Nada Klaić najveći rušitelj srpsko-hrvatske mitomanije

obaranje svih "dokaza" srpskih nacionalšovinista u svrhu "posrbljavanja" Bosne

Nada Klaić najveći rušitelj srpsko-hrvatske mitomanije

PostPostao/la admin » Uto tra 02, 2013 12:40 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Bookmark and Share
Nada Klaić prikazuje način na koji je mitomanija ušla i u krugove u koje nije smjela, a to su rlevantni historičari koji su MORALI BITI OBJEKTIVNI I NEPRISTRASNI, kao osnovno načelo profesije, međutim oni su podlegli nacionalističkom pristupu prikazivanja historije. Ona to najbolje prikazuje na primjeru pisanja "Historije naroda Jugoslavije" za koju sama tvrdi da su čitale hiljade generacija jugoslovena, i analizira stavri od prvog izdanja 14948. kada je postojalo posebno poglavlje o Bosni i Humu, koje je već od izdanja 1953. jednostavno IZBAČENO !!!

kraća interpretacija pisanja Nade Klaić u knjizi "Historija srednjovjekovne Bosne"(str.12-28)
( knjiga se može pogledati i pregledati ovdje

Iznenađenje je što, vjerovatno po dogovoru svih sudionika u radu na “Historiji naroda Jugoslavije” 1953. godine Bosna nije dobila svoje posebno mjesto. A valja uzeti u obzir da je riječ o udžbeniku kojim se jošdanas služe tisuće Jugoslovena! Neoprostivo je da se Bosna predstavlja u sklopu “Sprskih zemalja u ranofeudalno doba” (do 12.vijeka) gdje je u poglavlju I (Srpske zemlje do kraja 10.stoljeća) jednostavno uklopljen i njen razvitak. Kada se uzme prvi udžbenik “Istorija države i prva naroda FNRJ” iz 1948.g. od Dragoslava Jankovića, može se vidjeti da je djelo podijeljeno u 5 glava i to upravo onako kako Janković tada dijeli jugoslovenske narode u pet predfeudalnih država! To su: Hrvatska, Raška i Duklja, Makedonija, Slovenija, te Bosna i Zahumlje. Dakle, Bosna je predstavljena u petoj glavi, gdje se njena historija od 10. do 12.vijeka prikazuje kao historija jedne oblasti, banovine, koja je stajala u tješnjoj vezi političkoj vezi kad sa hrvatskom, kad sa srpskom predfeudalnom državnom, a od 12.vijeka pa za dugo njena se politička historija odvijala u stalnoj borbi protiv osvajačkih težnji Ugarske i papske kurije. Ovdje je važno, znači, da tada Janković vidi i sličnu sudbinu Zahumlja, pa kaže:”Krajem 10. veka polovina Zahumlja beše sjedinjenas Hrvatskom, ali po obrazovanju srpske države pređe Zahumlje Srbiji, u kojoj je održavalo izvesnu samostalnost i autonomiju”. Zatim nastavlja:”U 10.veku behu u Bosni župe Usora, Banjica Vrbanja i Zemunička”. Zatim priznaje da se “imena pojedinih starih domaćih župana nisu održala”, ali “da su bosanskim plemenima pre 10.veka stajali na čelu kao i u ostalim južnoslovenskim i drugim narodima starešine – vojskovođe, knezovi, vidi se, između ostalog ostalog, i po tome što su i u Bosni i Hercegovini očuvane na više mesta kamene stolice slične onoj slovenačkoj na Gosposvetskom polju, sa kojih su vojvode rukovodile narodnim skupštinama i delile pravdu; u Hercegovini na pr. kod Blagaja, Stoca, Gacka i na Neretvici«. Za Kulina se, kako dalje izlaže, raspada rodovsko-plemensko uređenje i formira se »klasno feudalno društvo«, ali Bosna je za Kulina »prostrana i napredna banovina« koja »brzo korača putem raspadanja rodovsko-plemenskog uređenja i formiranja klasnog društva«. Prema tome, nepomućeni je razvitak jedne samostalne političke cjeline koju Janković doduše neće nazvati državom, ali se jasno osjeća da to ne čini zato što u njoj ne nalazi kraljeve ili knezove. Ali, karakteristično je za tadašnje Jankovićevo izlaganje da hrvatski i srpski susjed koji je »već oformio svoju državu« ne smeta ništa toj oblasti i ona se nesmetano dalje društveno i politički razvija tako da je ostala u tom najstarijem razdoblju bosanska Bosna!
