Krsno ime nije ni patarenskog, ni srpskog ni pravoslavnog porijekla (Glasnik ZM iz 1912)

Crkva Bosanska, hereza, paganstvo, katoličanstvo, pravoslavlje

Krsno ime nije ni patarenskog, ni srpskog ni pravoslavnog porijekla (Glasnik ZM iz 1912)

PostPostao/la admin » Sri ožu 20, 2013 1:07 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Bookmark and Share

izdvojeno iz Glasnika Zemaljskog muzeja iz 1912.g. strana 391-396 koje se kao skenirane mogu pogledati poslije priloženog texta

Dr Aleksandar Mitrović
Po meni nije osnovano mišljenje, da je krsno ime ili krsna slava ni patarenskog, ni srpskog, ni pravosalvnog postanka. Poznato je, da je i prije postanka hrišćanske vjere kod sviju naroda, čija nam je historija poznata, bio običaj, koji je nastao, kako nastaju običaji, da pojedine porodice slave, kao svog domaćeg zaštitnika, kao svog pratrona, jedno biće, koje su one smatrale uzvišenijim od ljudskih stvorova. Znao se dan u godini, kada se slavio taj patron. Prinosile su mu se žrtve, kao što su Bogu tvorcu prinosili i prvi ljudi. Palile su se vatre u slavu tog patrona. Zaklala bi se po koja životinja, obično blaga i mirna ovca, pa bi se izgorjela u slavu kućnog patrona.
RIMLJANI, prije i poslije Hrista, imali su svoj «deos lares».» Dei lares» su bili kod njih kao što je kod Srba krsno ime. Kada se tamjan pronašao, Rimljani su o toj slavi kadili i svoju kuću tamjanom, taman kako i Srbi danas rade, kada o krsnoj slavi dolazi sveštenik u kuću. Rimljani su se tom svom bogu – onda nije bilo svetaca u današnjem smislu – molili, da im dade dobra, koja su željeli, a da im odstrani zla, kojih su se bojali. Stari Rimljani, na dan svoga patrona, palili su svijetnjake u slavu svoga boga-pokrovitelja. To rade i Srbi sa krsnom svijećom. Svi domaći i pozvani gosti kod Rimljana jeli su od zajedničkog, po njihovom vjerovanju i običaju blagoslovljenog kruha. To isto rade i Srbi.
Utvrđeno je istorijom da su SVI NARODI SLAVILI od pamtivjeka svog patrona, svoga zaštitinika. Kada su nastala hrišćanska vremena i kada su mnogi narodi prigrlili hrišćansku vjeru, vijekovima osveštani OBIČAJ PROSLAVE patrona nije se mogao tako lako zaboraviti. Porodice koje su slavile po kojeg staroga boga, kao svog patrona, i smatrajući tu slavu nekom dužnošću, kada su prigrlile hrišćansku vjeru, nijesu mogle među bogovima birati novog patrona. Nova hrišćanska vjera ije priznavala nego samo jednog Boga, koji je tvorac i zaštitnik svega i svakoga. Toga jedinog Boga nijesu mogle porodice prigrliti kao svoga patrona, jer takva slava ne bi bila ni najmanje odgovarala SLAVI IZ POGANSKIH VREMENA. Nova, hrišćanska vjera, donijela je svojim vjernima i mnogo svetaca, koji Bogu sjede uz koljeno. Je li, dakle, išta bilo i moglo biti prirodnije kod pradjedova, kada su primili hrišćansku vjeru, da u tom svečanom času, mjesto starog POGANSKOG BOGA, izaberu jednog hrišćanskog sveca za zaštitnika i pokrovitelja porodice ? Hrišćanski svetac je bio za to najzgodniji, već i po samom duševnom osjećanju. Nova hrišćanska porodica, primajući jednoga sveca za svog zaštitinika, bila je uvjerena, da će tim imati dvostruke koristi. Svetac je uvjek uz Boga, pa će on lakše prinositi Bogu molitve svojih zaštićenih porodica.Stari, POGANSKI BOG, patron porodice, nije mogao imati toliko snage. Novom vjerom i novim izborom podvostručena je snaga.
Radi toga nije baš posve neumjesno vjerovanje, koje se vjeruje u mnogim krajevima, da je krsno ime USPOMENA NA DAN kada su pradjedovi pojedinih porodica iz POGANSKE VJERE PREŠLI U HRIŠĆANSKU VJERU. Ko slavi Đurđevdan kao krsno ime, taj slavi za to što misli i vjeruje, da su njegovi stari tog dana, na Đurđevdan, PREŠLI iz poganske u hrišćansku vjeru. Ko slavi Nikolj-dan, taj misli i vjeruje, da su njegovi pradjedovi toga dana promijenili vjerom itd. Pa to KAZUJE već i sama riječ KRSNO IME. Nema sumnje, da ono krsno dolazi od riječi KRSTITI, krstiti se tj. PRIMITI hrišćansku vjeru.
Nuka sv. Pavla i njene posljedice – Paulicijanizam – u mnogim pitanjima dovode se u usku svezu s BOGUMILSTVOM, a ako je bogumisltvo lokalno bosanska varijnata Paulicijanizma, kako misle neki učenjaci, ne može se poreći da je moguća sveza između slave starih bogova-patrona (današnjeg krsnog imena) i samog BOGUMILSTVA. Jer, Sv. Pavao, ratujući svojom moćnom riječju za sve ono, što je bilo dobro kod Rimljana protiv judejskog hrišćanstva, nastojao je i uspio je, da se u pokrštenim rimskim kolonijama održe dobre rimske tradicije, bar u istoj mjeri kako se judejsko hrišćasntvo ugrijalo za poštivanje svojih hebrejskih tradicija. Običaj, iako ne isključivo rimskog porijekla, ali svakako kod Rimljana na daleko i široko razvijen, bila je i slava domaćih, porodičnih bogova – deilares. Može se dakle, a ja bih čak i rekao, da se mora uhvatiti sveza između Paulicijanizma, bogumilstva, poganskih slava porodičnih bogova – patrona i srpskog krsnog imena.
Uz sve rečeno, potrebno je spomenuti i nešto o krsnoj slavi u Konavlima.
U Konavlima nema ni jednog pravoslavnoga. Svi su katolici a sva konaovska sela – ima ih mnogo – slave svoje krsno ime. Karakteristika toga slavlja sastoji se u tome, da maltene sva sela slave jednog sveca kao svoje krsno ime. Cijelo selo slavi jednog sveca. Toga dana po svim kućama pale se svijeće. Prijatelji dolaze na krsno ime iz drugih sela, ako i tamo nije krsno ime. Nije običaj da sveštenik ide po kućama i blagosilja. U Konavlima ima nekoliko sela, koja imadu po dva krsna imena. Podjela je obično geografska: gornji dio sela slavi jednog sveca, a drugi dio drugoga.
Krsna imena u Konavlima su podijeljena po selima (spisak na skeniranoj stranici).
Podjela krsnih imena po selima nije neobična ni u katoličkim selima Boke Kotorske.
Ostali katolici u Boki Kotorskoj slave krsna imena po porodicama.
Na originalnoj skeniranoj stranici su navedene porodice po mjestima: Škaljari, selo Mul, Herceg Novi, Dobrota, Perast, Kavač, Bogdašići, Mrčevac.
Moglo bi se ovako pabirčiti još po mnogim selima i varošima. Sva ova mejsta i sve porodice koje su navedene NIJESU PRAVOSLAVNI, iako ima nekoliko porodica za koje se zna, da su nekada bile pravoslavne. Ima malo porodica koje se osjećaju srpskima a sve ostale osjećaju i rade hrvatski.
Kada je, dakle, utvrđeno da su naši stari, u POGANSKO DOBA, imali naročitog boga, kao svog porodičnog patrona; kada se zna za rimske deos lares i za slične bogove-patrone kod naroda iz RIMSKOG I STARIJEG DOBA; kada se zna, da su takve bogove-patrone IMALI I SLOVENI, dok nisu primili hrišćansku vjeru; kada se ne može poreći da veliki dio Srba slavi krsno ime, a da ima i Hrvata koji ga slave – nije smiono, nego opravdano mišljenje, da POSTANAK današnjeg krsnog imena NE TREBA TRAŽITI ni u srpskom, ni u pravoslavnom izvoru,nego mu je pravi IZVOR U POGANSKOM VJERSKOM OBIČAJU boga-patrona, a patarenstvo mu je tek možda bio medium, koji je ovu PRASTARU TRADICIJU predao novijoj dobi, novim naraštajima, ne pitajući za njihovu današnju konfesiju.



!
klikni na sliku radi uvecanja :shhh:

0 naslovna.JPG
391.JPG

392.JPG
393.JPG

394.JPG
395.JPG

396.JPG
ne zna primitivizam šta je minimalizam

Slika
Avatar korisnika
admin
Site Admin
 
Postovi: 5547
Pridružen: Sub pro 29, 2012 2:09 pm
Lokacija: Tuzla, Bosna

Vrati se na: Religija srednjovjekovne Bosne

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

cron