Progoni i zlocini nad Bosnjacima u Zepcu

Progoni i zlocini nad Bosnjacima u Zepcu

PostPostao/la MIRADOF » Uto tra 15, 2014 12:08 am

windows7sevn.org Facebook Share
MOJE ZAROBLJAVANJE U ŽEPČU

Tekst inspirisan izjavom borca Armije BiH, Durmić Nermina (1971) iz Doboja koji 54 dana bio zatvoren u žapačkim logorima, ljeta 1993, kad je, tokom izdaje 111.xp. brigade HVO Žepče, izvršena ustaško-četnička ofanziva na slobodnu tešanjsko-maglajsko-južnodobojsku teritoriju. Ukratko o logorima, agresorima i žrtvama.

Kada ste pripadnik jedne armije i plus kad je rat gdje je svako svakome iza leđa onda postoji velika šansa da budete zarobljeni od strane neprijateljske vojske. Ovo je priča o jednom takvom zarobljavanju. Lokacija: Evropa, Bosna i Hercegovina, grad Žepče. Vrijeme: ljeto 1993.god. Cilj ovog teksta je pokazati kako je izgledao svakodnevni život zarobljenih boraca Armije BiH u Žepču u vrijeme kad se žepački Hrvati udružili sa četnicima. Takođe ukratko o žepačkim logorima i žrtvama.

Situacija u Žepču ljeta 1993. god.

S ciljem fizičkog pripajanja Žepča i okoline tkz. Herceg Bosni (iseljavanja Hrvata), a zbog ''nezgodnog'' geografskog položaja tog mjesta (na obali r.Bosne između Zenice i Maglaja) i nekoliko brigada Armije BiH koje djelovale na tom terenu, srpski zet i k-dant 111. xp brigade HVO Žepče, Ivo Lozančić na čelu sa ''Žepačkom grupom'' je bio ''primoran'' udružiti se sa četnicima Teslića i Ozrena kako bi svu logistiku vršio preko srpske teritorije. Taj dogovor pao negdje u vrijeme katoličkog praznika Svetog Ivana Krstitelja, dana 14. juna 1993. Zajedno sa četnicima su porobili Bošnjake Novog Šehera i Žepča te totalno zablokirali Tešanj, Maglaj i Južni Doboj kao i Zavidoviće. Zajedničkim snagama su izvršili ofanzivu na ovu zablokiranu enklavu (untra ove teritorije djelovala 110 HVO brigada koja do kraja rata ostala u tijesnoj vezi sa Armijom BiH), te izazvali nezapamćeno stradanje i glad. Kako Bošnjaka tako i Hrvata Žepča koji izgubili svojih 400 boraca a 1500 je bilo ranjeno. Nakon što su srpski agresor i HVO poharali Novi Šeher kod Maglaja, oni su bošnjačke žene i djecu, gole i bose držali zatvorene u selu Ljubatoviću, jedan dio su protjerali prema Zenici, a muškarce od 15 do 70 godina su, prije puštanja prema Zenici i pucanja po koloni civila, 2 noći držali zatvorene u tunelu Karaula koji 4 km udaljen od Žepča prema Doboju na M-17. Prije otvaranja logora: Hangar ''Nova Trgovina'' u Žepču, Škola Perković, Škola u selu Ljubatović, Škola Donja Papratnica, Škola ''Rade Kondić'' u Žepču, Skladište Mahnjače, Hangar ''Silos'' u Žepču, te svojevrsnog geta zvanog Trzna u centru Žepča za starije Bošnjake Žepča ostale u gradu, na malom prostoru slobodnog dijela grada šest dana su držali 6000 zarobljenih civila i vojske Armije BiH.

Bilans žrtava

Ne računajući koliko je za ta tri mjeseca užasa stradalo nedužnog stanovništva Tešnja, Maglaja, Zavidovića, samo na teritoriji Žepča je ubijeno 160 Bošnjaka, u logore ih zatvarano blizu 500, a svi Bošnjaci (oko 9000), osim nešto staraca, protjerani. Samo u logorima su ubijena 83 Bošnjaka a njih 431 je deportovan u Hercegovinu. (Bili natrpani u autobuse namijenje iseljenju Hrvata u Hercegovinu a oni odbili taj sramotni čin svog rukovodstva). U tim autobusima ubijen 31 civil. Najviše logoraša ubijeno u zloglasnoj ''šestici'' logara Silos. Nakon paljenja i pljačkanja sela Prijeko, miniranja džamije kasnije su srušene sve ostale džamije na ovoj teritoriji.