Međutim, u treće izdanju istoga udžbenika kakva li iznenađenja! Glava peta iz prvoga izdanja (Bosna i Zahumlje) jednostavno nestaje! Sada peta glava nosi naslov: Opšte crte u socijalno-ekonomskom i političkom uređenju ranofeudalnih država jugoslovenskih naroda. Ali, još je neobičnije da su naslovi ostalih poglavlja ostali nepromijenjeni, premda je Bosna sa Zahumljem nestala iz programa.
Zato u drugoj glavi (Raška i Duklja) izlaganje počinje ovako: »Ona slovenska plemena od kojih je kasnije formiran srpski narod, zauzela su bila prilikom naseljavanja centralni i severozapadni deo Balkanskog Poluostrva, i to krajeve oko Lima i gornje Drine, zajedno sa slivovima Pive i Tare, dolinu Ibra i gornji tok Morave, zatim područje Soli (Tuzla) i oko gornjeg toka Bosne«. Sad će se Janković bez oklijevanja služiti Konstantinom Porfirogenetom da za njim ponovi kako su »srpskog porekla« i Zahumljani, Trebinje s Konavljem i Paganija.»Isto tako«, dakle isto kao i nabrojene »srpske zemlje«, Konstantin spominje Duklju, ali Janković neće svoga čitaoca upozoriti da car nikad nije i Duklju ubrajao među tzv. srpske zemlje. Pa ipak, onih pravih »Soraba« iz franačkih anala još uvijek nema u Jankovićevu tekstu. Da čitalac uostalom ne bi bio u nedoumici koje su sve srpske zemlje u 10. st., Janković uzima primjere za društveno uređenje i iz Duklje i Zahumlja.Uzalud tražimo bar neke podatke o bosanskim banovima, a kako nema ni Dukljaninove »Surbije«, zaista se moramo pitati po kojem je kriteriju Janković 1952. g. nabrojene zemlje svrstao među srpske pokrajine. Tako je D. Janković iz izdanja u izdanje napredovao, pa ćemo u petom
izdanju 1960. g. naći ponovljene tvrdnje o naseljavanju srpskih plemena, ali i ovdje ne zna kako bi protumačio vezu između »ovih oblasti naseljenih u to vreme Srbima«,pa u posljednji trenutak doznaje za Srbe iz franačkih anala, podatak koji mu služi kao dokaz da je tada tobože postojao srpski plemenski savez. Ništa ga ne smeta što je i on posudio te Srbe na Uni od Hrvata. Budući da je ovo izdanje nešto skraćeno, o Bosni tražimo u njemu uzalud bar neku bilješku. Iako je, kako smo se mogli uvjeriti, od prve Jankovićeve historije države i prava proteklo gotovo 40 godina, u najnovijoj »Državnopravnoj istoriji Jugoslavije« ponovno uzalud tražimo bar neku bilješku o Bosni, iako je raspored i obrada ranofeudalnih država nešto izmijenjen. Pojavljuje se, naime, uz one koje su i dosad bile predmet izučavanja,makedonska država -Samuilovo carstvo. Tek će u idućem poglavlju, kad izlaže svoje mišljenje o tome što je ranofeudalna država, u zagradama reći da Bosna početkom 10 st. »nije država, nego geografski pojam, deo teritorije tadašnje Srbije«, samo dio Srbije, da bi se od sredine spomenutog stoljeća počela razvijati kao posebna državna cjelina, ali o njoj ima tako malo podataka pa se ne može ništa sigurnije zaključivati o njenom karakteru i obliku. Da se kojim slučajem za nesretnu Bosnu nađe neki dosad skriveni podatak iz VII. st., bez problema bi otpalo Jankovićevo datiranje početka bosanske države u 10 st. Trebali bi pravni historičari koji su poput Jankovića posudili za sebe neupotrebive kriterije iz društvenog i ekonomskog života voditi računa u prvom redu o političkom razvitku Južnih Slavena i tražiti trenutke kad se počela organizirati kod njih javna vlast. Da tako čine, ne bi se moglo dogoditi da daju prednost Slovencima, Hrvatima, Srbima i Makedoncima, a da zapostave Bosnu u kojoj je, po svemu izgleda, stvorena politička vlast prije hrvatske ili srpske! U slovenskoj pravnoj povijesti treba upozoriti na nezaobilazne avarske elemente u tobožnjem rađanju prve domaće države. Uzme li se također u obzir da se u tom istom području mogu vrlo lako utvrditi tragovi i ostalih avarskih činovnika (prije svega župana i bana), onda je slovenski primjer samo jedan od mnogih o tome kako se avarska politička organizacija -koja je nužno stvarana odmah nakon avarsko-slavenskog doseljenja u Panoniju i na Balkan -na rubu kaganata pretapala u novu političku organizaciju koja je mjesto poganskog dobila krščanski sadržaj i s njim sve one odlike koje krščanstvo tada nosi sa sobom. Ali, alpski Slaveni su od svoga dolaska u Alpe živjeli u avarskoj državi i imali avarske »državne« činovnike. Treba zaista vjerovati filolozima kad tvrde da imena prvih poznatih slovenskih knezova nisu slavenska. Zato jeGorazda i Hotimira bilo po čitavoj Avariji, pa naravno i u Bosni, koja je do kraja XIV. st. nazivala svoga vladara onako kako su Bošnjaci imenovali svoje banove koje su postavljali kao zapovjednike Slavenima u Bosni. Tek ako u tom svjetlu gledamo na problem stvaranja karantanske države -a svako drugo gledanje je nehistorijsko -onda nam je jasno koliko je historiografija griješila kad o političkoj avarskoj organizaciji nije htjela niti razmišljati, iako je odavno imala rječite dokaze o tome da je srednjovjekovna Bosna kolijevka dvaju banata! No, njezine župane i banove nisu smjenjivali ni zapadni ni istočni carevi! Čini nam se da su najnovija historiografija i filologija u mnogim pitanjima tzv. tamnih stoljeća (7. i 8. st.) toliko napredovale da će taj napredak omogućiti u krajnjoj liniji da drugačije promatramo i bosansku prošlost toga razdoblja. Grafenauer priznaje da u Bosni u 6. i 7. st. raspolaže samo s tri izvorna podatka! To je najprije vijest iz 567. g. o prodoru Kutrigura iz Sirmija u Dalmaciju, a zatim još jedna vijest, također o avarskom prodoru 597. g. Avari prodiru u »područje takozvanih Vonka, gdje su osvojili grad i srušili 40 utvrda«. Grafenauer se ne slaže s J. Kovačevićem koji, kako on misli, samo pokušava »Vonke« identificirati »kao Baloie, jugoistočno od današnje Banjaluke« i zaključuje: »Konačno možemo jedino da pretpostavimo da je i ovo područje palo u avarske ruke prilikom velikog prodora Avara, koji smo ranije datirali između 605-615, ili još točnije Bosna je zahvaćena avaro-slovenskim talasom najkasnije pre 614, kada preko ovoga prostora pored Klisa dolaze napadači do Salone«. Ostavljajući za sada pitanje koje su utvrde na putu prema Saloni Avari mogli srušiti -jer je i Grafenauer priznao da o avarskoj Bosni ništa ne znamo -ipak je to avarsko osvajanje bosanskih zemalja nova polazna točka za otvaranje problema o dvjestagodišnjoj avarskoj vlasti nad bosanskim zemljama. Pođemo li sa stajališta da je »slavenska bezimena masa« ispunjavala pod vrhovnom avarskom vlašću vjerojatno postepeno i prostor ranosrednjovjekovne Bosne, -onda dobivamo i odgovor na pitanje zašto na bosanskom području nema ni jednog plemenskog imena. Od Save do Jadrana! Ne preostaje nam drugo nego zaključiti da su se Slaveni na tom području počeli teritorijalno organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama, a nesumnjivo su u tom procesu teritorijalizacije poštivali i neke historijske okvire. Međutim, neobično je važno ustanoviti što je toj zajednici Avara i Slavena koja se protezala od Alpa i Dunava do Jadrana dao Avar, a što Slaven. Riječ ban/bajan je u mnogim turskim jezicima poznata u značenju »bogat, posjednik«, ali i kao osobno ime.Druga preuzeta riječ je kagan (kan), službena titula avarskog vladara. Ta riječ u svim turskim jezicima znači »vođu, vladara«. Treća riječ je gaziz/chazis/haziz (to su toliko osporavani Hauptmannovi kasezi) i ona je dala povoda mnogim raspravama, a Kronsteiner misli da je najjednostavnije rješenje te riječi (koja je sačuvana samo u pluralu) iz avarskog. Budući da riječ znači prije svega »prijatelja ili dragu osobu«, možda su tako nazivali »befreundete slawische Adelige« koji su također imali i neku funkciju. Nešto poput franačkih »amici regis«, dakle kraljeva pratnja. Napokon, četvrta avarska činovnička oznaka, koja je, kako treba naročito podvući, ušla u sve slavenske jezike na području kaganata, jest –župani. Porijeklo se i te riječi može prema Kronsteineru najlakše protumačiti iz turskog. Prvi put se spominje 777. g. kao jopan, a kasnije gotovo isključivo u obliku supan ili suppan. Možda se radi o složenici sa rijeći ban. Takav odgovor na pitanje porijekla riječi župan navodi Kronsteinera na misao da je možda prvotno županska čast bila nadređena banskoj. Ispitujući zatim porijeklo imena Hrvat, Kronsteiner ga prvi put i po našem uvjerenju s pravom, svrstava među avarske posuđenice! Njegov konačni zaključak je i za našu problematiku neobično važan: toponimija, a možda i arheologija područja koje je ispitivao primoravaju ga na zaključak »dass dort eine awarische Kriegerschicht am Werk war«. Naselja u tzv. Hrvatskoj župi leže sva na strateški važnim prometnicama, a po jedno od tih naselja u toj sredini nazvano je po banu. Rije. je dakle o »Wehrsiedlungen« u kojima su živjeli Hrvati, dakle ona skupina ratnika (jene Schicht von Kriegern) koja se više nije sastojala samo od turskih Avara, nego je bila izmiješana sa Slavenima, štoviše, njihov je jezik bio slavenski. Ali, položaj je tih naselja tipično avarski. Sažimajući svoj izvanredni prilog o Hrvatima u Karantaniji, Kronsteiner nabraja osam dokaza svom zaključku da je riječ o prvotno avarskom ratničkom sloju alpskih Slavena, od kojih su nama posebno zanimljivi oni o avarskoj vojničkoj organizaciji! On smatra da su Avari izgradili čitavu mrežu obrambenih utvrđenja bez kojih se njihova dvjestagodišnja vladavina ne bi mogla zamisliti. Ime Hrvata sačuvalo se upravo u takvim obrambenim sredinama kojima je zapovijedao avarski ban\ Dok se bez otpora možemo složiti s Pohlovim tumačenjem legende o petero braće, teže je preuzeti njegove tvrdnje o Hrvatima kao socijalnom, a ne etničkom sloju i to u 7. st. Pohl bez sumnje ne bi mogao, da je pokušao, dokazati da je ime Hrvat u 7.st. značilo neku vrstu namjesničkog naslova ili da je ono označavalo one ratnike (Reiterkrieger) koji su uz kagana vladali na periferiji avarskoga carstva. Mogli bismo ustvrditi da je Kronsteineru došao 1948. g. u pomoć i H. Kunstmann zabacuje dosadašnja raspravljanja o Bijelim Hrvatima da bi na kraju postavio pitanje gdje su sjedišta Konstantinovih Bijelih Hrvata. Odgovara: treba ih tražiti u »koruškoj hrvatskoj župi«. Tako je Kunstmann začetnik nove, vrlo privlačne teorije o slavenskoj seobi s juga na sjever, a ne obrnuto, sa sjevera na jug, stoga je Kunstmannov konačni zaključak pretpostavka da su najstarija sjedišta Hrvata ipak na dalmatinskom ili balkanskom prostoru i da su se odanle preseljavali prema sjeveru. O ovoj izvanrednoj ideji koju Kunstmann već nekoliko godina dokazuje brojnim primjerima iz slavenskog ranosrednjovjekovnog života, bit će izvan svake sumnje i kod nas još mnogo govora. Zasad napominjem samo da sam nedavno, neovisno o Kunstmannu, došla također do zaključka da samo Karantanija može biti pradomovina dalmatinskih Hrvata, teorija koja odlučno prekida sa sada već zastarjelim mišljenjima o Poljskoj ili Češkoj pradomovini anonimovih Hrvata.
Bosanske zemlje imaju u avarsko doba istu svoju organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva. To drugim riječima znači da su imale avarske banove i župane u postojanje kojih ne može, razumije se, nitko sumnjati. I isto onako kako su u Raškoj nekad avarski župani postali vladarima tako je sve do Tvrtkove krunidbe 1377. g. naslov nekadašnjega avarskog najdoličnijeg činovnika služio bosanskim vladarima i za vladarski naslov. Zar župa Banica nije rječiti dokaz da je uz bosansku transverzalu koja je vezala i veže Blatno jezero preko Barcsa, Virovitice, Pakraca, Nove Gradiške i Banjaluke s Neretvom i Jadranom, ležala nekad u avarsko doba jedna obrambena jezgra? Neobično je zanimljiva činjenica da je i na toj liniji Blatno jezero -Banjaluka ležala i u srednjem vijeku istočna granica zagrebačke biskupije sa svojim najistočnijim dubičkim arhiđakonatom koji u 14 st. ima tri distrikta: dubički, sanski i vrbaski! Ako je dakle na tom poznatom čvorištu još za Avara organizirana obrambena jezgra pod banom, onda se možda u bosanskim zemljama događalo slično kao i s banatom u Hrvatskoj: najodličniji avarski predstavnik iz »periferije« novoga vladara sjeda najprije uz njega na prijestolje da bi ga na kraju s njega i istisnuo. Možda se i ovaj usorski ban premjestio u »zemljicu Bosnu« jer se jedini u bosanskim zemljama smio pozivati na kontinuitet političke vlasti i u doba kad je avarske vlasti davno nestalo. Ta to je bila zakonita podloga na kojoj je izrastala bosanska država! I to na posve samostalnoj osnovi od kraja 8. st. kad su Franci srušili avarsku vlast. Nikakvo pleme, a još manje neki plemenski savez, nisu kumovali ovom osamostaljenju banske vlasti od avarskih pogana. Uostalom, posve je na mjestu pretpostavka da su se periferni banati posvuda po ogromnom avarskom carstvu vjerojatno i prije dolaska Franaka osamostaljivali, samo što o tom procesu nije svjedočilo nijedno kroničarsko pero. Na filolozima je da pomnim ispitivanjem bosanskog banskog područja utvrde da li se i kod nas u Dinaridima događalo isto kao i u Alpama, gdje su također vladali župani i banovi. Tako se čini da nam je pošlo za rukom pripremiti, bar teoretski, raspravu o tome kako se razvijala politička vlast kod Slavena koji su pod Avarima ispunili Dinarski prostor. Na širokom prostoru od Istre do Bugarske organizirale su se teritorijalne cjeline koje su, posve razumljivo, u isto vrijeme i političke jezgre. Pretpostavljamo da su manjim takvim cjelinama na čelu bili župani, a u onim najvažnijim i vjerojatno većim banovi. Karakter te dvjestagodišnje avarske vlasti je toliko prepoznatljiv da ga je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim političko-upravnim sistemom na tom prostoru. Ako su ove pretpostavke tačne, onda su bosanske zemlje počele svoj samostalni politički razvitak doduše u isto vrijeme kad i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje, ali je ogromna razlika među njima bila upravo u tome što samostalni bosanski politički razvitak nisu prekidali niti Hrvati niti Srbi koji su tek potkraj 8. st. osvanuli u Dinarskim planinama. Ovoj prekrasnoj i bogatoj planinskoj zemlji majka je priroda stoljećima pomagala ne samo da se održi nego i obrani od nepoželjna gosta izvana. Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi »IZLETI« ili »podjarmljenja« nisu u srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. ONI SU DOŠLI I OTIŠLI, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za samostalnost svoje zemlje. Tako je Bosna kao samostalna zemlja dočekala 12. st. kad su se u njezinu susjedstvu zbivale važne promjene koje su na kraju ipak ostavile tragove i u njezinom političkom životu.
ne zna primitivizam šta je minimalizam

Slika
Avatar korisnika
admin
Site Admin
 
Postovi: 5107
Pridružen: Sub pro 29, 2012 2:09 pm
Lokacija: Tuzla, Bosna

Re: Nada Klaić najveći rušitelj srpsko-hrvatske mitomanije

PostPostao/la sokolmarko » Sub svi 07, 2016 1:29 pm

nada klaić legenda
sokolmarko
 
Postovi: 5
Pridružen: Sub svi 07, 2016 1:18 pm

Re: Nada Klaić najveći rušitelj srpsko-hrvatske mitomanije

PostPostao/la harry56 » Sub srp 15, 2017 12:47 pm

harry56
 
Postovi: 2
Pridružen: Sub srp 15, 2017 11:25 am


Vrati se na: Rušenje srpske propagande/mitomanije o srpskom svojatanju Bosne i Bošnjaka

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost