Pokolj Bosnjaka Limske doline 5.1.1943. - 07.02.1943.

stravični zločini četničkih bandi i hordi u cilju stvaranja zacrtane etnički od nesrba čiste velike srbije

Pokolj Bosnjaka Limske doline 5.1.1943. - 07.02.1943.

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pon lip 22, 2015 8:39 pm

windows7sevn.org Facebook Share
POKOLJ BOŠNJAKA OD BADNJE VEČERI DO BOŽIĆA

Autor: Mirsad Kurgaš
Objavljeno: 01. January 2012. 09:01:56

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=44606


Teška iskušenja i stradanja sandžačkih muslimana u Drugom svjetskom ratu - ratu koji je za četnike imao i “krstaški” karakter, eskalirala su naročito u periodu od 5.januara do 7.februara 1943.godine, kada je izvršen genocid nad Muslimanima Limske doline na području od Bijelog Polja do Foče. Prema svjedočenjima, tada je masakrirano oko 9200 Muslimana.

Da podsjetimo, Pavle Đurišić je četnički komandant koji je, između ostalog, rukovodio jednom od najbrutalnijih akcija nad muslimanskim narodom u Sandžaku i Istočnoj Bosni početkom 1943.godine. Smatra se najvećim zločincem u Drugom svjetskom ratu na prostoru Crne Gore i šire!

“Početkom januara 1943.g. u Šahovićima kod Bijelog Polja, gdje je izvršen genocid nad Bošnjacima 1924.godine (tada Muslimanima), održana je konferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke Vrhovne komande o novom obračunu sa “Turcima” i “nenacionalnim elementima”. Kako četnici nisu imali dovoljno snaga za frontalni obračun i napad na ovaj cijeli predviđeni prostor (Bjelopoljski, Sjenički, Pljevljanski, Čajnički i Fočanski srez), donijeta je odluka da se najprije obračunaju sa muslimanima u Bjelopoljskom srezu… Četničke jedinice su krenule u napad 5.januara 1943.godine i to akcijom odreda Rada Korde, kada je spaljeno 15 kuća i ubijeno 10 muslimana, dok je 5 bilo spaljeno u kućama. Dan kasnije u napad je krenula i četnička grupa pod komandom Miraša Savića. Komandant Limsko-sandžačkog odreda Pavle Đurišić, koji je rukovodio cjelokupnom akcijom iz Kolašina, 6.januara uputio je izvještaj Draži Mihailoviću u kom se kaže: ”Jutros tačno po planu otpočele su borbe na drugom sektoru. Posmatrači koji su dostavili izvještaj u Šahoviće javljaju da se borba u selu Dubovo razvijala u pravcu sela Korita takom brzinom da su dva prva turska sela Jasen i Kostiće, a zatim i Zmijanac za nepuni sat pregaženi…” Nakon slanja ovog izvještaja, Pavle Đurišić koji je naredio da se spale sva sela koja čine uporište muslimana, uputio se u Bjelopoljski srez da direktno rukovodi četničkim akcijama i novim, još strašnijim, zločinima protiv muslimana, uglavnom neboračkog i nejakog stanovništva.

Ubacivali su djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili; žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući:
“O božiću četrdesettreće
za četnike evo sreće
mesto drva i badnjaka
lože glave od Turaka.”

(Da li je slučajnost da se četnička akcija realizuje upravo u vrijeme najvećeg hrišćanskog praznika Božića?)

U ovoj akciji je, prema četničkim podacima, uništeno 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima: Voljavac, Gubavač, Rodijelji, Ušanoviće, Presečnik, Boturiće, Donji Vlah, Mirojevići, Šolje, Radojeva Glava, Pobretiće, Mediše, Kostenica, Stubo, Vrh, Zmijanac, Šipovice, Negobratina, Osmanbegovo selo, Dupljake, Jasen, Kostiće, Kaševar, Ivanje, Godijevo, Žilice, Gornja Crnča, Gornji Radulići, Vrba, Crhalj, Kradenik, Sipanje i Ličine. Uz ove podatke Pavle Đurišić je 10.januara u izvještaju D. Mihailoviću predočio da je ubijeno oko 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1000 žena i djece. Ostatak muslimanskog življa bio je protjeran na lijevu obalu Lima i njihovu imovinu opljačkali su četnici. Međutim, po drugim izvorima, broj popaljenih sela je daleko veći od 33 pobrojanih. U bistričkoj (savinopoljskoj) opštini pomenuto je samo 14 sela, a sva su bila spaljena, izuzev nekoliko u kojim su živjeli Srbi. Izgorjela su sela koja nisu evidentirana u Đurišićevom izvještaju: Mojstir (45 kuća), Dolac, Mokri Lug, Jablanovo, Bijediće, Podbrežje i Bistrica, centar i opštinsko mjesto. U koritskoj opštini evidentirano je samo 8 zapaljenih sela, u rasovskoj 2, zatonskoj 5 iako je to opština sa najviše sela, i u lozanskoj 4 sela. O paljevini mnogih sela nije ostalo nikakvog traga. Na njih je kasnije pala sjena zaborava kao da nikad nisu ni postojala. Opisi četničkih zločina ostali su sačuvani: “…U selu Korita, u kući Novčića, ubijeno je i zapaljeno 16 ljudi, a Begi Ličini su kučinama napunili dimije pa zapalili. Četnici su na konjima jurili selom i iz pištolja ubijali djecu koja bježe. Murata Mehovića, slijepog starca od 70 godina, zaklali su i bacilli u vatru. Mahmuta Beganovića isjekli su na komade. Selma Dervovića su isjekli i dvije mu kćerke zaklali. U avliji Aziza Šabanovića ostalo je 20 unakaženih leševa. Malog Hasima od pola godine, kad je tražio dojku mrtve majke, uhvatili su za noge, udarili o zemlju i bacili u vatru. Žive su bacilli u vatru Džema od četiri godine, Šabanović Šaćira od šest godina, Erma Muharemova i Ragibovo troje djece. Zatim Džemovo troje djece i Halitove kćeri i Raifa od dvije godine. Tako su prošla i ostala sela. Blatnjavim putevima, kroz šikare i šume, bježale su bijedne gomile bose i gole, unezvijerenih i izbezumljenih pogleda, jedni prema Bijelom Polju, drugi prema Rožajama…
Strašni četnički zločini u bjelopoljskom srezu bili su zloslutni uvod mjesec dana kasnije u još masovnije stradanje muslimana u Pribojskom i Pljevljanskom srezu u Sandžaku i Čajničkom i Fočanskom u Bosni…” (Safet Bandžović: “Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka”)