Imena nekih od žrtava

U ''Šestici'' su na smrt premlaćeni, od strane zloglasnog Luke Babića, imam iz Begova Hana, Nedžib ef Zgrčo, zatim Jasmin Musić, braća Edin i Edib Fejzić, Hazir Okanović, Senaid Mujketić. Bego Durmić, borac 203 brigade Doboj-Bosna iz Ševarlija kod Doboja je kukavički ubijen na Crnom Vrhu kod Tešnja u momentu kad je bio razoružan i skinut do gaća. Bezbroj je premlaćivanih i ranjenih koji su redovno iz logora upućivani na četničke položaje da njima kopaju rovove i utvrđuju linije.


Opis logora ''Silos'' kod Žepča i zloglasne ''šestice''

Hangar ''Silos'' je zgrada kroz čiju sredinu išao prolaz, s lijeve i desne strane se nalazilo po pet prostorija koje bile veličine 5 x 15 m. Svaka od ovih betonskih prostorija imala teška metalna vrata. Nijedna ćelija nije imala plafona, iz tih prostorija se mogao vidjeti zajednički krov silosa. Stražari su hodali gore iznad ćelija, iznad prostorija i tako kontrolisali zatvorenike. Mokrili su po zatvorenicima. Zatvorenici su bili u lijevom a vojnici HVO-a u desnom krilu gdje su držali i skladište oružja i municije. Zloglasna šestica je bila zatvor za ''borce Armije BiH''. Trenutno je lijevo krilo rekonsruirano gdje su srušeni pregradni zidovi. Zazidani su prolazi pa je ''šestice'' nestalo. Desni dio je ostao nepromijenjen.


Žepačka grupa optužena za zločine

Nedavno je u Kantonalnom sudu Zenica podnešen spisak osumnjičenih za zločine u Žepču koji su raspoređeni u dvije grupe: naredbodavci i izvšioci. Naredbodavci se terete da su od aprila 1992 do početka 1994, u namjeri da etnički očiste Žepče od srpsko-pravoslavnog i bošnjačko-muslimanskog stanovništva te da prisvoje njihovu imovinu i onemoguće njihov opstanak i s političkim ciljem pripajanje Žepča samoprozvanoj Republici Herceg-Bosni formirali vojne i policijske oružane snage HVO-a Žepče, logore i progone i njima komandovali i upravljali. Njihova imena su:
1. Jukić Perica, predsjednik Ratnog predsjedništva Žepče
2. Lozančić Ivo, k-dant 111. xp brigade HVO Žepče
3. Jozinović Niko, zamjenik k-danta 111.xp br HVO Žepče
4. Dragičević Drago, k-dir Saznajne službe Stožera HVO-a Žepče
5. Tomić Božidar, glavni operativac HVO policije Žepče

Izvršioci, koji su neposredno komandovali, učestvovali u vojnim i policijskim opreracijama HVO-a s ciljem etničkog čišćenja Žepča su:
1. Babić Luka (1954), k-dir VP 111.xp HVO Žepče
2. Jakovljević Mirko
3. Čolak Esad zvani Albanac, vođa grupe ''Albančevi anđeli''
4. Mrkonjić Ivo
5. Jozić Anto
6. Markanović Viktor
7. Spajić Slavko
8. Vrbić Alojz
9. Martić Marinko
10. Jakovljević Marinko

Jedan od glavnih zločinaca s najviše ubistava je svakako Luka Babić. On se tereti da je učestvovao u ubistvu devet civila iz zgrade željezničke stanice Žepče, za hapšenje bošnjačkog civilnog stanovništva, za zatvaranje bošnjačkog stanovništva u žepačke logore i logore okolnih mjesta, za naređivanje i lično učestvovanje u organizovanju čuvarske službe u logorima, za mučenje zatvorenika u logoru Silos, premlaćivanje na smrt zatvorenika Jasmina Musića i imama Nedžiba ef Zgrče, premlaćivanje i zlostavljanje Muharema Pehlivanovića, Mirsada Kujadinovića, Bećira Odobašića, Besima Ismičića i drugih, te izvođenje logoraša na prisilni rad i ubistva braće Edina i Ediba Fejzića, Hazira Okanovića i Senaida Mujketića, zatim da je učestvovao u deportaciji 431 logoraša iz Žepča na prislini rad u Hercegovinu, te da je od logoraša otimao novac, nakit i druge vrijednosti.
Svi osumnjičeni imaju pasoše Republike Hrvatske gdje se većina njih krije. Ne žele izaći pred lice pravde pravdajući se nepriznavanjem suda u Zenici. Neki od njih imaju politički imunitet.

Izjava direktora škole u Novom Šeheru

Direktor škole u Novom Šeheru, gosp Mehmed Meškić je za list Dane izjavio: ''Rat u Novom Šeheru je počeo 4.juna 1992. Stanovništvo ove regije je bilo etnički izmiješano, skoro pola-pola (Bošnjaka i Hrvata). Bilo su i dva srpska sela Brezovi Dani i Crnojevići čije stanovništvo na početku rata HVO je protjerao. Konflikt između Bošnjaka i Hrvata je počeo 28.juna 1993.god. naveče, kada su svi Bošnjaci protjerani. Neki su završili u logorima, neki su ubijeni, dok su se neki uspjeli dokopati teritorije kontrolisane od strane Armije BiH. Ja sam trebao biti poslan u mostarski logor Heliodrom ali su me moji učenici spasili toga''.

Zarobljavanje 10 boraca 203 mtb Doboj-Bosna

Tri desetine boraca Armije BiH, pripadnika 1. i 2.čete 2.bataljona 203.mtb. ''Doboj-Bosna'' je dobila zadatak da krene na ispomoć na ugroženu liniju Pasija Glava na Crnom Vrhu iznad Tešnja. Ukupno krenulo 30 boraca, 10 iz 1.bataljona, 10 iz 2.bataljona 1.čete, 5 iz 2.bataljona 2.čete i 5 iz 2.bataljona 3.čete. Vođa ove grupe boraca je bio poznati dobojski rukometaš Brkić Ismir.

Dana 26.juna 1993 u 14:00 sati se krenulo na liniju Crni vrh na pojačanje napadnute linije. Usput dobili vodiče u selu Karadaglije jer nisu poznavali taj teren. Kad su oko 16:00 sati stigli na kotu Kraljevo brdo pomenuta desetina na čelu sa k-dirom čete Imamović Sejom se odvojila prema liniji Pasija glava. Ovu desetinu su činili: k-dir 3 čete Imamović Sejo, k-dir 3.voda Mujičić Ramiz Bijeli te borci: Durmić Bego, Grahić Muharam, Durmić Nermin zvani Durmo, Halilović Amir, Kremić Vahidin, Odobašić Jasmin, Mujanović Jakub i Glibić Esad. Vodiči su im bili Alispahić Ibro i Halvadžić Salih obojica iz naselja zvanog Karadaglije. Liniju Pasiju glavu su trebali držati borci brigade Pousorske ljute iz Miljanovaca ali kad je ova destina pristigla tamo nije bilo nikoga. Tako se ovih deset boraca našlo direktno među neprijateljima, bez šanse za borbu, zarobljeni su.

Dijelovi izjave zarobljenog Durmić Nermina koje prenosimo iz jednog ratnog dnevnika:

''Idući uz Pasiju glavu, nas dvanaest, sreli smo vojnike s bijelim trakama na glavi. Misleći da su to Miljanovčani nismo skidali oružje s ramena a nismo ni znali da smo se već približili prvoj vatrenoj liniji. Ovdje smo bili prvi put. Vojnici s bijelim trakama su nam mahali i prišli nam prijetaljski na samo nekoliko metara. Na pitanje: ''Ko ste'' i naš odgovor: ''Armija'', uperili su odmah svo oružje na nas traživši da mi odložimo svoje. Bilo ih preko trideset, bili su spremni za borbu a njihovi PM-ovi su već ranije bili upereni u nas tako što u prvi mah nismo bili vidjeli. Za borbu s njima nije bilo nikakvog izgleda jer oni su već bili na svom dostignutom položaju te stoga i spremni za borbu. Kad smo odložili oružje naređeno je da legnemo na zemlju sa rukama na glavi. Počeli su nas tući nogama naredivši nam skidanje do gaća. Onda su izveli jednog Kotoranina da ga zakolju. Stavljali su mu nož na grlo. Njega su onda pustili a pozvali Vahidina iz Kotorska da glasno zove naše sa Kraljevog brda. Predomislili su se, Vahidina vratili u ležeći stroj a odveli Begu Durmu u šumu. Poslije toga je uslijedilo glasno dozivanje naših boraca dva puta: '' Ismire, nemojte pucati pobićete nas''. Onda se čuo rafal iz automatskog oružja i Begino dozivanje: ''Pomozite mi ljudi''. Rekli su nam da je on pokušao bježati. Niko od nas nije vidio mrtvog Begu''.
Ova zarobljena grupa, njih 11, skinuta do u gaćice, je sprovedena niz put od Crnog Vrha prema Novom Šeheru, u mjesto Stupina odakle kamionom odveženi u jednu garažu istočno od Novog Šehera.
''Vojska koja nas zarobila su bili ''Kobre'' iz 111.HVO brigade Žepče. S njima bila i manja grupa četnika. Četnike smo prepoznali po amblemima na maskirnim jaknama. Kapa nisu imali. Na putu prema Strupini smo zaustavljani od nekog zapovjednika HVO-a, gdje su nam pregledani dokumenti koji su ranije bili oduzeti. Naše uniforme su podijeli između sebe. Na njihovoj motoroli smo čuli: ''Gdje ćemo s njihovim mrtvim''. To smo znali da se radi o Begi. Samo što smo spušteni u Strupinu po nas je došao kamion oko kojeg se vrtilo nekoliko civila. Jedan čiča, najvjerojatnije Hrvat je prijetio pištoljem: ''Vi ste ubili mog sestića''. Vojni policajac ga je spriječio u namjeri da dalje provocira.''

U Novom Šeheru se još uvijek vodile borbe. U garaži su bili ispitivani od HVO zapovjednika kom prilikom su bili tučeni rukama i nogama.

''S njim je bio vojnik po imenu Marinko. Taj Marinko je kundakom slomio vilicu jednom od vodiča iz Karadaglija. Policajac HVO-a, onaj isti što je spriječio čiču da nas provocira, nas je opet branio ne dozvoljavajući da nas tuku. Ispitivali su nas za pojedinosti: gdje smo upućeni, ko je zauzeo punkt Kahvicu, šta se desilo s njihovim vojnicima, o kojima mi ništa nismo znali''.

Onda su drugim kamionom odveženi u podrum škole sela Perković (između Novog Šehera i Ozimice). Osim njih jedanaestorice, tu je već bilo zatvoreno četrdesetak osoba, među kojima nekoliko boraca Armije BiH iz Liješnice kod Maglaja, iz sela oko Novog Šehera, te nešto civila.

''Naš k-dir Sejo i obojica vodiča iz Karadaglija su tokom prve večeri više puta vođeni na ispitivanje. Seji je naređeno da pročita neku zapovijest kao da smo mi krenuli da ubijamo Hrvate te je to snimljeno na traku da poslije mogu objaviti na radio Žepču''.

Samo dan nakon zarobljavanja ovih boraca putem od Novog Šehara prema Žepču su, okićeni četničkim zastavama, prošli tenkovi bivše JNA. Novi Šeher je bo pokoren a i Žepče već sutradan. Zarobljenici su u podrumu te škole ostali narednih 7 dana a svakim danom se broj zatvorenika,boraca i civala Žepča se povećavao.
''Za tih sedam dana provedenih u školi jeli smo samo 3 puta i to malo hljeba i riže''.

Jedan četnički pukovnik, po imenu Duško, je dolazio 30.juna oko 10:00 sati u krug škole te izvevši ove borce napolje pitao ih da li bi željeli ići u razmjenu za Tešanj. Ali to se izajlovilo pa su dana 02.jula 1993.god. svi upućeni kopati rovove na brda iznad Kiseljaka, sela Prijeko, Zovik, Lovik i Bistrica koja se nalazi na desnoj obali r.Bosne. Njih 20-tak je 14 dana bilo smješteno u prodavnici sela Bistrica.

'' U Bistrici smo imali obrok 2 puta dnevno, nismo bili maltretirani niti izgladnjivani. Čuli smo da je logor Perković prebačen u Žepče a da je 450 civila pušteno prema Zenici u selu Domislice. Takođe smo čuli da se glavnina boraca Novog Šehera izvukla preko Čoba i Kopica u Željezno polje. Dana 16.jula došla je po nas Vojna policija HVO Žepče, govoreći da idemo u razmjenu, i prebacili nas u Silos. Nas šest smješteno je u sobu šesticu sa 12-toricom na ćelu ošišanih pripadnika Zelenih beretki iz Žepča i nekoliko civila Muslimana sa visokih funkcija u Žepču. Prvih sedam dana nismo bili maltretirani već smo 2 dana išli kod četnika uređivati linije u mjetu Dubravice kod Zavidovića. Jedino su pripadnici Zelenih beretki bili maltretirani od strane četnika. Nakon 7 dana preostali naši, njih četvorica, svi osim k-dira Seje, su prebačeni u našu sobu i onda su nastupila maltretiranja. Naš k-dir Sejo je bio ranjen prilikom rada kod četnika na Dubravici tromblonom ispaljenim sa naših linija nakon čega je bio prebačen u bolnicu Žepče a kasnije Teslić. Nas deset kao i ostali borci Žepča i Zavidovića smo udarani od strane vojnih policajaca koji nas čuvali i vojske HVO-a iz Novog Šehera. Ispitivali nas za njihove nestale ljude. Udarani smo palicama, rukama, nogama, štaflama sve dok ljudi ne bi popadali u nesvijest. Te torture je prošao i načelnik policije Zavidovića Mujo Ćuran, te još jedan zamjenik nekog k-danta. U maltretiranju i udaranju zarobljenika učestvovao Franjo Krajina zvani Usora koji je rodom iz Makljenovca kod Doboja kog smo dorbo poznavali. Nakon toga je nastupio miran period sve do razmjene. U ovih žepačkim hangarima u početku je bilo smješteno nekoliko hiljada civila koji su kasnije pušteni da napuste teritoriju''.
Početkom avgusta logor Silos posjetio novinar HVO-a koji pitao: ''Za što se vi borite, za kakvu muslimanksu državu'', govoreći našim borcima da su koljači i da su pripremali genocid nad Hrvatima Žepča. Navodno naši borci htjeli pobiti sve starije od 3 godine. Logor još posjećivao k-dant 111. HVO brigade Ivo Lozančić, pitajući zarobljenika da li puno udaraju.
''Dana 18.avgusta oko 10:00 sati izvedeni smo napolje gdje nam rečeno da idemo u razmjenu. Nakon što nam se u Žepču priključio k-dir Sejo, kamionom smo odvezeni u pravcu Novog Šehera. Prilikom vožnje kombijem iz Šehera prema mjestu razmjene bili smo tučeni od pripadnika HVO-a rukama i puškom. Razmjena je obavljena na punktu Kahvica. U kombiju smo morali držati glave oborene da ne vidimo položaje.
Na razmjeni smo prvo vidjeli Osmana Hopića, a kasnije iza punkta ostale naše k-dire Ibru Hozića, Sejo iz 2 mtb. Hrvati su nas dovezli a Srbi su vršili razmjenu za svoje. Bilo je objavljeno da smo govorili na radio Tesliću, kao tobože da smo smješteni u Tesliću, što nije istina jer smo cijelo vrijeme bili u Žepču kod Hrvata. Na razmjeni osim nas razmijenjeno je nekoliko porodica kao i jedno dijete pušteno iz Dobojske bolnice.''

Tako se ovih 11 boraca Armije BiH vratilo u svoje jedinice, nakon 54 dana provedena u zarobljeništvu u Žepču. Svi su bili napaćeni ali ipak najgore prošao Durmić Bego iz Ševarlija kod Doboja, dženaza mu nikad nije klanjana, ne zna se tačno gdje je zakopan. U Žepču je prošlog ljeta obavljena zajednička dženaza žrtava iz masovnih grobnica. Nadati se je da će biti otkrivene sudbine svih nastradalih i da će dženazama biti dostojno pokopani.

Slike:
1. Mapa teritorije Zepca
2. Ivo Lozančić
3. Put kroz Strupinu iznad Novog Šehera
4. Ruševine Novog Šehera kod Maglaja
5. Dženaza u Žepču ljeta 2004
MIRADOF
 
Postovi: 2
Pridružen: Pon tra 14, 2014 11:54 pm

Vrati se na: Sve ostalo

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost