Planovi i namjere JNA

oružana sila koja je omogućila opstanak Bošnjaka i BH protiv domaćih pobunjeničkih vojski i susjednih agresorskih vojski

Planovi i namjere JNA

PostPostao/la admin » Pet ožu 01, 2013 1:57 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Planovi i namjere JNA

Ovladati teritorijem Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opšti napad na četiri glavna pravca:

1. Sarajevo
Cilj JNA bio je ovladati gradom i zauzeti republičke institucije. Srpske paravojne formacije počele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presjeku napola. Istodobno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga i više drugih grupa su odgovorile podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja artiljerijskim oruđima po samome gradu. Sefer Halilović, zapovjednik Glavnog Štaba AR BiH, je u avgustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva "na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova" (Latic,1997a.:13).
Jedinice JNA su 5. maja 1991. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjedništva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedećega dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegovićeva zarobljeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od strane Fikreta Abdića, tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu. Linije oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja “rata”.

2. Podrinje
Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i etničko čisćenje bošnjackog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta lokalna snage AR BiH uspjele su osloboditi značajan teritorij i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.

3. Posavina
Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizovani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Hrvatska vojska, uz pružanje logistike na pravcu djelovanja i sudjelujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjesno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzeće toga dijela BiH.
Južni dio Posavine (Gradačac, Brčko) pod nadzorom je AR BIH. Ljeto 1992. prošlo je u žestokim ofenzivama i protuofenzivama, no krajnji rezultat je za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja.
U maju su zauzeli Bosanski Šamac (4.5.1992.) i Brčko (7.5.1992.).
U junu su zauzeli Derventu (7.7.1992.), Modriču (10.7.1992.) i Odžak (13.7.1992.),
a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskim zauzećem Bosanskog Broda.
U razdobljima izmedju srpskih ofenziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene političkim direktivama. AR BiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca, a manje je poznat podatak da su snage AR BiH do 1993. godine držale liniju u predgrađima Brckoga na priblližno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja, gdje se lokalno vođstvo usprotivilo odluci o povlačenju.

4. Hercegovina
U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac - Ćapljina - Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 -28.4.1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istočno od Stoca. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Oslobođenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić, lokalni zapovjednik ARBiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo "340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-as, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a" (Latic,1997a.:15). Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića (iz vlastitih redova), koji ce završiti sukobom ARBiH i HVO-a.
U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija djelovanja koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolira oko 70 posto teritorija, Sefer Halilović navodi da su ARBiH i HVO od aprila do septembra 1992.godine oslobodili 58 posto državnog teritorija (Halilovic,1997.:121). Tačni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom VRS-a bila je banjlučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim središtima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem većinskoga bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraski krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.
Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorija BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv.Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defenzivu koja će trajati do kraja rata.
Snage odbrane BiH uspjele su odbraniti ključne dijelove teritorija Republike - industrijske i urbane centre - no, nisu uspjele riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija te pitanje zajedničkog zapovjedništva i usklađivanja ratnih ciljeva AR BiH i HVO-a.
Armija BiH je do avgusta 1992.godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripada HZ HB, na teritoriju pod kontrolom AR BiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira AR BiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog komandovanja koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bit ce izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Nakon pada Bosanskog Broda, izbija prvi veliki sukob izmedju AR BiH i HVO-a, 25. 10. 1992., kada postrojbe HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom AR BiH, i zauzimaju ga. Nekoliko dana kasnije, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veći teritorijalni dobitak do 1995. godine. Zauzimanjem Prozora od strane HVO-a i Jajca od strane VRS-a otvara se problem bosnjačko-hrvatskih odnosa koji se, nakon intenzivne političke pripreme, pretvara u rat.


4. Suprotstavljene snage
Formalno, odbrambene snage Bosne i Hercegovine prije proglasenje nezavisnosti bili su republički MUP, TO i JNA u sklopu sastava odbrane SFRJ. Bosansko hercegovački TO je na papiru predstavljao jaku vojnu formaciju.

TABLICA 1:
Formacijski sastav bosanskohercegovačke TO:
Vrsta jedinice Broj jedinica - ukupno ljudi
Republički Štab TO 1 – 1.300 Glavni Štab TO 1 - 500
Okruzni Štab TO 9 – 4.050
Opštinski Štab TO 109 – 28.340
Brigada TO 26 - 46. 800
Odred TO 13 – 1.456
Odred TO 29 - 11.223
Odred TO 67 – 33. 299
Divizion PZO 5 – 1.650
Pontonska brigada 8 – 1.120
Jedinica lakih minobacača 9 - 783
UKUPNO jedinica 277 - ljudi 130 521 Izvor: Muslimović (1995:28)


Oduzimanjem naoružanja od strane JNA, TO je izgubio svoju snagu i nije mogao ispuniti svoju funkciju suprotstavljanja agresiji. Dio TO-a se ipak naoružao. Riječ je o jedinicama pod kontrolom SDS-a koje su oružje dobile od JNA. Tako su jedine jedinice koje su dobile oružje namijenjene odbrani suvereniteta Republike bile upravo one koje su ga rušile. Uz njih, stvorene su paravojnih formacija na nacionalnoj osnovi. Najpoznatije medju njima su bosnjačke, Bosna i Patriotska liga, te hrvatske Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Hrvatske odbrambene snage (HOS). Uz njih, svoje snage organizovali su i Srbi, no kod njih je identifikacija otežana. Naime, s obzirom na intenzivnu suradnju s JNA, SDS je svoje jedinice organizovao kroz mobilizaciju rezervista JNA, iz Srbije su "uvezene" Arkanova Srpska garda i Šešeljev Srpski četnički pokret, zabilježena su djelovanja Belih orlova, a prilikom preuzimanja vlasti u Banja Luci pojavile su se Srpske odbrambene snage. Samozvane srpske opštine također su imale svoje jedinice. U svom šarenilu srpskih paravojnih snaga i jedinica kao konstanta izdvaja se suradnja s JNA, koji je bio njihov logistički centar.
O suradnji JNA i srpskih paravojnih formacija Kadijević navodi: Posto napori JNA da i muslimanski dio rukovodstva BiH usmjeri ka novoj jugoslavenskoj državi onih jugoslavenskih naroda koji to zaista hoće nisu urodili plodom, to smo se mi morali orijentisati na saradnju sa predstavnicima srpskog naroda i sa srpskim narodom u cjelini, nikada ne zatvarajući vrata za saradnju i sa ostalima , makar pojedincima koji su za novu Jugoslaviju. Time smo obezbijedili da za vrijeme rata u Hrvatskoj vršimo manevre i pokrete snagama JNA preko BiH, što je za JNA bilo od vitalnog značaja. Ti “manevri i pokreti” su vršeni sa poteskoćama, ponegdje su i ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. To nam je takođe, omogućilo da mobilizacija u srpskim dijelovima BiH bude vrlo uspješna. Na taj način smo, barem donekle, ublazili probleme u JNA, izazvane neuspjehom mobilizacije u drugim dijelovima zemlje (tj.u Srbiji,Op.Aut.), (Kadijevic,1993:147).
Potreba Bošnjaka i Hrvata da uz postojeće legalne strukture odbrane organizuju i dodatne paravojne formacije ukazuje na nepovjerenje prema tim institucijama, vjerojatni strah od nemogućnosti očuvanja tajnosti priprema i zebnju od "sveprisutne" vojne kontraobavještajne službe (KOS-a). Iako je razumljiva nakana da se stvore nove, sigurne institucije, takvo sto je bilo moguće u malim razmjerima i u ilegalnim uslovima.
Prva prava vojna odbrambena struktura bio je ipak rezervni sastav MUP-a kojemu su pristupali i Bosnjaci i Hrvati. Otpočinjanjem rata rezervni sastav MUP-a potčinjen je TO-u BiH, a aktiviran je i mobilizacijski sustav TO-a, koji je bio pod različitim nazivima, ali je bio osnova stvaranja vojske. Tako je u BiH ponovljen postupak primijenjen u Hrvatskoj, gdje je MUP također činio osnovu stvaranja vojske, a kako ZNG-a nije mogao samostalno iznijeti teret rata, također je aktiviran mobilizacijski sastav TO-a, na osnovi kojeg je stvorena ratna vojska koja je i odbranila Hrvatsku.


4.1. JNA
Ukupna snaga JNA sredinom 1991. godine procijenjena je na 165.600 ljudi, od toga 40.000 oficira. U rezervi je bilo priblizno 500.000 ljudi. Na papiru, snaga Teritorijalne odbrane SFRJ, kao druge komponente OS SFRJ, iznosila je 1,5 miliona ljudi. Organizacijski, JNA je bio rasporedjena u 3 vojne oblasti, Vojnopomorsku oblast (Split) i Komanda RZ i PZO (Zemun).

1.vojna oblast (Komanda u Beogradu) pokrivala je teritorij Vojvodine, zapadne Srbije i istočne BiH (istocno od rijeka Bosne i Neretve). U njezinom sastavu bili su:
1. (beogradski),
4. (sarajevski),
12.(novosadski),
17.(tuzlanski),
24.(kragujevački) i
37.(uzički) korpus - ukupno 90.000 vojnika.

3. vojna oblast (zapovjedništvo u Skoplju) pokrivala je teritorij Makedonije, Crne Gore, istočne Srbije i Kosova. U njezinom sastavu bili su:
2. (titogradski),
21.(niški),
41.(bitoljski),
42.(kumanovski) i
52.(prištinski) korpus - ukupno 60.000 vojnika.

5. vojna oblast (Komanda u Zagrebu) pokrivala je teritorij Slovenije, Hrvatske (izuzimajući obalu i zaleđe) i zapadne Bosne. U njezinom sastavu bili su:
5.(banjalučki),
10. (zagrebački),
13. (riječki),
14. (ljubljanski),
31. (mariborski) i
32. (varaždinski) korpus.
Vojnopomorska oblast nadzirala je najveći dio bivše savezne ratne mornarice i 20 - 22.000 vojnika bili su raspoređeni u priobalnom području. Većina jedinica bila je pod komandom 9.korpusa (kninskog). Po jedna motorizovana brigada pješadije bila je podređena 5.pomorskom sektoru u Puli i 9.pomorskom sektoru Boka (u Kumboru), a 12.amfibijska brigada bila je pod komandom 8.pomorskog sektora u Šibeniku.

Nakon rata u Sloveniji (26.6. -3.7.1991.) Komanda JNA prihvatila je da povuče svoje jedinice iz Slovenije u razdoblju od tri mjeseca, što je i ostvareno do kraja oktombra 1991. Jedinice 14.(ljubljanskog) korpusa dodijeljene su dijelom 2.(titogradskom) korpusu, a većinom 17.(tuzlanskom) korpusu, kao i dio 31.(mariborskog) korpusa, zato što je 17.(tuzlanski) korpus pretrpio teške gubitke u istočnoj Slavoniji. Sjedišta 14. i 31. korpusa preraspoređena su u zapadnu Srbiju. Iako je Slovenija zadržala dio opreme i municije. JNA je evakuirala oko 120 tenkova, 100 BVP-a, 200 topova, 45 aviona i 12 helikoptera.
Sporazumom o povlačenju JNA iz Hrvatske (15.11.1991.), dogovoreno je povlačenje snaga JNA iz četrdesetak kasarni koje je blokirao HV. Prema sporazumu, snage JNA trebale su se povući na najmanje 20 km od hrvatske granice, pod međunarodnom kontrolom.
JNA je iz Hrvatske izvukla:
310 tenkova,
210 oklopnih transportera,
260 topova,
210 aviona i
40 helikoptera, kao i
4 podmornice,
4 fregate i
38 manjih ratnih brodova.
Zauzvrat, JNA je vratila oružje hrvatskog TO-a koje je zaplijenila u proljeće 1991. godine.
Reorganizacija JNA uslijedila je 30.12.1991.godine, kad je ostatak Predsjednistva SFRJ dekretom ukinuo 5.(zagrebačku) vojnu oblast i vojnopomorsku oblast (Split). Umjesto toga, uz dvije preostale vojne oblasti (1. i 3.) osnovane su 4. vojna oblast u Sarajevu (ukinuta 1987.) i 2.vojna oblast u Titogradu. Komanda pomorskih snaga smjestena je u Kumbor (Boka Kotorska), gdje je uspostavljeno Vojnopomorska Komanda.
Reorganizaciji JNA očigledno je bio cilj i učvrščivanje pozicija u BiH. Sudeći prema rasporedu zona odgovornosti jedinica, JNA je BiH smatrao integralnim dijelom srpsko -crnogorske federacije. Tako je dio BiH istočno od rijeka Bosne i Neretve bio dodijeljen 1.vojnoj oblasti, dok je južni dio Republike vojno podređen 2.VO-u. Ostatak BiH bio je vojno podređen 4.VO-u.
Nakon premještanja snaga i ustrojavanja novih vojno -teritorijalnih cjelina, u BiH su bili sljedeći korpusi JNA:
4. (sarajevski),
5. (banjalučki),
bivsi 10.(zagrebački),
17.(tuzlanski) i
5. zrakoplovni korpus sa sjedištem u Bihaću.
Tadašnji savezni sekretar za narodnu obranu, general Kadijević, o razlozima koncentracije velikih vojnih snaga u BiH iznosi sljedeće:
"Procjenjujući dalji razvoj događaja, smatrali smo da nakon napuštanja Hrvatske, u BiH treba imati jake snage JNA. To je odgovaralo svakoj realnoj mogućoj političkoj opciji razvoja događaja u BiH, kao i potrebi postojanja gotovih i jakih snaga na granici prema Srpskoj Krajini radi garancije da ce i Hrvatska poštovati Vensov plan" (Kadijević,1993.:147).
Snage JNA smještene u BiH nisu služile samo kao garancija postovanja Vanceovog plana nego su imale i određenu namjenu:
Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega oko jedne trećine planom operacije predviđenih snaga. Zbog toga se početni zadatak morao bitno izmijeniti i ograničiti na obezbjeđenje mostarskog aerodroma i, osloncem na istočnu Hercegovinu, stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ograničeni zadatak mostarska grupacija je izvršila mada je stvarala dosta problema na terenu.
Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmijenjenim planom operacija imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira širi rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka ušću Neretve. Snage predviđene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujući uspješnoj mobilizaciji u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvršila efikasno i brzo.... Doprinos hercegnovsko - trebinjske grupacije ostvarenju ukupniih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njenog šireg rejona obezbijeđen Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateza blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston - Neum predstavljao je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu sa mostarskom grupacijom (Kadijevic;1993.:140).


4.2. PATRIOTSKA LIGA
Bošnjačko vodstvo službeno pristupa pripremama za obranu 10. juna1991. godine, kad se na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osniva Savjet za nacionalnu obranu koji treba da "djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe" (Muslimović,1995.:206).
Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja začetak AR BiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnivaju se jedinice Bosna koje se označavaju brojevima, a bile su poznate pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je u predvečerje rata često bilo nejasno o kome se zapravo radi.
Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, tako da npr. ni kasniji visoki oficiri AR BiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu s njima (Halilović, 1997.; Latić, 1997.).
U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema oficirima iz JNA koji su su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki oficiri, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje.
Pokušaj izbjegavanja rata često se tumači kao neobjašnjiva naivnost i nesposobnost vrha SDA . Neki pokazatelji ipak ukazuju na drukčiji pristup stvarima.
Tako general Muslimović navodi da su postojala dva strateška politička pristupa. Prvi je značio preuzimanje političkih akcija koje bi dovele do ubrzanog zaoštravanja odnosa sa nosiocima velikosrpskog koncepta i njihovog dovođenja na nivo direktnog sukoba s JNA u BiH, pa da se ratom do kojeg bi došlo 1991. proizvede vojni poraz JNA i stvore pretpostavke za međunarodno priznanje BiH.
Drugi pristup (koji je i ostvaren) bio je da se iskoriste sve šanse za očuvanje Jugoslavije koju je trebalo demokratizovati, a paralelno s tim, u mjeri u kojoj su se gubile šanse za očuvanje SFRJ, razvijaju aktivnosti za očuvanje državno-političkog subjektiviteta Republike BiH. Istovremeno, da se u mjeri u kojoj se gube šanse za demokratizaciju JNA, u mjeri u kojoj se bude uviđalo da se JNA instrumentalizuje protiv političkog subjektiviteta Republike BiH, preduzimaju mjere za vlastito vojno organizovanje, uz izbjegavanje vojnih sukoba s JNA, te da se uz sve te procese na diplomatskom planu postigne međunarodno priznanje BiH i da tako JNA postane strano tijelo na prostoru te države (Muslimović: 1995.: 58).
Na vojnom savjetovanju u Mehurićima kod Travnika (7 - 8.2.1992.) ustanovljeno je da Patriotska liga raspolaze sa 60 do 70.000 naoružanih članova. Sastav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog Štaba PL-a na razini Republike, devet regionalnih štabova, 103 opštinska štaba i velikog broja različitih jedinica, organizovanih u formacije od voda do brigade (Halilović:1997.:120).
Formacijski sastav ukazuje da je u teritorijalnom organizovanju djelomično preuzet model organizacije TO-a.
Razgranatost PL-a na području cijele Republike, trebala je osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. Relativno brza osvajanja JNA, medijska slika "Bosne koja šaptom pade", izbjeglički val, masakri civilnog stanovništva i otkriće koncentracijskih logora zakrilili su činjenicu da je u gotovo svim većim mjestima BiH koje je zauzeo JNA pružen otpor napadaču. Taj otpor na mnogim mjestima nije bio dovoljno organizovan i uspješan, uz enormnu razliku u naoružanju agresora i branitelja, koja je često bila presudan činilac.


4.3. HOS
Hrvatske odbrambene snage (HOS), oružano su krilo Hrvatske stranke prava, čiji je štab za Hercegovinu osnovan 3. januara 1992. godine u Ljubuškom. U ratu u Hrvatskoj, HOS je prošao kroz tri etape djelovanja - u prvoj je djelovao potpuno autonomno, u drugoj je poceo koordinirati djelovanja s HV-om zadržavajući autonomiju, a u trećoj je uslijedila integracija u HV.
Procjenjuje se da je HOS u BiH imao do 5.000 pripadnika, koji su bili dobro naoružani pješadijskim naoružanjem. HOS je u BiH stekao popularnost imidžom spremnih i sposobnih boraca i stavom da najprije treba vojno osloboditi BiH, a onda pristupiti razgovorima o njezinu političkom uređenju. Zbog toga je i veliki broj Bošnjaka pristupao HOS-u. Tome je pripomogla i karizmatska ličnost zapovjednika HOS-a, generala Blaža Kraljevića, koji je priznavao vrhovnu Komandu Predsjedništva BiH.
Između HOS-a i HVO-a vladala je napetost i nadmetanje za utjecaj medju Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. HOS je odigrao značajnu ulogu u oslobađanju Mostara, Čapljine, Neuma i Stoca i bio je vrlo utjecajan među brojnim pripadnicima HVO-a u Hercegovini. Potkraj jula 1992., u jednom danu 700 pripadnika HVO-a prešlo je u redove HOS-a u Čapljini, a slični slučajevi desili su se u Tomislavgradu (Duvnu), Livnu i Mostaru. Vlada u Sarajevu je početkom avgusta imenovala generala Kraljevića članom Glavnog Štaba AR BiH, no nedugo zatim Blaž Kraljević i njegova pratnja ginu u zasjedi u Kruševu pokraj Mostara, u očito politički motiviranom atentatu, koji je počinjen od strane ekstremnih elemenata HVO-a. Čelnistvo HSP-a učinilo je sve da smiri situaciju, jer je postojala otvorena prijetnja sukoba izmedju HVO-a i HOS-a. Kao posljedica toga, potpisan je Sporazum u Grudama 23. avgusta 1992.godine između Mate Bobana i načelnika Glavnog stožera HOS-a Ante Prkačina koji je rezultirao de facto raspustanjem HOS-a (Vego1993c.:100).

4.4. HVO
Oružane grupe, kasnije podredjene HVO-u, počele su se organizovati u prvoj polovici januara 1992., iako je naoružavanje Hrvata, članova HDZ-a počelo još potkraj ljeta 1991.godine. Računa se da između 10 i 20.000 Hrvata iz BiH sudjelovalo u ratu u Hrvatskoj. Početkom rata u BiH, HVO je kontrolisao većinu zapadne Hercegovine i dijelove istočne Hercegovine, gdje su Hrvati bili većina stanovništva. Odbranu Mostara HVO je vodio u suradnji s TO-om BiH. HVO je organizovao i odbranu općina u sjevernoj Bosni, gdje su Hrvati bili većina populacije. Odbranu središnje Bosne HVO je vodio s HOS-om i PL-om.
Računa se da je na početku rata HVO (s HOS-om) imao 35 do 37.000 pripadnika, organizovanih u 40 do 45 jedinica veličine bataljona i 20 jedinica veličine voda. Teritorijalno, u zapadnoj Hercegovini bilo je oko 20.000 pripadnika HVO-a, 10 do 12.000 u sjevernoj Bosni, 3000 u središnjoj Bosni i 2000 ljudi u sjevernoj Bosni. HVO je bio organizovan na teritorijalnom principu i na početku rata nije imao izrazitijih manevarskih jedinica.
Logistički, HVO se oslanjao na Hrvatsku vojsku i pomoć od dijaspore. Organizaciono, HVO je djelovao u suradnji s Hrvatskom vojskom i pod direktnom komandom HV-a, što je vidljivo iz zapovijedi generala zbora Janka Bobetka. Teško je procijeniti samostalnu bojnu sposobnost HVO-a na početku rata, s obzirom na stalnu suradnju s HV-om. Naime, svi veći uspjesi i neuspjesi HVO-a u prvom razdoblju rata u BiH ostvareni su u sklopu združenih sastava s HV-om i AR BiH, pa je teško izdvojiti operaciju koja bi se mogla promatrati kao samostalna operacija HVO-a radi detaljnije analize.
4.5. VOJSKA REPUBLIKE SRPSKE
Okosnicu oružane sile bosanskih Srba, Vojske Republike Srpske, činile su postrojbe JNA, što potvrđuje general Kadijević:
Komande i jedinice JNA su činile kičmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac zastitila srpski narod i stvorila vojničke pretpostavke za adekvatna politička rješenja koja ce odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadašnje međunarodne okolnosti dozvoljavaju (Kadijević:1993:148).
Zametak Vojske Republike Srpske (VRS), oružane sile bosanskih Srba, nalazi se u planu reorganizacije JNA poznatom pod nazivom "Koncept formiranja Jugoslavenskih odbrambenih snaga", koji je napravio Savezni sekretarijat za Narodnu odbranu u suradnji s Ministarstvom odbrane Srbije početkom 1992.
Uz razradu reorganizacije JNA, plan je pozivao JNA da: "...nastavi sa zaštitom srpskog stanovništva izvan Srbije transferom svojih zapovijednih struktura u jedinice Teritorijalne odbrane i opskrbom tih snaga ličnim naoružanjem, artiljerijom, oklopnim jedinicama i raketnim lansirnim sistemima. Ministarstva obrane SAO-a u Hrvatskoj i BiH bila su potčinjena Ministarstvu obrane Srbije s kojim su trebala koordinirati svoje odbrambene planove, zajednički štititi vanjske granice i ustavni poredak.
SAO su trebale organizirati svoje oružane snage i novačiti vojne obveznike, uz prethodno dopuštenje Beograda. Operativno zapovjedništvo nad svim snagama imao je Generalštab JNA" (Vego,1993d.:250).
Na početku rata u BiH, Predsjedništvo BiH zatražilo je od pripadnika JNA da se pridruže TO-u BiH do 24. aprila 1992. godine, jer će se, u protivnome,smatrati protivnicima republičke nezavisnosti i suvereniteta. Potom je Predsjedništvo BiH 27. aprila 1992. godine naredilo JNA povlačenje iz BiH i ponovilo zahtjev da se sve snage JNA koje su ostale u BiH integriraju u TO BiH. Generalštab JNA je 4. maja 1992. godine objavio povlačenje vojnog osoblja i njihovih obitelji iz BiH, koji nisu stanovnici BiH u roku 15 dana, dok su pripadnici saveznih snaga, stanovnici BiH transformirani u Teritorijalnu obranu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije VRS).
Vlada u Beogradu tvrdila je da je u BiH raspoređeno priblizno 60.000 pripadnika JNA, od kojih su 80 posto stanovnici BiH. Druge procjene govore da je JNA u BiH imala približno 95.000 ljudi, što je u skladu s procjenama da je oko 68 posto efektiva JNA (tada ukupno oko 140.000 ljudi) bilo raspoređeno u BiH (Vego, 1992.).
Sarajevska vlada navela je da je tek 20 posto pripadnika JNA porijeklom iz BiH, sto bi značilo da su od 95.000 vojnika samo približno 19.000 bili lokalni Srbi. Do 20. maja1992. priblizno 14.000 pripadnika JNA bilo je povučeno iz BiH, tako da je oko 80.000 pripadnika JNA prešlo u VRS.
Organizacijski, VRS je bio podijeljen u pet korpusa:
1.krajiški korpus (Banja Luka),
2.krajiški korpus (Drvar),
3 sjevernobosanski korpus,
4.istočnobosanski korpus (sarajevsko-romanijski) i
5.hercegovački korpus
Sredinom jula 1992. nacelnik Glavnog štaba JNA general Života Panić, braneći se od optužbi da je JNA izdao bosanske Srbe, naveo je da VRS posjeduje:
900 tenkova i oklopnih transportera,
852 topa i visecijevna raketna bacaca (VRB) i
48 aviona (bez helikoptera; Vego,1992.).

Hrvatski su izvori procijenili da VRS posjeduje oko
350 tenkova (T54/55, T84), vise od
200 oklopnih transportera,
1000 topova (76, 100, 105, 122, 130, 152, i 155 mm),
800 bestrzajnih topova (82 i 105 mm), i
1200 minobacaca (82 i 120 mm).
VRS takodjer koristi veliki broj VRB-ova 128 mm plamen i oganj, te mali broj VRB-ova 262 mm orkan (Vego,1992.).
Uza sve prednosti u naoružanju, često je zabilježeno da su srpske jedinice uglavnom vrlo loše uvježbane i vođene, uz veliki manjak oficira i podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su činile jedinice teške i raketne artiljerije, te Vojna policija.

4.6. HRVATSKA VOJSKA
Djelovanje Hrvatske vojske (HV) u Bosni i Hercegovini vezano je uz dva činioca:
Prvi je geografska povezanost BiH i Hrvatske. JNA i srpske paravojne jedinice su u početnim djelovanjima teritorije republika tretirale kao jedinstveno ratište, ne uvažavajući državne granice Hrvatske i BiH, te su naizmjenično koristile teritorij jedne republike radi izvođenja vojnih djelovanja protiv druge tijekom cijeloga rata. Stoga je HV bio primoran, radi stvaranja povoljnije operativne pozicije i neutralizovanja protivnika, ulaziti u državni prostor BiH, što je primjetno u operacijama deblokade Dubrovnika 1992. godine i u pripremama za oslobađanje Knina 1994./1995. godine.
Drugi činilac je postojanje brojnog hrvatskog stanovništva u BiH koje je bilo izloženo agresiji JNA i srpskih paravojnih jedinica, pa je Hrvatska imala “legitimno pravo” pomoći bosansko-hercegovačkim Hrvatima u odbrani. Vojni argument govori u prilog angažmanu HV-a u BiH, s obzirom da su na hercegovačkom ratištu napadi JNA i srpskih paravojnih jedinica imali za krajnji cilj izbijanje na Jadransko more i zauzimanje dijelova hrvatskoga državnog teritorija, dok je padom Bosanske Posavine, područje hrvatske Posavine bilo izloženo artiljerijskom i snajperskom djelovanju VRS-a do kraja rata, primarno usmjerenom protiv civilnog stanovništva. Problem u djelovanju HV-a u BiH ponajprije je političke prirode, s obzirom na ambivalentnost i nedefiniranost hrvatskih političkih ciljeva u odnosu na BiH.
Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je 1990.godine američkom ambasadoru Zimmermanu izjavio u vezi s hrvatskim namjerama u BiH sljedeće:
"Ako Srbi u Bosni naprave pritisak, mi ćemo braniti naše interese. Ako ne, mi se slažemo da Bosna ostane samostalna republika" (Zimmerman,1997.:95).
U prilog tome govore memoari generala zbora HV-a Janka Bobetka, zapovjednika Južnog ratišta 1992. godine. On iznosi da je ličnom procjenom došao do zaključka kako je najveća opasnost za Hrvatsku odsjecanje ili presjecanje južnog dijela ratišta. Procjenu je 10. aprila 1992. godine iznio hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku i predsjedniku Tuđmanu, te se dobrovoljno stavio na raspolaganje za izvršenje zadatka, a iste je večeri imenovan zapovjednikom bojišta. Po svom dolasku, Bobetko zatiče stanje opšte panike, jedinice koje napuštaju položaje, nesređeno i nejasno stanje povodom zapovijedanja, odgovornosti i načina izvršavanja zadataka. Na to je reagirao protumjerama, uspio uvesti red i stabilizovati linije bojišta (Bobetko,1996.:200.-217.) .
U početnom razdoblju rata, snage HV-a angažovane su na tri ratišta - u Bosanskoj Posavini, u zapadnoj i središnjoj Hercegovini, te s manjim snagama u srednjoj Bosni.
U ljeto 1992., Bosansku Posavinu branilo je 8 brigada HVO-a i petnaest brigada HV-a koje su se izmjenjivale ili su cijelo vrijeme bile prisutne u obrani bosanske Posavine. Četiri brigade HV-a su bile cjelovite 108.,139., 157. i 3. gardijska, a ostale su brigade bile sastavljene od jedne ili dvije bojne, ojačane artiljerijom i s nešto tenkova, a brojile su od 600 do 1200 ljudi. Brigade kao sto je 111.riječka, 105. bjelovarska, dijelovi 2. gardijske - jedna sa 150 ljudi - maksimalno su brojile do 400 ljudi (Špegelj,1995.).
U Hercegovini su djelovali 1. i 4. gardijska brigada, 116. i 156. brigada HV-a u suradnji s kojima su djelovale snage HVO-a, pod izravnom komandom zapovjednika Juznog ratišta, generala zbora Janka Bobetka.
U tu svrhu Bobetko zapovijedju od 16. aprila 1992. godine u Grudama oformljuje izdvojeno zapovjedno mjesto Komande Juznog ratišta, a u njegovoj je odsutnosti odgovorni oficir, pukovnik Milivoj Petković s ovlastima zapovijedanja i koordiniranja bojnih djelovanja. IZM Grude vrši i koordiniranje i usmjeravanje logističkih sredstava (Bobetko,1996.:206.).
U srednjoj Bosni prema Bobetkovoj zapovijedi, uspostavljen je IZM Srednja Bosna u Gornjem Vakufu, pod komandom brigadira Zarka Tolea, sa svim ovlastima koordiniranja i zapovijedanja na području Busovače, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Prozora, Tomislavgrada (Duvna) i Posušja.(Bobetko,1996.:221).
U Bugojno je upućena bojna Frankopan s ciljem stvaranja sigurnosti i čvrstine na pravcu Donji Vakuf - Bugojno (Bobetko;1996.:231.).
Djelovanjima u Hercegovini Komanda Južnog bojišta osigurala je bok za dalji razvoj snaga HV-a u deblokadi Dubrovnika i spriječila prodor JNA prema Splitu, te dalje presjecanje dalmatinskog priobalja. Djelovanja HV-a na sjeveru Bosanske Posavine ne mogu se smatrati naročito uspješnima, s obzirom da su okončana ulaskom jedinica VRS- a u Bosanski Brod, u oktobru 1992. godine, i potpunim povlačenjenjem HV-a iz Bosanske Posavine. No, povlačenje nije bilo posljedica vojne nadmoći VRS-a ili poraza HV-a u borbi, nego je do nj došlo na osnovi političke odluke.
ne zna primitivizam šta je minimalizam

Slika
Avatar korisnika
admin
Site Admin
 
Postovi: 5587
Pridružen: Sub pro 29, 2012 2:09 pm
Lokacija: Tuzla, Bosna

Vrati se na: Armija RBiH vs. agresorske vojske

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

cron