U četničkoj dokumentaciji o pomenutim akcijama između ostalog stoji: “…Tamo sada više nema niti jednog Muslimana, a za njihova naselja niti kuće se više ne zna. Ta srpska zemlja koju su do sada uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade…”

Emina Bučan, mlada 20-ogodišnja Bošnjakinja sa Bara (selo kod Sjenice), u toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943.godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu, radi uništenja muslimanskog življa na tim prostorima, herojski je branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili. Kada je nestalo municije pošla je u hambar da je preuzme, ali su je tada uhvatili četnici. Prepoznavši među njima komšiju-četnika obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, posebno za obraz, čast i dostojanstvo, ostaje kao simbol muslimanskom narodu posebno muslimanki ženi, da su obraz i poštenje vrjedniji od samog života.

U “Sandžak pressu”, februara 2011.g., objavljeno je potresno svjedočenje Šefke Begović-Ličina:
“Povod što Vam se javljam je što je i moj rahmetli otac, Husno Begović, žrtva četničkog genocida 1943. godine i do svoje smrti nije prebolio svoju veliku tragediju. Bošnjaci u Bihoru su stradali na sam Božić 1943. godine, kada su se desili neviđeni zločini nad muslimanskim življem. Rasovo, naše rodno mjesto, 3 km od Bijelog Polja, u bogatoj ravnici pored Lima, gdje su živjele ugledne begovske porodice Begovići i neke srpske bogate porodice Šebek, Aničić, Furundžić, bilo je, zbog dogovora, pošteđeno da se ne bi razorilo tako bogato mjesto. Taj dogovor je trajao do maja 1943. godine, kada je jedan Srbin noću zapalio kuću nekog Šebeka i ujutru pronio priču da mu je zapalio njegov kum i prvi komšija, ugledni Begović Derviš-beg.

To je bio okidač i žiška koja je tinjala tih nekoliko mjeseci, razbuktala se. Moj je otac imao čardak od kamena od tri sprata i četnici komšije su ga opkolili, opljačkali zlatni nakit, a zatim zapalili. Kako su počeli da se guše od dima, svi ukućani su poletjeli napolje i dočekala ih je paljba. Stari Halit-aga je živ izgorio. Kada su ih poslije nedjelju dana ukopavali, u ugljenisanoj ruci držao je tespih. U očevoj mi kući te noći ubijena mi je bijača Lala Begović od 43 godine, polubrat Fahrudin Begović 4 godine, prva očeva žena Naza Franca 23. godine, očeva daidžična, djevojka Zinka Hajdarpašić 20 godina (bila je u gostima), dva bliska očeva rođaka i dva najamnika.

Moj je otac u to vrijeme slučajno bio u posjeti kod muža svoje rodice Timke Begović, Selman-efendije Dervovića, nekadašnjeg predsjednika Bijelog Polja, koji je sutradan zaklan i sa njim mu je ubijeno troje male djece, a jedna ćerka od tri godine Nurija Dervović-Pašović (sada živi ovdje) trinest puta ubodena bajonetom, i neki italijanski ljekar koji je slučajno naišao, spasao je. Očevu glavu nikad nije našla. Te noći kada je bio pokolj u Rasovu i okolnim selima, Lim je bio nadošao. Brda je nosio. Ljudi, bježeći pred četničkom kamom, uhvatili su se jedan za drugog i za rep konja nekog Amira France i tako prelazili ka Bijelom Polju. Dešavalo se da nekom, od nemirnih i velikih valova Lima, ruka popusti, tako da je Lim te noći odnio i udavilo se trideset muslimana iz tog kraja. Mi imamo kasetu i živi zapis očevog kazivanja, a i sliku ubijenog Selman-efendije i njegove djece. Slikao je taj doktor koji je spasao ovu djevojčicu. Imamo i sliku eshumacije očeve porodice. Slikao je kao srednjoškolac, naš rođak Meho Bejtić, nekadašnji pazarski predsjednik općine.
Duga je priča o ovim zločinima koje jednom namjeravam zapisat, jer nam ih je otac cijeli život slikovito opisivao. Nikada nas nije učio da budemo osvetoljubivi, ali nas je opominjao kako se ljudi preko noći znaju pretvorit u krvoloke. On je ostao sam bez ikog svog i, nekada najbogatiji u tom kraju, postao siromah bez ičega. Tu je ranu nosio do smrti. Cijeli život je osuđivao tamošnju vlast što se nikada niko nije sjetio da stavi neko spomen obilježje i da se time oda žalost za nevino stradale Bošnjake tog kraja. Niko nikada u nekim govorima nije spomenuo te žrtve.

Mnogo godina kasnije, moj brat je, istražujući stablo Begovića, pretraživao na internetu gdje sve ima prezimena Begović, slučajno naišao na mnoge Begoviće koji su stradali u Jasenovcu. Uvidom u taj spisak, šokiralo ga je otkriće da su kao jasenovačke žrtve spominju i imena očeve porodice, koji su od četnika poginuli na kućnom pragu u Rasovu, kao i mnogi poginuli komšije koji nikada Jasenovac nisu vidjeli. Brat je napisao oštar protest nekom Institutu za istraživanje zločina nad Srbima da se sa te liste izuzmu članovi naše porodice, jer je to velika neistina i velika uvreda za žrtve.
Mom ocu je to stradanje bilo povod da doseli u Pazar, a onda je, ne znajući da će se još gori zločini desiti u Bosni, sedamdesetih godina odselio s majkom i četiri brata za Sarajevo. Fala Allahu, uoči samog rata, preselio je i nije dočekao ponovnu golgotu i bol bošnjačkog naroda. Niko nam od porodice u ovom ratu nije stradao, elhamdulillah, ali ožiljci su ostali, zebnja traje, a nada u pravdu Svemogućeg nikada ne prestaje.”

Muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić o „Sandžačkoj Srebrenici“ kaže:
“Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, u drugoj polovini februara 1943. god. u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci.

Zločin ovih razmjera ne zastarijeva. Naprotiv, ova vremenska distanca omogućila je pucanje brane šutnje i bujice pitanji koje neumitno traže odgovore.

Kako je moguće da većina Bošnjaka ne zna za genocid u kome je ubijeno za nekoliko stotina više naših sunarodnika nego u Srebrenici? Koju smo to historiju učili u školama i koju i danas naša djeca uče?

Koliko su mraku neznanja o sebi i svojoj prošlosti doprinijeli naši neprijatelji, a koliko mi sami?
Bošnjačkom narodu sigurno nije, a kome jeste interes da ovako stravične istine potiskuje u zaborav? I konačno, da li je moguća sloboda sa ovoliko zatrpane istine?

Odgovori na ova pitanja Bošnjake čekaju na svom dugom i mučnom putu vraćanja slobode i dostojanstva.
Razumijem, iako ne pravdam, četnike koji bi da se negira ili što prije zaboravi ono što su činili. Razumijem i druge glasnogovornike srpskoga naroda kojima je teško pogledati u oči ovako stravičnim činjenicama. Ali ono što nije moguće razumjeti i što Bošnjaci nikada ne bi smjeli zaboraviti jeste sudjelovanje u amnestiji počinioca ovog i drugih genocida. Kako razumjeti da su bošnjački narodni poslanici dvije sandžačke stranke u srbijanskom parlamentu svojim prisustvom i glasanjem obezbijedili rehabilitaciju pripadnika četničkog pokreta, čime se i počinioci genocida u Limskoj dolini više ne smatraju zločincima, već borcima za otadžbinu, tako da oni preživjeli ili njihova djeca stiču pravo na penzije i druge finansijske i socijalne benificije.

Kako razumjeti da se danas u Srbiji putem budžeta Ministarstva za rad i socijalnu politiku, na čijem čelu je Bošnjak, Rasim Ljajić, izdvaja nekoliko miliona dinara za Ravnogorski četnički pokret?
Ako ovo nije moguće razumjeti, pokušajmo to sa činjenicom da je komandanta Polimskih četničkih odreda, Pavla Đurišića, odlikovanjem „Željezni krst“ nagradio lično Adolf Hitler.”
“…Tokom 1945. četnici sa područja Berana, kao i u drugim krajevima Crne Gore, zamijenili su kokardu za petokraku. Najedanput su vodeća mjesta u srezovima zauzeli bivši četnici a potonji partizani.Lokalni četnici su se uvukli u sve strukture nove vlasti Nesmetano su došle do izražaja sve brutalnosti četničkog mentaliteta prerušenog u tzv. narodnooslobodilački sistem…” (H.Crnovršanin, N.Sadiković: “Sinovi Sandžaka”)

Treba naglasiti da većina historičara smatra da su, na prostorima bivše Jugoslavije, crnogorski četnici bili najbrutalniji. Mnogi od njih, nažalost, nisu doživjeli zasluženu kaznu, a što je najtragičnije, nakon “pokajanja” su zauzeli odgovorna mjesta u novoformiranoj vlasti. Nikada nije ni sačinjen detaljan spisak aktera tih stravičnih zločina. 90-tih godina prošlog vijeka četnički elementi počinju ponovo da se eksponiraju ali još uvijek u Crnoj Gori nisu doživjeli rehabilitaciju kao što je slučaj u Srbiji. Da se u životu ništa ne dešava slučajno govori i činjenica da se četnički štab nalazio upravo u Šahovićima, koji su 1924.godine etnički očišćeni nakon stravičnog masakra više stotina muslimana! Poražavajuće je da muslimani ni genocid u Šahovićima a ni onaj u Limskoj dolini, devetnaest godina kasnije, nijesu do sada obilježili na adekvatan način, želeći da iste prepuste zaboravu. Ni poruka iz događaja 90-tih godina prošlog vijeka, da nam bježanje od prošlosti neće pomoći i sačuvati nas od nekog sljedećeg pokolja, nije doprla do svijesti najvećeg broja Bošnjaka!

Na kraju da podsjetimo da je na svečanosti koja je održana povodom 70 godina Pljevaljske bitke, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović poručio: „Crna Gora mora da vječno arhivira četništvo Pavla Đurišića i kvislinški fašizam i ustaštvo Sekule Drljevića!”

Već više od dvadeset godina iz aviona se vidi da je četništvo o ustaštvo nekih novih Đurišića i Drljevića sve jače i brojnije, a kada će ga arhivirati u CG oni koji su ga reaktivirali i unaprijedili, ne znamo!

Slika
Pavle Đurišić
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Pokolj Bosnjaka Limske doline 5.1.1943. - 07.02.1943.

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pon lip 22, 2015 8:41 pm

Limska dolina - Sandžačka Srebrenica

Wednesday, 05 January 2011 10:45

Autor: Rifat Hodović

http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=10154:limska-dolina-sandaka-srebrenica&catid=256:intelektualni-poligon-kat&Itemid=276

Dana 05.01.2011. godine navršava se 68 godina od genocida nad Bošnjacima Bosne i Sandžaka, koji je izvršen u toku Drugog svjetskog rata od strane vojske Kraljevine Jugoslavije. O tom genocidu se nije smjelo govoriti, o njemu se šutjelo; ta šutnja je dovela do genocida u Srebrenici, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini, i čišćenja u Sandžaku. Narod koji ne proučava svoju historiju on je osuđen na njeno ponavljanje. Danas sa ove vremenske distance znamo koji je projektovao genocid nad Bošnjacima - muslimanima, znamo i „arhitekte", samo se „izvođači radova" mijenjaju, u zavisnosti od godina starosti. Tamo gdje je stao Avro Cemović nastavio je Pavle Đurišić, gdje je stao Pavle Đurišić nastavio je Ratko Mladić. O sandžačkoj Srebrenici se ne govori, o njoj se šutjelo, o njoj se šuti, o njoj se šapatom govori, da nam se ne naljute, naše komšije, četničke vojvode koji su predsjednici parlamentarnih stranaka u Skupštini Republike Srbije, i to jedan od njih dvojice nalazi se u Hagu gdje mu se sudi za genocid i ratni zločin protiv čovječnosti, ili će nam se naljutiti i poslanici Skupštine Republike Srbije, koji ih proglasiše, borcima junacima i herojima, i doniješe zakon o sa kojim legaliziraše njihova zlodjela genocida počinjenim nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o pravima boraca vojnih invalida i članova njihovih porodica Skupština Srbije usvojila je 21.12.2004. godine na sedmoj sjednici Drugog zasjedanja. Ovim zakonom Skupština Republike Srbije je de jure i de fakto priznala državotvorni projekat „Velike Srbije" koji se sprovodi u kontinuitetu. A možda će nam se naljutiti i predsjednik države Boris Tadić jer on tvrdi da se radi o borcima koji su se borili za nacionalnu stvar, te ukazom pusti u opticaj zakon o borcima Kraljevine Jugoslavije. 24.12.2004. godine.

„Sandžačka Srebrenica" to je Limska dolina gdje je od strane „boraca" Skupštine Republike Srbije za mjesec dana ubijeno je 9200 Bošnjaka. Jedini grijeh su imali što su muslimani. U Sandžaku je za vrijeme Drugog svjetskog rata ubijeno između 30.000 i 35.000 Bošnjaka.

Danas Bošnjaci Sandžaka tragaju za masovnim grobnicama poubijanih sunarodnjaka od vojske Kraljevine Jugoslavije to jest od boraca Skupštine Republike Srbije, kako bi i Sandžak dobio svoje Potočare, kako bi bili identificirani i dostojno pokopani.
Ovaj stravičan genocid je proistekao iz projekta Srpskog kulturnog kluba, čiji su članovi bili akademik prof. dr. Vasa Čubrilović, Dragiša Vasić, Dimitrije Ljotić, dr, Stevan Moljević, koji je bio četnički ideolog i tvorac projekta „Homogena Velika Srbija", koji je poslužio kao osnova za pisanje četničkog program koji je napisao niko drugi do Vojni ministar i ujedno komandant Vojske Kraljevine Jugoslavije Dragoljub Draža Mihajlović.
Septembra mjeseca 1941. Godine u projektu se između ostalog navodi kako treba riješiti pitanje muslimana u Jugoslaviji kao i granice unutar Jugoslavije:
a. Omeđiti de fakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj.
b. Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje sa svježim srpskim elementom.
c. Izgraditi plan za čišćenje ili pomijeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice.
d. U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi.
Stav četničkog pokreta Draže Mihajlovića prema muslimanima bio je da ih treba sistematski fizički uništavati u toku rata a one koji ne budu uništeni, iseleti u Tursku i na njihovu teritoriju naseliti srpsko stanovništvo. U ostvarivanju plana o uništenju muslimana, četnički pokret Draže Mihajlovića je decembra 1941. i avgusta 1942. godine na području Foče i početkom 1943. godine na teritoriji Sandžaka izvršio genocid nad muslimanima. U svojoj bilješci Draža Mihajlović je napisao: „Na dan ustanka oni će svi biti pokrenuti sa svojih naselja a što niko neće moći sprečiti, u danom momentu svi Muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta. Oni koji su bliže hrvatskim oblastima tamo, glavno je da svi budu pokrenuti. Potrebno je još sada da se pripremi iseljavanje za Tursku ili ma gdje van naše teritorije."

Po sačinjenom programu pristupilo se realizaciji programa, na taj način što je donijeta instrukcija od strane Vojnog ministra i komandanta Vojske Kraljevine Jugoslavije 20.12.1941. godine, komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda o organizaciji, ciljevima i upotrebi četničkih odreda.

Komanda četničkih odreda Jugoslovenske vojske bila je Gorski Štab Str. Pov. Br. 370 od 20.12.1941. godine. Đeneralštabnom majoru Đorđu Lasiću i komandantu četničkih odreda Jugoslovenske vojske u Crnoj Gori i kapetanu Pavlu Đurišiću, komandantu Limskih četničkih odreda Jugoslovenske vojske instrukcije su precizno odredile šta i kako treba da se radi sa Bošnjacima kako bi se postigli nacionalni ciljevi tj. etnička čista Velika Srbija u okviru Kraljevine Jugoslavije. Ciljevi tih odreda jesu:
1. Stvoriti pod imenom Jugoslaviju.

2. U njoj Veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije - C.Gore - Bosne i Hercegovine - Srema -Banata i Bačke.
3. Čišćenje državne teritorije od svih manjinskih naroda i nenacionalnih elemenata.
4. Stvoriti neposredne zajedničke granice izmedju Srbije i C.Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem muslimanskog življa u Bosne i čišćenje hrvatskog življa.
5. Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali naš narod.
6. U krajevima očišćenim od narodnih manjina i nenacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima (u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice).

Dalje se u instrukciji objašnjava način upotrebe četničkih odreda u datom trenutku u kojim se kaže:
1. Jednim dijelom snaga dejstvovati iz doline Lima pravcem: Bijelo Polje - Sjenica sa zadatkom očistiti Pešter od muslimanskog i arnautskog življa. Ove snage moraju sarađivati sa odredima Javorskim i Goliskim.
2. Dijelom snaga dejstvovati pravcem preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tom pravcu očisti teritorija od Arnauta, kao i da se presretnu oni koji će biti gonjeni iz Pešteri tj. Sandžaka.
Po dobijenim instrukcijama pristupilo se realizaciji genocidnog projekta o formiranju etnički čiste homogene Velike Srbije u Jugoslaviji, koja je bila samo paravan iza kojeg su se srpski nacional fašisti krili. U ranim jutarnjim časovima 05.01.1943.godine iz Šahovića srez Bjelopoljski pod komandom Pavla Đurićića krenulo se na napad na Bijelo Polje i sva sela na tom pravcu bila su spaljena, civilno stanovništvo poubijano. U izvještaju Vojnom Ministru i ujedno komandantu Vojske Kraljevine Jugoslavije Draži Mihajloviću od 13.01.1943. godine se kaže:
Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protiv Muslimana izvršena je. Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršile su dobivene zadatke na opšte zadovoljstvo.
Naši odredi 7. ovog mjeseca u toku noći, već su izbili na rijeku Drinu, te su borbe zaključno sa tim danom bili uglavnom završene, zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve kod Muslimana su 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava žena staraca i dece.

'Borci' Skupštine Republike Srbije oslobađali su svoju teritoriju od svojih građana tj. svojih komšija, Muslimana od kojih je učio i Ratko Mladić, koji je također oslobađao svoju teritoriju od svojih komšija u Srebrenici. Za ovakav genocid neposredni izvršilac Pavle Đurišić je odlikovan od strane Firera tj. Adolfa Hitlera, za uspješno izvršen postavljeni zadatak sa Gvozdenim Krstom. Svjetske sile su novembra mjeseca 1943,godine to jest Staljin, Ruzvelt i Čerčil na samitu u Teheranu, donijeli odluku o prestanku saradnje u svakom obliku pomoći Vojsci Kraljevine Jugoslavije, jer je utvrđeno da vojska sve vrijeme rata sarađuje sa fašistima i da je u kolaboraciji sa fašističkom Njemačkom odnosno Italijom.

Za Skupštinu Republike Srbije to su borci, jer su se borili, za nacionalnu etnički čistu homogenu Veliku Srbiju. U toku Drugog svjetskog rata ujedinili su se sjever i jug, istok i zapad, kapitalisti i komunisti, u borbi protiv Fašizma Adolfa Hitlera, dotle je Vojni ministar Kraljevine Jugoslavije sarađivao sa ABVEROM / tajna obavještajna služba fašističke Njemačke. Za one koji su izvršili genocid nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu kao i ratni zločin nad svojim sunarodnjacima Srbima, od strane Skupštine Republike Srbije dobiše status Borca i to zakonom za koji je glasalo 176 poslanika Skupštine Republike Srbije, tako da ovaj nacionalistički projekat postade i državotvoran. Što su za svijet zločinci za Skupštinu Srbije su borci.
Evropa je proglasila 11.07.1995. godine „Danom sjećanja na genocid u Srebrenici". Za Skupštinu Srbije taj zločin je jedva glasalo 126 poslanika, a kako osuditi i reći da je genocid kada su se nalazili na istom projektu, koji se u kontinuitetu sprovodili, jer oni koji su u Drugom svjetskom ratu izvršili genocid dobili su status Borca, a kako onda praviti diskriminaciju među borcima pa ove koji izvršiše genocid u Srebrenici nazvati zločincima, to bi bila veleizdaja, nacionalnog interesa. Danas se jedino u Srbiji podižu spomenici koloboracionistima fašističke Njemačke iz II svjetskog rata koji su vršili genocid nad svojim građanima koji pripadaju drugoj naciji i drugoj vjeri. Skupština Republike Srbije je jedina Skupština u Evropi i svijetu koja vrši reviziju drugog svjetskog rata, gdje ratni zločinci postadoše borci heroji i junaci.

Želim podsjetiti da je za vrijeme Drugog svjetskog rata poginulo na desetine miliona građana Evrope i svijeta, oni koji su izvršili genocid i koji su bili saradnici fašističke Njemačke postadoše borci i heroji. Ovakva odluka Skupštine Republike Srbije je u suprotnosti sa Rezolucijom Ujedinjenih Nacija o GENOCIDU, kao i rezolucijom o kažnjavanju ratnih zločinaca donesenoj u Postdaunu 25.07.1945. godine, o procesuiranju, ratnih zločina odnosno zločinaca. Šta će na sve ove činjenice reći Evropa i Svijet. Ovim zakonom Skupština republike Srbije nagrađuje izvršioce genocida umjesto da ih osuđuje, čime direktno podstiče i druge svoje sunarodnjake da čine genocid kojega će neka buduća skupština opravdati kao što je to učinila ova skupština.

Sandžački Bošnjački Klub je po prvi puta organizovao tribinu 22.03.2008. godine, povodom 65. godišnjice genocida nad Bošnjacima Sandžaka, sa osvrtom na Limsku dolinu. Stoga će SBK predložiti Bošnjačkom nacionalnom vijeću, kao i najvišim državnim predstavnicima Bošnjaka u BiH, vjerskim predstavnicima, dijaspori, da se Mjesec januar proglasi mjesecima GENOCIDA nad Bošnjacima u Sandžaku, gdje će se održati naučne tribine u Sarajevu i Novom Pazaru, i podsjetiti na zaboravljeni Genocid.
Stoga Bošnjaci Sandžaka, tragaju i tragat će za svojim POTOČARIMA.

ZABORAVITI GENOCID JE NAJVEĆI GENOCID!

Korištena literatura :
- „Genocid nad Muslimanima" - prof. Dr Valadimir Dedijer i Antun Miletić
- „Sandžak", Mirko Ćuković
- "Ratna tragedija Muslimana 1941-1945 god". autor Dr. Safet Bandžović
- "Draža Mihajlović Agent Vermahta" autora Jovana Pavićevića
- „Službeni Glasnik Republike Srbije" br.137. od 24.12.2004.god.
- Peticija profesora filozofskog fakulteta iz Beograda, kojom su se obratili Ustavnom Sudu Republike Srbije povodom revizije Drugog svjetskog rata.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Pokolj Bosnjaka Limske doline 5.1.1943. - 07.02.1943.

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Pon lip 22, 2015 8:43 pm

]Klati Turke na buljuke

Autor: Nijazija Maslak
apr 2nd, 2011

http://sandzakpress.net/klati-turke-na-buljuke

“sandžak” – Četnički pokret Draže Mihailovića, kao praktičan izraz velikosrpskih aspiracija, od samog svog početka je snažno naglašavao svoju “istorijsku misiju oslobođenja i širenja ideje etnički homogene Velike Srbije koju je trebalo stvoriti u okvirima poslijeratne Jugoslavije. U sprovodjenju svoje nacionalne politike četnici su imali posebno ofanzivan antimuslimanski kurs, tumačeći to uzajamnom “infemalnom mržnjom” širokih srpskih i muslimanskih masa i besperspektivnošću zajedničkog življenja.

Zato je trebalo preduzeti sve mjere za njihovo istrebljivanje, asimilaciju i iseljavanje u Tursku. Dajući tom pitanju platformu borbe protiv “Turaka”, što je trebalo biti nas­tavak nekadašnje borbe i politike iz vremena oslobodjenja Srbije od turske vlasti, četnici su spremo oživljavali neugasle i revanšistički raspirene strasti. Na putu ostvarivanja homogene srpske državne zajednice, četnički politički program predviđao je integralno čišćenje Bosne i Hercegovine i Sandžaka od mus­limanskog i hrvatskog življa.

Iako je četnički politički program dobio konkretnu razradu za Sandžak u dijelu Mihailovićevih “Instruk­cija” od 20. decembra 1941. godine, u kojima se četničkim odredima u Cmoj Gori daju zadaci koji su predviđali da se dijelom snaga u saradnji sa Javorskim i Golijskim odredom, dejstvuje dolinom Lima pravcem Bjelo Polje – Sjenica, sa zadatkom da se Pešter očisti od muslimanskog i albanskog življa, a da se dijelom snaga sa prethodnim i Kopaoničkim odredom, dejstvuje preko Čakora ka Metohiji, sa zadatkom da se teritorija na tome pravcu očisti od Albanaca, kao i da se presretnu izbjeglice sa Peštera, odnosno Sandžaka, u toku prve dvije ratae godine na četničkom udaru se posebno našlo muslimansko stanovništvo u istočnoj Bosni, pogotovo područje 7. srezova: Foče, Čajniča, Goražda, Višegrada, Vlasenice, Srebrenice i Rogatice.

Ovako koncipiran četnički politički program, sa defanzivnom strategijom protiv okupatora, ali agresiv­nom protiv cijelih naroda, prije svih Muslimana, uticao je da se četnička organizacija u Sandžaku dosta rano for­mira. U deževskom i štavičkom srezu djelovali su četnici Radomira Cvetića i Mašana Đurovića. U sjeničkom srezu, na organizovanju četnika radili su Ljubomir i Milosav Ranitović. U novovaroškom srezu četničke grupe su formirali Božo Ćosović, Vlajko Ćuričić i Vuk Kalaitović. U mileševskom srezu od četničkih starješina djelovali su: Milinko Radović, Nikola Kijanović, Mišo Jovanović, Krsto Adamović, Srećko Matović i Simo Despotović. U pribojskom srezu je na okupljanju četnika radio Dordje Anočić, ali ga je ubrzo zamjenio bivši kaluder Zakarije Milekić. Preko pribojskog, organizacija Draže Mihailovića je uspostavila vezu u pljevaljskom srezu, gdje su na stvaranju četničkih organizacija radili: Petar Vojinović, Ratko Durović, Boško Topalović, Vojislav i Bogdan Nenadić, Grigorije Božović, Nićifor Lisičić, Savo Damjanović, Bora Mitrović, Bogoljub Irić, Petar i Dobrilo Jestrović i drugi, prva četnička vojna formacija u bjelopoljskom srezu formirana je u rasovskoj opštini pod komandom Milivoja B.Obradovića.

Nakon dobijenih obavještenja o političkim prilikama u Sandžaku Mihailović je preduzeo mjere da uredi četničko komandovanje na ovom prostoru. Bjelopoljski, prijepoljski, pljevaljski i barska i budjevska opština u sjeničkom srezu, došli su pod komandu Pavla Đurišića. Formiranjem Limsko – sandžačkih četničkih odreda na čelu sa Durišićem, završiće se objedin­javanje četničkih formacija Sandžaka, s ob­zirom da su oni pored navedenih srezova obuhvatili i četničke formacije pribojskog i novovaroškog sreza. Polovinom 1942. godine Limsko – sandžački četnički odredi su nakon reorganizacije imali četiri korpusa: Komski, Limski, Mileševski i Durmitorski. Komandant Limskog korpusa bio je major Milorad Joksimović, a korpus su sačinjavale tri brigade, od kojih je treća brigada bila bjelopoljska na čelu sa majorom Zdravkom Kasalovićem. Mileševski korpus je obuh­vatao teritorije pljevaljskog, mileševskog, pribojskog, novovaroškog i sjeničkog sreza, a na teritoriji svakog od ovih srezova for­mirana je po jedna brigada. Pljevaljska brigada (komandant poručnik Jovan Jelovac) imala je 13 oficira, 1756 vojnika i 608 pušaka; priboj ska brigada (komandant poručnik Vukola Tomić) imala je 4 oficira, 940 vojnika i 614 pušaka. O brojnom stanju novovaroške i sjeničke brigade nema podataka. Zna se samo koliko su pušaka imale na raspolaganju: novovaroška brigada (komandant poručnik Vuk Kalaitović) 650, a sjenička (komandant potporučnik Ratko Krivokapić) 1700 pušaka, komandant Mileševićkog korpusa bio je rezervni kapetan Vojislav Lukačević.

Računa se da su početkom 1943. godine Limsko – sandžački četnički odredi raspolagali sa 15349 vojnika, oko 200 oficira, 13116 pušaka, 51 puškomitraljezom, 15 mitraljeza i 5 minobacača.

Iz navedenih podataka se vidi da je ovo bila vrlo jaka formacija, i to u periodu kada se četnički pokqet nalazio u svom ženim i is­tovremeno najbrojnije jedinice Draže Mihailovića.

Vrhovna komanda Draže Mihailovića je procijenila da su sazrijeli uslovi da početkom 1943. godine pristupi sis­tematskom uništenju Muslimana u Sandžaku. Četničke jedinice koje su krajem 1942. godine bile mobilisane u Crnoj Gori i spremale se za planirani, ali odloženi “marš na Bosnu” dobile su naređenje početkom januara 1943. godine za čišćenje teritorija bjelopoljskog sjeničkog, pljevaljsko, čajničkog i fočanskog sreza od mus­limanskog življa. Početkom januara je u Šahovićima kod Bijelog Polja održana kon­ferencija četničkih komandanata na kojoj je razrađena odluka četničke vrhovne komande o obračunu sa “turcima”.

S obzirom na to da četnici nisu imali dovoljno snage za frontalni napad i obračun na cijelom ovom predvidjenom prostoru, donijeta je odluka da se najprije obračunaju sa muslimanskim stanovištvom u bjelopoljskom srezu. U napadu na mus­limansko stanovništvo ovog sreza uzelo je učešće oko 3000 četnika podjeljenih na dvije grupe: lijeve pod komandom Vojislava Lukačevića i desne pod komandom Miraša Savića.

Endemska mržnja i revanšistička politika krvave simetrije uništavale su sve pred sobom. Nedužno neboračko muslimansko stanovništvo bjelopoljskog sreza našlo se u krvavom žrvnju stradanja pred opasnošću svog potpunog isrebljivanja. Dokumenti koji govore o tim zločinima daju više no poraznu sliku. U pismu od 6. januara 1943. godine, komandant Limsko – sandžačkih četničkih odreda Pavle Đurišić obavještava Dražu Mihailovića o početku akcije i o represalijama nad muslimanskim življem, konstatujući da se sve izvodi tačno po planu.

Italijani su prvog dana akcije 6. januara 1943, godine, pokušali da intervenišu. medjutim, iz Kolašina im je Pavle Đurišić javio da će lično lokalizovati sukob, u protivnom će italijanske trupe biti napadnute od samog naroda. Radi toga Italijani nisu smijeli ni intervenisati. Tako se pokušaj italijanskog okupatora da interveniše završio prećutno, pa su Italijani čak Đurišiću poslali 100 litara nafte da bi mogao obići teren automobilom. Kada je smirio italijanskog okupatora, Đurišić je istoga dana poslao svojim koman­dantima slijedeće naređenje: “Produžite s napadom sve dotle dok se ne postigne cilj koji sam odredio na konferenciji u Šahovićima, a kada se taj cilj dostigne onda stanite. Na prisustvo Italijana se ne obazirite. Ako dobijete kakvo naređenje da se obustavi napad pre nego što se postigne postavljeni cilj, onda po njemu ne postupite, jer takvo će se naređenje pisati u prisustvu Italijana radi obmane”. O rezultatima ove akcije saznajemo iz izvještaja Pavla Durišića četiri dana kasnije Draži Mihailoviću, gdje stoji: “Akcija na desnoj obali Lima u srezu bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrdjenom planu”. Dalje u izvještaju stoji daje rezultat ove akcije potpuno uništenje 33 mus­limanska sela. Tom prilikom je ubijeno 400 pripadnika Muslimanske milicije i oko 1.000 žena i djece.

Međutim, na ovom prvom pokolju se nije stalo. Ovaj zločin predstavljao je samo uver­tiru u novi, još strasniji, mjesec dana kasnije koji je izvršen na teritoriji pljevljaskog, čajničkog i fočanskog sreza.

Najprije je bilo zamišljeno da se čišćenje muslimanskog življa izvrši samo u čajničkom srezu. Pripreme za ovaj pokolj izvršene su još početkom januara 1943, godine, a Zaharije Ostojić je još 3. januara izdao svoju zapovijest za “čišćenje” pomenutog sreza, ali navodno od ustaško -muslimanske milicije. Četničkim koman­dantima, da ne bi ostali tragovi, date su us­mene instrukcije, jer je ta akcija bila zamašnija i imala je daleko veći obim od prvog napada i masakra muslimanskog stanovništva u bjelopoljskom srezu.

Međutim, s početkom akcije u čajničkom srezu se kasnilo, jer su četnici iz Crne Gore, Sandžaka i istočne Bosne očekivali naređenje da se upute prema Neretvi i Bihaćkoj republici, čije je uništenje bila stal­na Dražina opsesija. U takvom iščekivanju stiglo je obavještenje od italijsnkog okupatora da se pokret prema Neretvi odlaže. Zbog toga je Draža odlučio da čet­nici, koji su već bili prikupljeni, napadnu Muslimane. A pošto su na okupu bile jače četničke snage, odlučeno je da se akcija proširi i na područja još dva sreza: pljevaljsko i fočanskog. Idejni plan je bio da se muslimanske snage ukliješte u uglu Lima i Drine i to unište.

Za rukovođenje ovom zločinačkom ak­cijom, Mihailović je odredio Pavla Đurišića, umjesto Ostojića koji je otišao u istočnu Bosnu. Đurišić je u svojstvu koman­danta Limsko – sandžačkih četničkih odreda izdao 29. januara 1943. godine zapovijest u kojoj je stajalo: “Zverstva Muslimana, komunista i ustaša u čajničkom, fočanskom i pljevaljskom srezu prema srpskom življu prešla su sve granice. Da bi se jednom za svagda srpski živalj spasio narodnih izroda i izdajica, preduzeće se akcija za njihovo uništenje.” U vezi sa ovim Đurišić je naredio formiranje četiri odreda koji Će dejstvovati u šest kolona, ukupno 6.000 čet­nika. Predvidjeno je da Prvim odredom, jačine oko 1.600 ljudi kbmanduje Vojislav Lukačević, Drugim odredom, 1.650 četnika Andrija Vesković, Trećim odredom, 1.050 četnika, Zdravko Kasalović, i Četvrtim odredom, Bajo Nikić. Upućujući se prema navedenim srezovima, četnici su or-ganizovali pet napadnih kolona sprenih na ubijanje i pljačku. Budući da se na tom terenu nalazilo više italijanskih garnizona, naređeno je da se oni ne napadaju, dok je za ostalo stanovništvo u naređenju stajalo: “…sve borce Muslimane, ustaše i komuniste ubijati, žene i djecu ne ubijati.” ustvari, bila je ovo četnička podvala. Da ne bi ostavili pisane tragove o ubijanju mus­limanskog stanovništva, Đurišić je namjer­no stavio ovu klauzulu, ali je zato u povjerljivom naređenju od 8. februara.

Četničke jedinice su krenule u napad 5. februara i već nakon dva dana izbile na Drinu pošto ozbiljnijeg otpora Muslimanske milicije nije bilo, izuzev na Trebeškom brdu, gdje su borbe trajale oko četirf sata. Četnici su odmah pristupili sprovodenju zamišljene akcije uništavanja ljudi. Kako oko Drine nije bilo jačih partizanskih snaga koje bi onemogućile pokolj, a pošto su se italijanske snage pod prijetnjama četnika ograničile samo na to da preduzmu mjere obezbjedenja od četničke bujice, četničkim ešalonima smrti bile su faktički odriješene ruke za izvršavanje čudovišnih zločina nad nezaštićenim muslimanskim stanovništvom. U ovoj akciji Limsko – sandžački četnički odredi pobili su na području pljevaljskog, čajničkog i fočanskog sreza oko 1.200 odraslih Muslimana i 8.000 žena, djece i staraca. Nakon osam dana od početka ak­cije, četnički komandant Pavle Đurišić je iz­vijestio Dražu Mihailovića da su sva muslimanska sela u ova tri sreza potpuno spaljena, da nijedna kuća nije ostala čitava i da se za vrijeme operacije pristupilo pot­punom uništavanju muslimanskog življa i bez obzira na pol i godine starosti. Jedan dio muslimanskog življa uspio je da se spasi i da pobjegne na Metaljku, u Čajniče i preko Drine. Muslimanski gubici bili bi sigurno još veći da ih veliki broj nije već na samom početku akcije pobjegao prema Sarajevu i drugim mjestima izvan četničkog domašaja.

Ovo je nesumnjivo jedan od najvećih zločina, koji je počinjen u toku rata u Jugos­laviji, u jednom mahu, pod okriljem okupatora. Mada su četnici predstavljali “akcija čišćenja” i klanja “Turaka na bul­juke” u Sandžaku i istočnoj Bosni kao protivmjere navodne muslimanske agresivne djelatnosti prema srpskom stanov­ništvu na ovom području, sve okolnosti govore daje ova operacija bila praktični dio sprovojenja široko zamišljene četničke ak­cije koja se posebno pominje u Mihailovićevoj “Instrukciji” od 20. decembra 1941. godine, a odnosi se kako smo već naveli, na čišćenje Sandžaka i Bosne od Muslimana i Hrvata.

- Ovaj rad je iz arhive revije Sandžak, objavljene u Sarajevu 24. 12. 1990.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Re: Pokolj Bosnjaka Limske doline 5.1.1943. - 07.02.1943.

PostPostao/la Mozmee007 » Sub sij 27, 2018 8:47 am

This is very interesting to visit.













บาคาร่าออนไลน์
Mozmee007
 
Postovi: 5
Pridružen: Sub pro 09, 2017 6:01 am


Vrati se na: Četnički zločini za vrijeme II svjetskog rata

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost