Mlada Bosna sarajevski atentat, pocinioci atentata historija

1878-1918.g.

Mlada Bosna sarajevski atentat, pocinioci atentata historija

PostPostao/la Administrator » Ned pro 21, 2014 9:11 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Uvodna misao: zašto atentat?

U povijesti čovječanstva puno je presudnih trenutaka za koje možemo reći da su promijenili tijek prošlosti i skrenuli čovječanstvo na novi put. Možda jedan od najpoznatijih ovakvih događaja bio je atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914. od strane bosanskih omladinaca. Mladež Bosne i Hercegovine bila je razočarana nacionalnim, socijalnim i ekonomskim položajem svoje zemlje pod stranom okupacijom (Izraz okupacija za položaj Bosne i Hercegovine u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju od Berlinskog kongresa do kraja Prvog svjetskog rata najkorišteniji je u literaturi pa sam ga i ja upotrebljavao u svom radu.). Nadajući se stvaranju jedinstvene južnoslavenske države u svom otporu vlastima prihvaćali su sve moguće metode borbe. U svojem pokretu obuhvaćali su sve narodnosti i vjere u Bosni i Hercegovini, a većina članova te tajne organizacije bili su tek tinejdžeri koji su iz raznih razočaranja životom, otpora očevima i pod utjecajem literature koju su čitali te uzora koje su poštivali odlučili riskirati život da bi pomogli da (njihovom narodu) bude bolje.

Iako je cilj te male grupice mladeži bio da ubojstvom prijestolonasljednika (kojega baš, kao ni ostale članove kuće Habsburg, nisu previše cijenili) skrenu, prije na svoju zemlju nego na sebe, pozornost svijeta upleo je upravo taj svijet u prvi veliki sukob globalnih razmjera. U očima atentatora ovaj čin bio je još jedan izraz nezadovoljstva Austro-Ugarskom koja je gušila sve oblike otpora u začetku, koja je bila puna političkog oportunizma i nadasve trula iznutra. Ipak ta zemlja je odlučila, u doba iskri koje su mogle da zapale cijeli svijet, da, pomalo naivno, reagira i optuži Kraljevinu Srbiju kao izravno odgovornu za atentat. Iako su možda neki od ljudi u visokim krugovima službene Srbije znali za atentat i čak pomogli atentatorima u oružju i (kratkoj) obuci treba napomenuti da u nijednom trenutku pomoć atentatorima nije bio stav službene Srbije. Iako se sukob nastojao izbjeći zasljepljena Austro-Ugarska odlučila je objaviti rat, a uskoro su u njega ušle i druge države, svaka iz svojih interesa.

Ovaj rad je nastao iz iskrenog zanimanja prema ovom važnom događaju i pokušavanja traženja neke nove perspektive u tom pogledu. Da li se do nje došlo, teško je procijeniti. Iako je nastao na temelju objektivnih činjenica koje se mogu naći u literaturi i pokušaj je shvaćanja istinskih stavova bosanskih omladinaca možda je na njega u velikoj mjeri utjecala dosta projugoslaveska literatura koja je korištena najvećim djelom za izradu ovog rada.
Društvene i političke prilike u južnoslavenskim zemljama

Početak XX. st. donio je mnoge promjene koje su utjecale na genezu nacionalističkih programa među omladinom. Politički događaji u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji, Srbiji te Bosni i Hercegovini početkom stoljeća bili su važan čimbenik u oblikovanju svijesti omladine.

