Sead Rekic

Re: Sead Rekic

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pet lis 10, 2014 11:19 am

windows7sevn.org Facebook Share
Osumnjičen da je pod šiframa „Otrov“ i „Gavran“, radeći za četničku stranu i KOS, prije i tokom rata, počinio teška krivična djela podrivanja odbrambene i vojne moći RBiH, ubistvo, zloupotrebu službenog položaja te krivično djelo odavanja državne tajne, Rekić je bio u pravnom i životnom tjesnacu. Istragom je nepobitno dokazano da je za gotovo svaki Rekićev korak znao i bio odgovoran Fikret Muslimović koji je bio sljedeći na listi za pritvor i optužnicu za rad za četničku stranu. Dokazi koji su izvedeni tokom istrage ukazivali su da je Rekić, postupajući po naređenju načelnika KOS-a, Fikreta Muslimovića načinio skicu i strukturu Specijalne jedinice MUP-a RBiH, procjenu njene snage i mogućnosti upotrebe sa ciljem sa generalima Vasiljeviću i Tumanovu predočii snagu njima, do tada, jedine poznate organizovane formacije koja bi mogla pružiti otpor JNA. Nadalje, Rekić vrši tajno prisluškivanje komandanta pomenute jedinice Dragana Vikića a sadržaj snimnjenih razgovora predaje Muslimoviću. Isto tako Rekić, opet po naredbi Muslimovića, vrši snimanje i Rasima Muharemovića a kasetu i ostale prikupljene podatke predaje Milivoju Lončareviću koji, opet, istu predaje Muslimoviću.

Ostala krivična djela koja su se stavila Rekiću na teret bila su informisanje centrale KOS-a o tajnom naoružavanju na relaciji Sarajevo – Sandžak, zataškavanje informacija o načinu i vremenu rušenja mosta u Bosanskom Šamcu koji su izveli pripadnici jedinice kapetana Dragana, Rekićeva naredba da se napadne vozilo JNA u Mostaru što je bio povod generalu Momčilu Perišiću za otpočinjanje bombardovanja Mostara i druga teška djela.

U akciji u Mostaru, Rekiću je asistirao oficir KOS-a iz kasarne „Sjeverni logor“, Branko Glavaš. Kasnije, Rekić će se u prisustvu Ruždije Kuhinje, Mehmeda Kamenice i Teufika Mušićća hvaliti da je lično naredio pucanje na pincgauer JNA. Međutim ovdje nije kraj opusu Rekićevog rada za četnike i KOS. Rekić će, sljedeći upute cetrale KOS-a, preuzeti glavnu ulogu prilikom iseljavanja kasarne JNA u Pazariću odakle će agresorska vojska izvući kompletno naoružanje koje su, prije Rekićevog pojavljivanja, htjeli predati snagama RBiH. Krajem 1992.g. Rekić će doći na Igman i sa tog pravca učestvovati u operaciji deblokade Sarajeva „Jug 92“. Tada se na Igmanu događa ubistvo Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića s čim se u vezu dovodi upravo Rekić. U toku operacije „Jug 92“ Rekić će se povući sa ključnog mjesta za uspijeh operacije, Crvenog klanca, uzrokovavši smrt nekoliko vojnika ARBiH i komandanta diverzantske grupe iz Trnova Smaila Rizvana. Tada je napokon uhapšen i sve je priznao.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Sead Rekic

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pet lis 10, 2014 11:21 am

Rekićevim svjedočenjem, te svjedočenjem ostalih svjedoka, došlo se do krivične odgovornosti Muslimovića. Za djela koja su se njemu, u početku, stavljala na teret bila je zaprijećena kazna od 15 godina zatvora. Muslimović je već bio jednom nogom u zatvoru. Bio je to kraj mjeseca maja 1993.g. Sjećajući se ovog procesa tužilac Bisić će novembra 1993.g. izjaviti sljedeće: „Početkom aprila mjeseca 1993. godine kao okružni vojni tužilac zaprimio sam Krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Rekić Seada. Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje indicije o umješanosti Muslimović Fikreta kao i nekih komandanata i jedinica OS RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agresorom, odlučio sam da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istome obavijestim državno rukovodstvo. S tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5–8 stranica, u kojoj smo Senad Kreho i ja ukratko obradili dokaze vezane za Fikreta Muslimovića, zatim obaranje mosta u B.Šamcu, zatim ubistvo Fadila Đoze kao i druge radnje vezane za Igman i slične stvari.

Ovu Informaciju koju smo potpisali Senad Kreho i ja, dostavili smo tokom juna 1993. godine najvišem državnom rukovodstvu i to predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva dr.Ejupu Ganiću, zamjeniku ministra za MO, ministru MUP–a RBiH i načelniku GŠ ARBiH Seferu Haliloviću.“ U trenutku kada je Rekić u pritvoru, Muslimović očekuje hapšenje svakog sata, Mujezinović pod istragom jer je prešućivao poznanstvo sa Rekićem, i kada je kompletna vrhuška KOS-a u RBiH potpuno razbijena dešava se potpuni, neočekivani, obrat. Po istom principu kako se to dogodilo i krajem 1991.g. kada je Muslimović o Rekiću obavjestio Izetbegovića a ovaj potonji šutio, sada 1993.g. očito je da je Izetbegovića „neko“ obavijestio da je Muslimović na korak od zatvorske ćelije. Iako je smjena bila tek pusta želja ustaških secesionističkih krugova, Alija Izetbegović telefonom poziva Rasima Delića da hitno dođe u Sarajevo.
Delić stiže.

Naprasno, iznenadno, Izetbegović smjenjuje sa mjesta prvog čovjeka ARBiH Sefera Halilovića, a koji dan kasnije novopostavljeni Delić, po Izetbegovićevom naređenju, odmah smjenjuje sa mjesta predsjednika Vojnog suda i šefa Vojnog tužilaštva Senada Krehu i Mustafu Bisića. Muslimović, umjesto kao pritvorenik, dobija šansu da uđe u Centralni zatvor u Sarajevu i posjeti Rekića. Rekao mu je da ima pravo da sa sobom radi šta hoće ali da ne smije da izda njih, misleći na agenturu KOS-a u RBiH. Savjetovao mu je, na kraju, da na suđenju kaže da je sve priznao pod pritiskom. Tako se i odigralo. Muslimović je, umjesto zatvorske ćelije, dobio kabinet u Predsjedništvu RBiH, u kabinetu Alije Izetbegovića kao njegov savjetnik. Ključni svjedoci protiv Rekića su, odjednom, povukli svoje iskaze jer je potpuno promijenjena državna garnitura koja je razbila agente KOS-a u RBiH. Rasim Muharemović biva pretučen. Struktura, predvođena Seferom Halilovićem, koja je htjela da se obračuna sa KOS-om, slomljena je. Svjedoci su vidjeli da je vrh ARBiH sklonjen i počišen za nekoliko dana. Bilo je jasno da je samo Alija Izetbegović mogao pružiti tako sigurno utočište za kadrove KOS-a u RBiH, i ne samo to već i odmah, i nakon svih dokaza, unaprijediti Muslimovića, Mujezinovića, Mehića i druge, te pustiti na slobodu Rekića. Tako je Alija Izetbegović postao najsigurnije utočište špijunima KOS-a u RBiH.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Sead Rekic

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pet lis 10, 2014 11:26 am

“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Sead Rekic

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pet lis 10, 2014 11:31 am

Evo jos malo o Rekicu i njegovim radnjama

iz Slobodne Bosne:


Nakon više od dvadeset godina, koliko je prošlo od ubojstva devet pripadnika Armije BiH u selu Repovci kod Konjica, Posebni odjel za ratne zločine Tužiteljstva BiH i službeno je obustavio istragu protiv četvorice osumnjičenih: Zejnila Delalića, Ahmeda Jusufbegovića, Seada Rekića i Mirheta Buže. Istraga protiv zapovjednika Prve taktičke grupe Armije BiH u Konjicu Delalića, direktora Ratne bolnice Jusufbegovića, zapovjednika specijalne postrojbe „Dido“ Rekića i Buže, koji se teretio kao neposredni izvršitelj, otvorena je koncem 2005., da bi sedam godina kasnije Tužiteljstvo odustalo od njihovog progona.



U dopisu koji je članovima obitelji nastradalih 15. februara uputila tužiteljica Sanja Jukić prekid istrage je pravdan nedostatkom čvrstih dokaza. „Nitko od saslušanih preko 100 svjedoka nije mogao ukazati na činjenicu da su osumnjičeni upleteni u ubojstvo devet pripadnika Vojne policije, odnosno Armije BiH. Tužitelj nije mogao, uprkos dugogodišnjem pregledu dokumentacije i poduzimanju istražnih radnji, sa sigurnošću utvrditi da su osumnjičeni upravo ti koji su počinili navedeno kazneno djelo“, napisala je tužiteljica Jukić.



Stravičan zločin nad devetoricom pripadnika Armije BiH dogodio se, podsjetimo, 12. jula 1992. u mjestu Savina Poda na lokalnom putu Bradina- Repovci. Tada je službeni kombi Vojne policije u kojem su bili policajci Aziz Jusufović, Jasmin Radaslić, Isak Ljevo, Ibrahim Mangić i Dražen Pandža i pripadnici odreda „Lisin“ Džemal Ferhatbegović, Salem Memić, Šefik Ajanović i Ibrahim Jusufbegović napadnut iz zasjede, sa dva projektila ispaljena iz zolje.



Rekonstrukcija mjesta zločina kasnije je utvrdila da su Jusufović, Radaslić, Memić, Mangić i Ajanović ubijeni hicima iz automatske puške dok su pokušavali pobjeći iz vozila. Na obližnjem makadamskom putu prema zaseoku Kuljani likvidirani su Ljevo, Pandža, Ferhatbegović i Jusufbegović, nakon čega su napadači u sve žrtve ispalili po jedan metak u glavu, a potom njihova mrtva tijela izmasakrirali.



Prema ranijim nalazima istrage, napad na vojne policajce i pripadnike odreda „Lisin“ koje se trebali privesti u Konjic, isplanirali su i naredili Zejnil Delalić (predratni tajni suradnik zloglasnog KOS-a), Ahmed Jusufbegović i Sead Rekić (do '92. aktivni major KOS-a), dok su Midhat Novalić zvani Mito i Mirhet Buža bili izvršitelji monstruoznog zločina.



Novinari Slobodne Bosne su u jednom od brojnih tekstova o svirepoj likvidaciji nedužnih Konjičana koje smo objavili proteklih godina pisali da je Midhat Novalić, ratni zamjenik zapovjednika specijalne postrojbe „Akrepi“, u napadu ranjen i prevezen u Ratnu bolnicu, gdje mu je pomoć pružio doktor Jusufbegović. Iz bolnice su Novalića, po naređenju Zejnila Delalića, tajno izmjestili Alija Avdibegović i Azem Mandžuka, nakon čega je otišao na liječenje u Hrvatsku.



No, premda se ratni direktor bolnice u Konjicu Jusufbegović potrudio da sakrije tragove Novalićevog boravka u bolnici (iz knjige protokola primljenih pacijenata iskinut je list s datumima 12. i 13. juli 1992.), članovi su obitelji poginulih uspjeli pronaći tkaninu s tragovima krvi tajanstvenog ranjenika. Kasnije će to biti jedan od najvažnijih dokaza, budući da je, poslije Novalićevog hapšenja, analiza potvrdila da je njegova krvna grupa ista kao ona pronađena na komadu uniforme.



Midhat Novalić je uhapšen krajem decembra 2005., kada je iz Njemačke došao u Konjic obići roditelje, ali je iz pritvora pušten poslije šest mjeseci, također zbog nedostatka dokaza. Vratio se u Njemačku, živi u Štutgratu, gdje navodno ima restoran.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Sead Rekic

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pet lis 10, 2014 11:32 am

„Mi smo šokirani dopisom iz Tužilaštva BiH. Tužiteljica Vesna Budimir je nas, članove porodica poginulih, na sastanku u Sarajevu prije skoro četiri godine uvjeravala da zna sve o zločinu i zločincima, samo da nam ne može otkriti njihova imena. Pitali smo je kada će oni biti uhapšeni, hoće li za godinu dana, a ona je tvrdila da je pitanje dana kada će istraga biti završena. Sada neće ni da nam se javi“, kaže Senad Memić, čiji je otac Salem ubijen kao pripadnik odreda „Lisin“.



Derviša Radaslić-Delalić, majka ubijenog vojnog policajca Jasmina Radaslića, ogorčeno dodaje kako su obitelji ubijenih godinama vjerovali u obećanja šefice Posebnog odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, da bi se prije desetak dana ispostavilo kako ih je sve obmanjivala. „Govorila je da će pravdu istjerati do kraja, klela nam se svojim djetetom. Pokazivala je na torbu, objašnjavala da su u njoj svi dokazi“, prisjeća se Derviša Radaslić-Delalić.



„Tužiteljica Budimir nam je isto tako rekla da su zločin u Repovcima počinili pripadnici Armije BiH, niko drugi“, napominje Memić. Sin Salema Memića, koji je u vrijeme ubojstva imao 47 godina i bio je najstariji među nastradalima, rezignirano otkriva kako im se, nakon nekoliko zajedničkih susreta, tužiteljica Budimir prestala javljati. Onda su joj počeli slati dopise i izmolili novi sastanak, zakazan u septembru prošle godine, na kojem se Vesna Budimir ponovno nije pojavila. No, šok je uslijedio prije petnaestak dana, kada ih je tužiteljica Sanja Jukić, koja je istragu od kolegice Budimir preuzela prošle godine, obavijestila da su dokazi nestali.



„Rekla je da su nestale čahure pronađene na mjestu zločina, meci koji su izvađeni iz tijela ubijenih, vozilo, nalazi krvi... Mi smo još u augustu prošle godine slali dopis Tužilaštvu BiH i insistirali da se isprave netačni podaci. Kao prvo, u Repovcima nisu ubijena petorica pripadnika Vojne policije i četiri civila, nego vojnici odreda Lisin. Prezime Aziza Jusufovića je krivo napisano kao Jusufbegović, dok su za ubijenog Ibrahima Jusufbegovića navedeni netačni podaci koji je odnose na godinu rođenja i imena roditelja. Taj Ibrahim Jusufbegović kojeg oni spominju u istrazi je umro prirodnom smrću 2011. godine“, objašnjava Senad Memić.



„Nepunih četrdeset dana nakon pogibije, Draženu se rodilo dijete. Moj je unuk danas druga godina fakulteta, a istina o smrti njegovog oca još nije otkrivena“, potreseno priča Zvonimir Pandža, otac ubijenog Dražena Pandže, koji je uvjeren kako je njegov sin, kao i ostali vojni policajci, bio „kolateralna šteta“. I ovaj se sugovornik, kao i ostali članovi obitelji poginulih, pita kako je moguće da su dokazi, za koje je tužiteljica Vesna Budimir tvrdila da postoje, odjednom nestali i hoće li biti pokrenuta istraga protiv odgovornih.



Tvrde, također, da od stotinjak svjedoka, koliko ih je u dosadašnjem istražnom postupku saslušano, većina nije ni bila blizu mjesta zločina. Navode kako za života nitko nikada nije saslušao Rašida Huseinbegovića, koji je u blizini mjesta zasjede sreo Ahmeda Jusufbegovića, da bi ga direktor bolnice u Konjicu poslije zaposlio kao svog vozača.



„Mi smo tužiteljici Jukić predložili da pozove svjedoka Redžu Ceru, da ga pita je li kod Repovaca 12. jula vidio Jusufbegovića, koji tvrdi da tada nije bio u selu. Odgovorila je da će ga ispitati ako mislimo da treba“, navodi Memić. Ratni direktor konjičke bolnice inače je rodom iz Repovaca, dugogodišnji je lovac i odlično poznaje teren oko sela. Stoga je posve logično da je on mogao odrediti mjesto na kojem je vojnike dočekala ranije pripremljena zasjeda. Obitelji poginuli se pitaju i kako je moguće da o strašnom zločinu ništa ne zna i nikakve odgovornosti nema tadašnji zapovjednik Prve taktičke grupe ARBiH u Konjicu Zejnil Delalić, koji je poslao vojne policajce u Repovce, da privedu komandante odreda „Lisin“.



„Zejnil je svog brata Šefika Delalića, koji je također bio u Vojnoj policiji, tog dana vratio iz Podorašca. On je morao znati šta ih čeka“, zaključuju naši sugovornici, nakon dugogodišnje istrage koju su sami vodili. „Mi smo stari ljudi i jedino se nadamo da ćemo dočekati da ubice naše djece budu uhapšene, pa da možemo u miru umrijeti“, dodaju na kraju razgovora Derviša Radaslić-Delalić i Zvonimir Pandža. (S.Mijatović)
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Prethodni

Vrati se na: Sve ostalo

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost