju za KOS. Tako dolaze do Fikreta Muslimovića i Envera Mujezinovića koji su prešutili da uopće poznaju Rekića. U svojoj izjavi Rekić svjedoči o počecimaa rada za KOS: „1981. godine dobio sam prekomandu u četvrtu diviziju u Lukavici na dužnost komandira čete I bataljona. Pred odlazak u Lukavicu pozvao me je kapetan Bjelinac u svoju kancelariju, te mi rekao da se po dolasku u Lukavicu javim kapetanu I klase Fikretu Muslimoviću koji je bio načelnik organa bezbjednosti I divizije te mi je rečeno da će Fikret Muslimović biti upoznat o mojoj saradnji sa KOS-om. Mogu da dodam da sam 1987. godine unaprijeđen u čin kapetana I klase, a inače, mom prelasku u bataljon doprinijela je velikim dijelom i saradnja sa KOS-om, te moji raniji rezultati. Jedne prilike mi je Fikret Muslimović rekao u mojoj kancelariji da od sada sve izvještaje pišem njemu lično kao službenu zabilješku i da nema potreba da se potpisujem pod tajnim nazivom.“

Međutim, događaji se odvijaju velikom brzinom pa Rekić na krilimaa špijuniranja za KOS brzo napreduje te ga KOS, kao provjerenog kadra početkom 1990.g. šalje na Komandno-štabnu školu u Beogradu. Tamo, prateći oficire koji bi mogli napustiti JNA i staviti se svom narodu na raspolganje, ima novi zadatak o kojem kaže: „U julu 1990. potpukovnik Fikret Muslimović mi je saopštio da bi trebao ići na školovanje u Komandno-štabnu školu taktike u centar visokih vojnih škola kopnene vojske na Banjici...Sa mnom u grupi zajedno je bio Sefer Halilović, Hajro Osmanagić i Zoran Soldat. U razgovoru sa Seferom i Hajrom vidio sam da obojica imaju potpuno suprotan stav u odnosu na mene. Naime, Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda, te je više naginjao stranci SDA, dok je Sefer dobro poznavao istoriju muslimanskog naroda te je više bio naklonjen bošnjaštvu i osuđivao je rat u Hrvatskoj. Znam da je jedne prilike po povratku iz Hrvatske, Sefer bio na pauzama stalno sam i zatvoren prema ostalima u klasi. Ja sam ga jedanput sreo i želio sam da znam šta se dešava, pa sam mu predložio da porazgovaramo o tome i on je pristao, te mi je tada Sefer rekao da njemu mentor vraća rad nekoliko puta i to po nalogu KOS-a. Pa mi je rekao da neko od kolega prenosi KOS-u sve o njemu i da će on saznati ko to radi, te mi je rekao da između ostalog sumnja i na mene...“

Nakon nekoliko verbalnih incidenata na Komandno-štabnoj školi u kojima je Sefer Halilović optužio, između ostalih, načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića da je JNA postala četnička vojska, Sefer Halilović se 13.9.1991.g. odlučuje za bijeg iz JNA. Skupa s njim, uskoro, polazi i njegov kolega iz klase a kasnije prvi komandant 5.Korpusa ARBiH, Hajrudin Osmanagić. U to vrijeme Rekić, po naređenju Vasiljevića, već uveliko radi u MUP-u RBiH pokušavajući da otkrije lanac organizovanja i naoružavanja Muslimana u RBiH. U to isto vrijeme Enver Mujezinović sjedi u kabinetu generala Vasiljevića u Beogradu gdje će ostati sve do maja 1992.g. kada slobodno dolazi u Sarajevo skupa sa još jednim KOS-ovim oficirom Seaadom Čudićem. U isto vrijeme, pošto se radilo o koordiniranoj akciji Vasiljevićevih agenata, Fikret Muslimović „prodaje paprike“ na pijacama u Sarajevu „kako bi prehranio porodicu“ dok je, zaapravo, u suštini još uvijek aktivni šef KOS-a za BiH. Muslimović provodeći vrijeme na pijaci pokušava da „provali“ lanac ilegalnog naoružavanja Muslimana u RBiH. (Procjena KOS-a bila je da se Muslimani naoružavaju dovozeći oružje autobusima i na kamionima koji prevoze robu za pijace i slična mjesta.) Da je teza tačna potvrđuje i dio Rekićeve izjave u kojoj govori o svojoj supruzi (inače zaposlenoj u autobuskom poduzeću Centrotrans) i nalogu Fikreta Muslimovića (u vrijeme dok, ovaj "prodaje paprike“) da je dovede na salušanje kako bi doznao nešto više o tom kanalu ilegalnog naoružavanja Muslimana u RBiH. Rekić, u vezi s tim, u izjavi piše: „Sjećam se jedne prilike, da me je Muslimović molio, odnosno zahtijevao da ga spojim sa svojom suprugom koja je bila zaposlena u Centrotransu sa namjerom da sazna da li može doći do podataka odnosno da li zna kako se prebacuje oružje autobusom za Sandžak ili za Sarajevo...“

U jeku KOS-ove aktivnosti Vasiljević odlučuje da Rekića usmjeri prema SDA. Rekić odmah nalazi starog znanca još iz vremena 1988.g. Radilo se o civilu koji je bio vojnik po ugovoru u kasarni JNA „Viktor Bubanj“ gdje je, u to vrijeme, Rekić obavljao dužnost komandanta bataljona vojne policije - Rasim Muharemović. Muharemović će 1.6.1990.g. prekinuti radni odnos u JNA i doći na posao u SDA ali za njim ubrzo stiže i Rekić te ga kontaktira. Već u julu mjesecu 1991.g. Rekić će ispitivati Muharemovića o naoružavanju Muslimana i eventualnom vojnom organizovanju preko SDA. U svom iskazu Muharemović će ustvrditi da je kazao Rekiću da se naoružavanje vrši putem šverca što je oficirima KOS-a, "pijačnom radniku" Muslimoviću, "policajcu" Rekiću i njihovim saradnicima bio dovoljan signal da se infiltriraju u prevoznička poduzeća, pijace i druga slična mjesta pokušavajući pronaći kanal ilegalnog naoružavanja i presjeći ga. Već tada, radeći po Muslimovićevom nalogu, Rekić će se raspitivati da li je SDA razgovarala sa „jednim od najboljih slušalaca Komandno–štabne akademije u Beogradu Seferom Halilovićem koji naginje prema muslimanskoj istoriji i kulturi.“
Spomenuo je i Hajrudina Osmanagića. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je nekolicina oficira tzv. JNA bila uveliko angažovana na radu u PL RBiH Rekić će, opet, preko Muhremovića izraziti želju da se aktivira unutar vojne organizacije otpora ako ona postoji. Muharemović će o ovome obavijestiti Mehu Karišika koji je, inače, bio zadužen za vezu između GŠ PL RBiH i SDA, a kasnije će obavijestiti i Sefera Halilovića. U svojoj izjavi, prisjećajući se njihove rekacije, Muharemović 4.5.1993.g. kaže: „Sefer mi je sugerisao da od Rekića zatražim da napiše svoju detaljnu autobiografiju u kojoj bi naveo da li je sarađivao sa KOS-om, zatim spisak oficira Muslimana za kojima je raspisana potjernica, te da li ima kakve veze sa JNA i na koji način je prešao u Savezni SUP, pa sam ja to prenio Rekiću, ali taj zahtijev, odnosno tu biografiju nije nikada napravio.“

Rekić izbjegava odgovoriti na pitanja koja mu je postavio Muharemović. Takođe, Rekić izbjegava popuniti upitnik koji mu je preko Muharemovića poslao Karišik u kojem su se nalazila slična pitanja kao i prvi put. Na pitanje Muharemovića da li mu išta znači pseudonim „Gavran“, Rekić hladnokrvano odgovara da nikad nije čuo za takav pseudonim. Radilo se, naime, o njegovom kodnom imenu.

Za vrijeme trajanja akcije „Trebević 2“, SDB BiH 17.11.1993.g. pravi službenu zabilješku u kojima prepirčava navode Mehe Karišika veza za ova događanja: „Čuo sam za Seada Rekića dok je radio u prostorijama Centrale SDA Sarajevo. Naime Rasim Muharemović koji je po Keminim riječima bio zadužen za bezbjednost stranke mu je više puta sugerisao da se u PL uključi i Sead Rekić. Kemo dalje kaže da ga je Sefer Halilović upozoravao na Rekića kao čovjeka koji radi za KOS. Međutim, na ponovno insistiranje od strane Rasima Muharemovića da Kemo primi Rekića u PL, on se odlučuje da po Rasimu pošalje upitnik Seadu Rekiću.“

Rekić će upitnik koji je dobio od Muharemovića poslati u Vasiljevićev i Muslimovićev kabinet a Vasiljević taj „krunski dokaz“ pominje u svojoj izjavi pa je jasan put kojim ga je dobio. Prije nego se odmakne od SDA i usmjeri u MUP RBiH Muharemović će Rekića posavjetovati da obraati pažnju na MUP RBiH jer iz njega uskoro odlazi Avdo Hebib što bi za Rekića bila odlična prilika. Rekić je naglasio Muharemoviću da je razgovarao sa Omerom Behmenom i da ako Behmen upita Muharemovića za njega da ovaj pronađe samo riječi hvale. Bilo je jasno da je veza između Rekića i Muharemovića bila više od poznaničke relacije. Kako bi u MUP RBiH došao što uobičajenije, Rekić prima instrukcije od „pijačnog radnika“ Fikreta Muslimovića. Prisjećajući se tih detalja, Rekić piše: „Negdje u ljeto 1991. ja sam došao na vikend u Sarajevo, te me je pozvao telefonom Fikret Muslimović i rekao da dođem u njegovu kancelariju. Kada sam došao, rekao mi je da li ja poznajem organizacijsku strukturu i ostale podatke jedinice za posebne namjene MUP-a RBiH, te sam ja odgovorio potvrdno, jer smo zajedno izvodili sa pripadnicima MUP-a vježbe i lično sam poznavao ljude u toj jedinici, a prije svega Dragana Vikića. Fikret je zatražio da na papiru sačinim organizacionu šemu cijele jedinice, rukovodnu strukturu, sastav i nacionalnu strukturu ljudi, vrstu naoružanja, broj naoružanja, te broj i vrstu oklopnih vozila.
Rekao mi je da hitno napišem i rekao mi je da mu tu procjenu traže „ovi gore“ misleći na centralu KOS-a u Beogradu. Fikret mi je rekao da ja dođem u kontakt sa Vikićem i da snimim razgovor sa Vikićem u cilju da se vidi kakva je borbena gotovost jedinice, odnosno spremnost Vikića da se suprostavi Armiji. Prije nego što ću krenuti na zadatak koji mi je dao Muslimović, rekao mi je isti, da ne postavljam odmah pitanje nego da se podsjetimo na naše zajedničke dane saradnje, s tim da je prije toga Fikret nazvao zastavnika Vujčića i rekao meni da odem kod Vujčića koji će mi dati mikrokasetofon i koji će mi objasniti način njegovog rada. Tada sam ili ranije nazvao Vikića pa smo se našli u restoranu Šentada. Sjeli smo u unutrašnjost restorana, a tada sam ja u svemu postupao po zadatku Muslimovića i započeo sam nakon uvoda sa pitanjima kako bi dobio što više odgovora od Vikića. Sjećam se da mi je Vikić govorio da ga iznenađuje da Vojna policija osmatra bazu Specijalne jedinice i da se tamo šalje zastavnik Lizdek Nedeljko. Ja sam predložio Vikiću da odemo u kasarnu „Viktor Bubanj“ kod kapetana Tomčića i da o svemu tamo porazgovaramo...Kada je Vikić otišao ja sam predao kasetofon sa kasetom Muslimoviću.“

U izjavi na ove okolnosti, u sklopu istrage protiv Rekića i Muslimovića, Dragan Vikić se prisjetio da ga je Rekić pozvao telefonom i saopštio mu da je došao „za vikend“ u Sarajevo te je insistirao na susretu. Razgovor je, po Vikićevom sjećanju, bio opušten i normalan. Nakon ovog susreta Vikić kaže da ga je Rekić više puta pozivao na sastanke i privatna druženja i zapazio je da su nekoliko puta sjedili u restoranu Šentada. Zapravo ako se pogleda Rekićeva izjava na ove okolnosti vidi se da je postupio po Muslimovićevom naređenju i prvobitno radio na „dobijanju povjerenja“ kod izvora informacija. Tek kada su se njihova zajednička druženja odomaćila, Rekić je krenuo sa postavljanjem pitanja o borbenoj gotovosti jedinice kojom komanduje Vikić te njenoj političkoj orjentaciji u slučaju sukoba sa JNA.

Kada je Rekić u svojoj izjavi potpuno demaskirao i dokazao ulogu Muslimovića u pripremama za agresiju na RBiH, radu na podrivanju borbene moći RBiH i njihovoj, zajedničkoj, saraadnji sa četnicima, sudsko – vojni tandem Kreho i Bisić odlučuju da Muslimovića uvrste na spisak osumnjičenih i uzmu izjavu od njega prije podizanja optužnice za neprijateljsku djelatnost. Muslimović u svojoj izjavi, na okolnosti saradnje sa Rekićem kaže da je Rekić bio dobar vojnik i da s njim, osim službenih, nikakvih drugih kontakata nije imao. Muslimović nadalje tvrdi da je „od nekog momka na pijaci“ čuo da je Rekić počeo raditi u MUP-u. Ipak, prestrašen, Muslimović, iako se brani, pravi greške iz kojih se vidi da ne govori istinu. Muslimović tvrdi da je u Beogradu saznao, kada mu je Rekić kazao, da je po Vasiljevićevoj naredbi prešao u Savezni SUP. Međutim šta je istina? „Od momka na pijaci“ ili u centrali KOS-a? Muslimović veli kako o svojim saznanjima informiše prof. Enesa Pelidiju koji, opet, informiše Aliju Izetbegovića. Zanimljivo, niko od pomenutih ne reaguje.

Osumnjičen da je pod šiframa „Otrov“ i „Gavran“, radeći za četničku stranu i KOS, prije i tokom rata, počinio teška krivična djela podrivanja odbrambene i vojne moći RBiH, ubistvo, zloupotrebu službenog položaja te krivično djelo odavanja državne tajne, Rekić je bio u pravnom i životnom tjesnacu. Istragom je nepobitno dokazano da je za gotovo svaki Rekićev korak znao i bio odgovoran Fikret Muslimović koji je bio sljedeći na listi za pritvor i optužnicu za rad za četničku stranu. Dokazi koji su izvedeni tokom istrage ukazivali su da je Rekić, postupajući po naređenju načelnika KOS-a, Fikreta Muslimovića načinio skicu i strukturu Specijalne jedinice MUP-a RBiH, procjenu njene snage i mogućnosti upotrebe sa ciljem sa generalima Vasiljeviću i Tumanovu predočii snagu njima, do tada, jedine poznate organizovane formacije koja bi mogla pružiti otpor JNA. Nadalje, Rekić vrši tajno prisluškivanje komandanta pomenute jedinice Dragana Vikića a sadržaj snimnjenih razgovora predaje Muslimoviću. Isto tako Rekić, opet po naredbi Muslimovića, vrši snimanje i Rasima Muharemovića a kasetu i ostale prikupljene podatke predaje Milivoju Lončareviću koji, opet, istu predaje Muslimoviću. Ostala krivična djela koja su se stavila Rekiću na teret bila su informisanje centrale KOS-a o tajnom naoružavanju na relaciji Sarajevo – Sandžak, zataškavanje informacija o načinu i vremenu rušenja mosta u Bosanskom Šamcu koji su izveli pripadnici jedinice kapetana Dragana, Rekićeva naredba da se napadne vozilo JNA u Mostaru što je bio povod generalu Momčilu Perišiću za otpočinjanje bombardovanja Mostara i druga teška djela.
U akciji u Mostaru, Rekiću je asistirao oficir KOS-a iz kasarne „Sjeverni logor“, Branko Glavaš. Kasnije, Rekić će se u prisustvu Ruždije Kuhinje, Mehmeda Kamenice i Teufika Mušićća hvaliti da je lično naredio pucanje na pincgauer JNA. Međutim ovdje nije kraj opusu Rekićevog rada za četnike i KOS. Rekić će, sljedeći upute cetrale KOS-a, preuzeti glavnu ulogu prilikom iseljavanja kasarne JNA u Pazariću odakle će agresorska vojska izvući kompletno naoružanje koje su, prije Rekićevog pojavljivanja, htjeli predati snagama RBiH. Krajem 1992.g. Rekić će doći na Igman i sa tog pravca učestvovati u operaciji deblokade Sarajeva „Jug 92“. Tada se na Igmanu događa ubistvo Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića s čim se u vezu dovodi upravo Rekić. U toku operacije „Jug 92“ Rekić će se povući sa ključnog mjesta za uspijeh operacije, Crvenog klanca, uzrokovavši smrt nekoliko vojnika ARBiH i komandanta diverzantske grupe iz Trnova Smaila Rizvana. Tada je napokon uhapšen i sve je priznao.

Rekićevim svjedočenjem, te svjedočenjem ostalih svjedoka, došlo se do krivične odgovornosti Muslimovića. Za djela koja su se njemu, u početku, stavljala na teret bila je zaprijećena kazna od 15 godina zatvora. Muslimović je već bio jednom nogom u zatvoru. Bio je to kraj mjeseca maja 1993.g. Sjećajući se ovog procesa tužilac Bisić će novembra 1993.g. izjaviti sljedeće: „Početkom aprila mjeseca 1993. godine kao okružni vojni tužilac zaprimio sam Krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Rekić Seada. Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje indicije o umješanosti Muslimović Fikreta kao i nekih komandanata i jedinica OS RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agresorom, odlučio sam da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istome obavijestim državno rukovodstvo. S tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5–8 stranica, u kojoj smo Senad Kreho i ja ukratko obradili dokaze vezane za Fikreta Muslimovića, zatim obaranje mosta u B.Šamcu, zatim ubistvo Fadila Đoze kao i druge radnje vezane za Igman i slične stvari.
Ovu Informaciju koju smo potpisali Senad Kreho i ja, dostavili smo tokom juna 1993. godine najvišem državnom rukovodstvu i to predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva dr.Ejupu Ganiću, zamjeniku ministra za MO, ministru MUP–a RBiH i načelniku GŠ ARBiH Seferu Haliloviću.“ U trenutku kada je Rekić u pritvoru, Muslimović očekuje hapšenje svakog sata, Mujezinović pod istragom jer je prešućivao poznanstvo sa Rekićem, i kada je kompletna vrhuška KOS-a u RBiH potpuno razbijena dešava se potpuni, neočekivani, obrat. Po istom principu kako se to dogodilo i krajem 1991.g. kada je Muslimović o Rekiću obavjestio Izetbegovića a ovaj potonji šutio, sada 1993.g. očito je da je Izetbegovića „neko“ obavijestio da je Muslimović na korak od zatvorske ćelije. Iako je smjena bila tek pusta želja ustaških secesionističkih krugova, Alija Izetbegović telefonom poziva Rasima Delića da hitno dođe u Sarajevo.
Delić stiže.
Naprasno, iznenadno, Izetbegović smjenjuje sa mjesta prvog čovjeka ARBiH Sefera Halilovića, a koji dan kasnije novopostavljeni Delić, po Izetbegovićevom naređenju, odmah smjenjuje sa mjesta predsjednika Vojnog suda i šefa Vojnog tužilaštva Senada Krehu i Mustafu Bisića. Muslimović, umjesto kao pritvorenik, dobija šansu da uđe u Centralni zatvor u Sarajevu i posjeti Rekića. Rekao mu je da ima pravo da sa sobom radi šta hoće ali da ne smije da izda njih, misleći na agenturu KOS-a u RBiH. Savjetovao mu je, na kraju, da na suđenju kaže da je sve priznao pod pritiskom. Tako se i odigralo. Muslimović je, umjesto zatvorske ćelije, dobio kabinet u Predsjedništvu RBiH, u kabinetu Alije Izetbegovića kao njegov savjetnik. Ključni svjedoci protiv Rekića su, odjednom, povukli svoje iskaze jer je potpuno promijenjena državna garnitura koja je razbila agente KOS-a u RBiH. Rasim Muharemović biva pretučen. Struktura, predvođena Seferom Halilovićem, koja je htjela da se obračuna sa KOS-om, slomljena je. Svjedoci su vidjeli da je vrh ARBiH sklonjen i počišen za nekoliko dana. Bilo je jasno da je samo Alija Izetbegović mogao pružiti tako sigurno utočište za kadrove KOS-a u RBiH, i ne samo to već i odmah, i nakon svih dokaza, unaprijediti Muslimovića, Mujezinovića, Mehića i druge, te pustiti na slobodu Rekića. Tako je Alija Izetbegović postao najsigurnije utočište špijunima KOS-a u RBiH.

U pismu od 26.8. i 30.8.1994.g., tada smjenjeni načelnik CSB Sarajevo Munir Alibabić piše, o slučaju Rekić, Aliji Izetbegoviću: „U Informaciji sam naveo da su (Mujezinović i Ugljen - op.a) upropastili slučaj Rekić. Zašto su reterirali ključni svjedoci Makusmović, Ovčina i Balta kojima je Ugljen dao posljednji brifing i kakva je tu uloga tužioca Mehića koji je postavljen na prijedlog Mujezinovića, a prešutio nam je podatak da su Mehić i Rekić zajedno radili u kasarni «Viktor Bubanj» i bili Vasiljevićevi ljudi. Međutim, kada je Sektor SDB dokumentovao Rekićevu neprijateljsku aktivnost, pogotovo na Igmanu, i kada je Rekić uhapšen u prvoj polovini 1993. godine, tada će Rekić, između ostalog, istaći svoje prisne kontakte sa Mujezinovićem, dok su službovali u armiji prije rata, u toku samoga rata, pa i pred hapšenje. Onda sam ga pozvao u svoju kancelariju i on mi je odmah sa vrata rekao da pretpostavlja zbog čega ga zovem, da se najvjerovatnije radi o Rekiću, a onda mi je pojasnio da je on tu malo nesretno involviran, da on zna da je Rekić kombinacijom Vasiljevića ugrađen u MUP BiH, da je to jedan od najjačih agenata KOS-a...“

Kada su kadrovi KOS-a u RBiH, zaštićeni i predvođeni Alijom Izetbegovićem, zauzeli ključne pozicije u državi počeli su da urušavaju državni kontinuitet RBiH, njenu multietničku osovinu kao garant njenog opstanka a prije svih, jedinih autohtonih Muslimana na prostorima Europe. Potom su počeli da, vještačkim putem, proizvode međumuslimanske sukobe i tzv. „državne neprijatelje“ čime su oslabili unutrašnju snagu rukovodstva RBiH i uništili njihovo međusobno povjerenje. Već oformljenu, terorističku grupu za likvidacije, „Ševe“ stavili su u puni angažman na unutrašnjem planu vršeći stravične ratne zločine.

Ova grupa špijuna KOS-a je potpuno tolerisala pojedinačne ratne zločine počinjene od strane nekih pripadnika ARBiH i MUP-a, zataškavali su istrage u vezi s tim kako bi RBiH nanijeli nenadoknadivu štetu u postratnom periodu jer se, za ta djela, sudilo vrhu ARBiH a ne pojedincima, čime je pojedinačni zločin, bez ikakve pravne osnove, institucionaliziran na štetu RBiH. Nadalje ovi špijuni KOS-a su inspiratori i pokretači strašnih sukoba unutar Sarajeva 2/3.7. i 26.10.1993.g. kojom prilikom je poginulo oko deset pripadnika Vojne policije i MUP-a. Pred sam kraj rata organizovali su „kamp za obuku“ Pogorelica radi čijeg je djelovanja i sadržaja BiH imala ogromnu štetu na međunarodnom planu koju trpimo i danas. Iza ove grupe agenata KOS-a ostalo je više desetaka ubijenih ljudi, nekoliko političkih atentata, na desetine poznatih primjera zloupotrebe službenog položaja, te stalni rad na rušenju odbrambene moći RBiH i izazivanju unutrašnjih sukoba sa tragičnim posljedicama. Radi se, ne kalkulišući ni jednog trenutka, o monstrumima.

Da je i danas situacija s njima vrlo slična, kao i 1993.g., govore činjenice: Fikret Muslimović umjesto Alije savjetuje sina Alije Izetbegovića. Enver Mujezinović je savjetnik u Vladi FBiH, Nedžad Ajnadžić je u vrhu stranke SDA, Bakir Alispahić je od običnog policijskog službenika postao milioner a svi oni skuopa su u SDA-ovom Odboru za sigurnost što je paraobavještajna služba sa monstuoznim zadacima i učincima.

Do danas, nakon 1993.g., nikada nije obnovljena istraga za izdaju protiv Muslimovića, Mujezinovića, Rekića i njihovih saradnika pa i samo to dovoljno govori ko su sve saradnici KOS-a u smiješnoj državi BiH kakvom je učinio njihov nekadašnji kolega i zaštitnik - Alija Izetbegović.

Semir Halilović
Sarajevo, 22.1.2013.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Prethodni

Vrati se na: Sve ostalo

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 0 gostiju

cron