Zašto jugoslavenske zemlje? Pa kao prvo treba naglasiti da se tadašnja mladež prilično deklarativno opredjeljivala za stvaranje jedne države koja bi obuhvatila sve Južne Slavene (Slovence, Hrvate, Srbe i sve one koji žive u Bosni i Hercegovini). U Hrvatskoj se sa malom skepsom gledalo na Bugare u tom programu ujedinjenja, dok su Bugari bili realna opcija u Srbiji, barem prema Garašaninovom Načertanju. Dakle osnova ovoga zbližavanja bila je nadnacionalna. Suradnja među mladeži bila je uvelike afirmirana do toga doba. Tako su npr. Zagrebački sveučilištarci posjetili su beogradski univerzitet 1912., a u Beogradu su studirali i djelovali tada mnogi kasniji ljudi poznati u javnom životu (npr. jedan od ljudi koji su iz Zagreba prešli na studij u Beograd bio je Tin Ujević, a još bolji primjer je Ivo Andrić koji je osobno poznavao Gavrila Principa). Opcije ujedinjenja jugoslavenskih zemalja bile su različite; neki su zastupali parlamentarizam (više slovenska i hrvatska mladež), drugi monarhizam (dinastiju Karađorđevića) pa su po tom pitanju bili čak razjedinjeni u grupi atentatora koja je izvršila ovaj atentat. Ipak, o stavovima mladeži, naročito one iz Bosne i Hercegovine, govorit ćemo još kasnije.

Važnija promjena u političkom životu Hrvatske bila je pad Khuenova režima 1903. godine. Jedna od značajki represivnog Khuenova režima bila je i igranje na kartu razdora između Hrvatskog i Srpskog naroda u Banskoj Hrvatskoj. To se mijenja 1905. kada se stvara Hrvatsko-srpska koalicija, ali prvotno u Dalmaciji, koja je bila u austrijskom dijelu Monarhije. U svom manifestu iz prosinca iste godine koalicija je iznijela svoj politički program borbe za demokratske slobode (opće pravo glasa, sloboda izbora i dogovora, donošenje radničkog zakonodavstva a osobito da će raditi i težiti za financijskom samostalnošću i gospodarskom nezavisnošću Hrvatske). Nakon svibanjskih izbora 1906. Hrvatsko-srpska koalicija osvaja većinu, a nakon dogovora s Mađarima, uz priznavanje nekih ustupaka s obje strane, oni dolaze na vlast u hrvatskom saboru i takva se situacija zadržava do Prvog svjetskog rata. Njezina prvotna traženja za demokratizacijom postupno jenjavaju i ona postaje gotovo poslušno oruđe vlasti. Ipak ideje suradnje hrvatskog i srpskog naroda ostaju.

Austro-Ugarska (dalje u tekstu češće: Monarhija) je zbog aneksije Bosne i Hercegovine 1908. nastojala je odvratiti ovu suradnju izazivanjem Veleizdajničkog i Friedjungovog sudskog procesa protiv članova Hrvatsko-srpske koalicije. Nastali procesi radi opravdanja i odvraćanja pozornosti s aneksije nisu doveli do željenog učinka, iako se u vladinim krugovima već tada spominjao rat protiv Srbije (Bila je provedena mobilizacija vojske Monarhije. Za opširniji prikaz procesa i bosanske krize vidi: TAYLOR, Alan John Percival, Habsburška monarhija 1809-1918, Znanje, Zagreb, 1990., str. 269-272.). Dokaz da je Monarhija izgubila svoj značaj na Balkanu pokazali su Prvi i Drugi balkanski rat u kojima Monarhija nije ni sudjelovala, ali niti uspjela utjecati na balkanske narode kao jedna od zemalja koja je jamčila očuvanje poretka stvorenog Berlinskim kongresom.

U Sloveniji događa se slična situacija. Dok se afirmirani političari bore za očuvanje posebnog Slovenskog jezika i kulture unutar slovenskih dijelova Koruške i Štajerske (Kranjska je to već gotovo uspjela afirmirati) mladi nastoje mobilizirati misao južnoslavenske suradnje. Njih ne zadovoljava dobivanje ustupaka s Austrijske strane (npr. nakon žustre rasprave u parlamentu uže Austrije odobrena je izgradnja Celjske gimnazije) nego su spremni za dogovor sa Hrvatima i Srbima oko zajedničkih istupa.
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2386
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Mlada Bosna sarajevski atentat, pocinioci atentata historija

PostPostao/la Administrator » Ned pro 21, 2014 9:12 pm

U Kraljevini Srbiji početkom 20. stoljeća događa se prevrat. Austro-Ugarskoj Monarhiji poslušnu dinastiju Obrenovića zamjenjuju Karađorđevići. Grupa zavjerenika predvođenih Dragutinom Dimitrijevićem – Apisom u lipnju 1903. krvavo se obračunava s nepopularnim Aleksandrom Obrenovićem. Novi, popularniji kralj Petar I. Karađorđević borio se u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875., a za njega nastavlja se politika traženja proširenja Srbije, što po historijskom pravu Dušanove države, a što po prirodnom pravu Srba u Bosni i Hercegovini. Carinski savez Bugarske i Srbije, koji je kasnije bio osnova za savez u Prvom balkanskom rat, bio je smatran pljuskom u lice s Austro-Ugarske strane, kojoj je ovaj savez bio ugrožavanje njenih ekonomskih interesa na Balkanu. Dolazi do šestogodišnjeg Carinskog rata između Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske monarhije. Mala kraljevina Srbija iskoristila je tu blokadu da restrukturira svoj izvoz (osobito poljoprivrednih dobara). Veliki šok njena velikosrpska politika doživjela je za aneksije Bosne i Hercegovine koju se u Srbiji otvoreno smatralo srpskom zemljom (Iako se aneksijom BiH Monarhija povukla iz Novopazarskog sandžaka koji je bio prepreka povezivanju Srbije sa bratskom Crnom Gorom preko koje bi Srbija mogla ostvariti izlaz na Jadransko more.).

Bosna i Hercegovina (kasnije u tekstu češće: BiH) poslije Berlinskog kongresa 1878. dana je člankom 25. toga kongresa na upravu Austro-Ugarskoj. Iako su proklamacijom cara i kralja Franje Josipa I. BiH zajamčeni opća zaštita, ravnopravnost, te vjerska, osobna i imovinska sigurnost režim je ubrzo pokazao da se tako neće postupati. Mala zemljica ekonomski i kulturno je zaostajala za ostatkom Monarhije. Staro feudalno plemstvo Bosne donekle je podržalo novu vlast jer ona nije zadirala u njihove povlastice iz osmanskog vremena. Agrarna reforma nije bila provedena pa Bosna i Hercegovina ostaje jedina monarhijska zemlja u kojoj ostaju feudalni odnosi i davanja seljaka 1/3 svojih dobara feudalcu, a 1/10 državi. Bosnu se u službenim medijima Monarhije prikazuje kao nerazvijenu, polubarbarsku zemlju kojoj se treba donesti tekovine «blagotvorne civilizacije». Kako se dva pola Monarhije nisu mogla dogovoriti pod čijom će upravom BiH biti doneseno je solomonsko rješenje prema kojem BiH pripada pod upravu zajedničkog ministra financija. Do raspada Austro-Ugarske monarhije Bosnu i Hercegovinu će obilježavati slijedeći problemi: slab razvoj industrije se nastoji ubrzati, a u njega se sve više uključuje i veći broj ljudi podrijetlom sa sela te tako stvara proletarijat. Osobito se ovo vidi u iskorištavanju drvnog potencijala koji se često nacionalizira. Ubrzo se razvijaju i gradovi, do tada gotovo neurbanizirana mjesta (Za bolji opis svakodnevnog života toga doba u Bosni i Hercegovini vidi: TRUHELKA, Ćiro, Uspomene jednog pionira, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1942.). Velik problem zemlje je i masovna nepismenost (do kraja Prvog svjetskog rata još je uvijek bilo više od 80% nepismenih), a za trajanja Monarhije koja je trebala donijeti civilizaciju narodima Bosne i Hercegovine radile su samo sljedeće srednje škole: svjetovne gimnazije u Sarajevu, Mostaru, Tuzli; katoličke gimnazije u Travniku i Visokom (isusovačka i franjevačka); realke u Sarajevu i Banjoj Luci, a jedina učiteljska škola bila je u Sarajevu. Što se tiče nacionalne politike nastoji se smiriti stanje i zaoštravanje odnosa između Srba, Hrvata i tadašnjih muslimana (još nema službenog naziva za njihovu naciju, već samo ovaj vjerski) stvaranjem nadnacionalnoga Bošnjaštva, iako se «ispod stola» često ide na ruku katoličkoj, monarhijskoj vjeri. Kako se guše nacionalno-vjerski, tako se nastoje ugušiti i socijalni nemiri koji se brzo šire među stanovništvom Bosne i Hercegovine. Monarhija u BiH stvara čvrstu birokratsku strukturu koju čine većinom ljudi izvana (npr. 1881. osnovana Vrhbosanska nadbiskupija na čelu sa J. Stadlerom, Zemaljski kraljevski muzej u Sarajevu, itd.).

1908. izvršena je Aneksija BiH (do tada Bosna još uvijek formalno priznaje vlast Sultana) koja nije donijela nekih većih promjena u samoj Bosni i Hercegovini. Planovi za Aneksiju BiH rađeni su već ranije, a Mladoturska revolucija u Osmanskom carstvu koja je mogla dovesti u pitanje položaj BiH samo je bila dobar povod za nju. Nezadovoljstvo ljudi u BiH sa neostvarivanjem vjerskih (crkvenoškolskih), socijalnih (tek 1911. Zakon o fakultativnom otkupu kmetova) i nacionalnih sloboda sve više kulminira.
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2386
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Mlada Bosna sarajevski atentat, pocinioci atentata historija

PostPostao/la Administrator » Ned pro 21, 2014 9:13 pm

Mlada Bosna i Sarajevski atentat 1914. godine (II) - Ujedinjenje ili smrt

Dragutin Dimitrijević – Apis

Ujedinjenje ili smrt

U to doba u Kraljevini Srbiji sve više jača organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznata kao i Crna ruka, osobito popularna u (visokim) vojnim krugovima i ljudima koji su izravno doveli na vlast Petra Karađorđevića. Ujedinjenje ili smrt nastaje 1911. godine u krugu ljudi koji su doveli Karađorđeviće na vlast, a osjećali su se pozvani da i dalje odlučuju u presudnim prilikama u državi. Vođa te organizacije bio je najvjerojatnije Dragutin Dimitrijević – Apis (egipatsko božanstvo u liku bika, prozvan tako zbog svoje mišićavosti), a između ostalih članova, zbog njihove važnosti ili upletenosti u atentat treba izdvojiti Vojina Tankosića (vođu četničkih dobrovoljaca), Ljubu Jovanovića – Čupu (urednik neslužbenog lista organizacije znakovitog imena «Piemont») i Milana Ciganovića (vezu atentatora sa organizacijom te njihovog učitelja rukovanja oružjem). Sam obred inicijacije bio je maksimalnom moguće tajan i mističan, a u organizaciju su se primali i ljudi drugih narodnosti. Iako je Monarhija ocjenjivala ovu organizaciju isključivo radikalno velikosrpskom moglo bih se reći da je ona propagirala suradnji i pomoć ugroženim (susjednim) narodima. Ujedinjenje ili smrt u svom statutu u čl. 1. definirala svoj program «U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.» Kako je organizacija pretpostavljala revolucionarnu borbu onoj kulturnoj (bilo je nekoliko organizacija koje su se više zalagale za kulturnu borbu) morala je ostati tajna. Za Ujedinjenje ili smrt borba je bila moguća svim sredstvima, u i izvan granica Kraljevine Srbije, kako bi se zaštitio srpski rod, ali u statutu stoji i da organizacija «ukazuje svaku pomoć onim narodima i organizacijama, koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje.» Iako je organizacija bila tajna ovakvi ideali za koje se treba boriti sigurno su došli do ušiju atentatora koji su tražili logističku pomoć za ostvarenje svoga cilja.

Nikola Pasic

Za vrijeme Prvog svjetskog rata čini se da su vladajući krugovi u Srbiji procijenili da je ova organizacija prijetnja legalnom poretku i da je postala prejaka. Na montiranom Solunskom procesu osuđeni su Dimitrijević – Apis i njegovih devet drugova na smrt radi pripremanja atentata na tadašnjeg prijestolonasljednika Aleksandra i na predsjednika vlade Nikolu Pašića te rušenja legitimnog poretka u Kraljevini Srbiji i dolaska vojne klike predvođene Crnom rukom. Za vrijeme suđenja koje je trajalo od 20. ožujka do 20. svibnja 1917. izišla je na vidjelo umiješanost Crne ruke u Sarajevski atentat, iako je za njegovu pripremu znala tek nekolicina članova (Ciganović, Tankosić, Apis). Dimitrijević – Apis je na suđenju priznao da je za atentat znao i odobrio, ali i da ga je kasnije čak pokušao spriječiti preko svojih ljudi. Za druge optužbe tvrdio je da su lažne. Oskar Tartaglia u svojoj autobiografiji Veleizdajnik daje zanimljivu tezu koja možda može biti istina. Prema njegovom mišljenju 1916. i 1917. su bile godine u kojima je Kraljevina Srbija nastojala sklopiti mir sa Austro-Ugarskom. Jedno od zahtijevanja Monarhijskih predstavnika bilo je da «Srbija kazni i odstrani iz vojske sva ona lica, koja je Austro-Ugarska tražila u svom Ultimatumu Srbiji, a koja su kriva za Sarajevski atentat.»
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2386
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Mlada Bosna sarajevski atentat, pocinioci atentata historija

PostPostao/la Administrator » Ned pro 21, 2014 9:13 pm

Studentski pokreti u Bosni i Hercegovini

Događanja u BiH u godinama koje su prethodile atentatu lako možemo povezati sa utjecajima iz susjednih zemalja. Tako su npr. početkom 1912. nakon generalnoga štrajka zagrebačkih studenata protiv opresija režima, u kojem je zbog sukoba sa policijskim snagama bilo lakše ranjenih u redovima studenata, došlo do sličnih demonstracija u Sarajevu u kojima je na ulice izišla čak redovna vojska. Organizator demonstracija u Sarajevu bio je student prava iz Zagreba Luka Jukić, podrijetlom iz Bosne, kasniji atentator na hrvatskog bana Cuvaja. Beogradski studenti su se solidarizirali sa zagrebačkim i sarajevskim pa su u ožujku 1912. održali velik javni skup u kojem se govorilo o antijugoslavenskoj politici Monarhije, a jedan od najvatrenijih govora izrekao je tadašnji izaslanik zagrebačkih studenata Tin Ujević.

Sarajevo 1914 (Principov most)

Samo nekoliko dana nakon Sarajevskog atentata 1914. godine austro-ugarske policijske vlasti su u nizu premetačina otkrile, najprije u Tuzli i Trebinju, a zatim i Sarajevu i Banjoj Luci postojanje više tajnih učeničkih (najviše srednjoškolskih) organizacija koje je vezao naziv Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina. Radi bolje koordinacije postojao je i Centralni odbor koji je bio sačinjen od predstavnika odbora pojedinih (pod)organizacija. Članovi organizacija bili su svih bosansko-hercegovačkih nacionalnosti (Srbi, Hrvati, muslimani). Nakon događaja iz 1912. studenti i učenici iz Hrvatske, Srbije i BiH su se solidarizirali pa je ubrzo nastala ova organizacija. Srpsko-hrvatska nacionalistička omladina imala je iz iste godine i svoj idejni program. «Temeljita i centralna zadaća kluba jeste propaganda filosofije nacionalizma u opšte, uz naročitu propagandu radikalno-demokratskih političkih doktrina: sve to u svrhu da bi se osnažila srpsko-hrvatska nacionalna duša» Ipak, samo djelovanje ovoga kluba trebalo je da bude više kulturno nego radikalno, a djelovanje kluba treba propagirati «ideju suvereniteta srpsko-hrvatskog naroda u jednoj državi osnovanoj na slobodoumnim principima.» Monarhija je ovaj klub nastojala prikazati radikalnim i revolucionarnim, ali iako je u njemu bilo takvih članova, ipak idejni program ne spominje oružanu borbu, pa ni Kraljevinu Srbiju ili dinastiju Karađorđevića kao uzor, pokrovitelje ili buduće vladare pa se može reći da se ovaj klub zalagao za kulturno jedinstvo južnoslavenskih naroda, a ne njihovo političko jedinstvo. Ipak, mnogi od štrajkaša-studenata iz Sarajeva su bili uhvaćeni i suđeni na veleizdajničkom đačkom procesu 1912. i 1913. godine, a kao dokazni materijal bile su priložene njihove tiskovine (npr. list Napredak koji se tada tiskao u Beogradu), ali i ovaj program Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine.

Omladinske organizacije, bile su jako popularne u inozemstvu, osobito Pragu i Beču gdje bi se studenti iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te rjeđe Srbije mogli naći u jednoj kozmopolitskoj atmosferi te lakše raspravljati o zajedničkim problemima. Npr. Prvi sastanak slovenskih i bosanskih omladinaca održan je u Beču studijske godine 1910.-1911. Bosanske omladince ovom je prilikom zastupao Vladimir Gaćinović. Posebno je bio važan list «Zora» koji je okupljao južnoslavenske omladince koji su studirali u Pragu a propagirao je ideje revolucije, što se baš nije svidjelo vlastima pa je ubrzo zabranjen.

Radikalizacija raznih studentskih i učeničkih organizacija ipak je bila sve veća, osobito poslije neuspjelog atentata Bogdana Žeraića na poglavara Bosne i Hercegovine generala Varešanina.
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2386
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Mlada Bosna sarajevski atentat, pocinioci atentata historija

PostPostao/la Administrator » Ned pro 21, 2014 9:13 pm

Začetnikom i ideologom Mlade Bosne smatra se Vladimira Gaćinovića, mladog bosanskog studenta koji je studirao u Beogradu i otišao u emigraciju (tu se druži i sa Lavom Trockim). Zalaganjem, literarnim radom (piše jedno glorifikacijsko djelo o Žeraićevu činu), ali i sudjelovanjem u Balkanskim ratovima postao je uzor omladini u BiH, pa je baš zbog tih razloga morao 1912. pobjeći iz zemlje u neutralnu Švicarsku. Surađuje s organizacijom Ujedinjenje ili smrt u Beogradu, ali i sa zagrebačkom omladinom. Još za boravka u BiH planira neuspješni atentat na Franju Ferdinanda, a surađuje i sa Gavrilom Principom i Danilom Ilićem (kasnijim atentatorima). Iako mu je Princip prije atentata, još iz Beograda, poslao pisamo u kojem govori o atentatu, ono je stiglo prekasno da bi Gaćinovićev odgovor mogao stići na vrijeme do Principa. Gaćinovićeva važnost za omladince bila je neprocjenjiva, pa je čak njegov članak «Mlada Bosna» tiskan u kalendaru Prosvjeta za 1911. godinu bio onaj poticaj «po kome je ovo ime usvojeno za bosansku nacionalno-revolucionarnu omladinu.»

Ali omladince sve više nisu više zadovoljavale ideje kulturne borbe po uzoru na Masaryka. Po štivu koje se čitalo i dijelilo u ovakvim omladinskim krugovima može se reći da su se sve više u omladini širili utjecaji iz tri pravca. Prvi utjecaji bili su sa zapada. Sve se više čitaju i u omladinskim novinama objavljuju djela stranih revolucionara (npr. Danielea Manzinija, osnivača Mlade Europe), ali i stranih anarhista. Npr. u kasnije konfisciranoj literaturi pronađen je separat iz Bečkog anarhističkog lista «Wohllstand für alle» («Blagostanje za sve») u kojem se objašnjava da je anarhizam «društveno uređenje koje se ne dijeli na vladajuće i podjarmljene klase, nego je zasnovano na interesima zajednice, uzajamnoj pomoći i suradnji svih članova.» Čitaju se djela Bakunjina i Kropotkina, često sa porukom «Pročitaj i podaj dalje», kao i ovaj separat. Drugi velik utjecaj bilo je slavljenje srpske narodne povijesti, osobito mita o tiranoubojstvu vidljivog u Kosovskoj bitci (Miloš Obilić u tom polumitu dolazi kod sultana Murata prije bitke pretvarajući se da mu je prijatelj a zapravo kad se uspio približiti sultanu izvršava atentat na njega, pritom ne vodeći računa o svom životu, već o boljitku naroda). Treći važan utjecaj na omladinu, a posebno atentatore bili su mnogi, većinom neuspješni prijašnji pokušaji atentata na organe vlasti Monarhije. Od pokušaja atentatora u Beču i Pešti preko bližih pokušaja Jukića, Planinšćaka, Dojčića Šafera u Hrvatskoj pa do najvećeg uzora mladobosanskih atentatora - Bogdana Žeraića. Bogdan Žeraić bio je mladi student prava koji si je oduzeo život neposredno nakon neuspješnog atentata na poglavara BiH generala Varešanina 1910. godine. Omladinci su ga toliko obožavali da su čak uspjeli naći njegov neobilježeni grob, u koji su ga vlasti nakon atentata pokopale, te su se tamo sastajali. I zadnju večer prije izvršenja atentata Princip je otišao na njegov grob da oda počast svome najvećem uzoru. Sam je Princip na suđenju izjavio o Žeraiću: «To je moj prvi uzor. Noću sam odilazio na njegov grob kao mladić od 16 godina i prisezao da ću učiniti isto što i on.» Tijekom 1912. i 1913. godine u omladinskim krugovima bilo je mnogih planova o atentatima na istaknute ličnosti Monarhije. Tako su npr. 1912. Đulaga Bukovac i Ibrahim Fazilnović trebali izvesti atentat na Franju Josipa ili Franju Ferdinand prilikom njihova mogućeg posjeta BiH. Ali kako je došao Prvi balkanski rat Bukovac i Fazilnović prijavili su se u četnike, pa do atentata nije ni došlo. Drugi dobar primjer zamisli o atentatu je onaj Srećka Džamonje, mladobosanca hrvatske narodnosti koji je namjeravao ubiti ministra vanjskih poslova Monarhije Bertholda. Došavši u Beograd u potrazi za oružjem ipak su ga «neki ljudi u Beogradu uvjerili da bi to Srbiji donijelo više štete nego koristi.»

Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović (uz manje modifikacije) izjavili su da je njihovo političko načelo bilo ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu, a kako su među ostalim zavjerenicima bili i članovi sarajevske Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović, Lazar Đukić, Ivo Kranjčević, Branko Zagorac, Marko Perin i Dragan Kalember vlasti su povezale djelovanje ove organizacije s atentatom. Neki od članova organizacije iz Tuzle ugostili su atentatore na putu da izvrše atentat, a uhićeni su i neki učenici iz Trebinja (jedan zbog pisanja pjesme u kojoj veliča Principov čin), Mostara i Travnika. Uhićeni poslije ovoga čina bili su osuđeni za zločine protiv države i mnogi su odslužili zatvorske kazne.
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2386
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Sljedeće

Vrati se na: BiH za vrijeme Austro-Ugarske vladavine

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost