Re: Srebrenicka hronika pad Srebrenice i stradanje Bosnjaka hronologija pdf knjiga tekst

[Administrator]

Kompletna knjiga "SREBRENICA, HRONIKA RATNOG ZLOČINA" autora
JAN WILLEM HONIG-a i NORBERT BOTH-a ce biti prezentirana ovdje u tekstualnom formatu.
Zbog vazosti teme jer se ocito radi o genocidu mislim da je od izuzetne vrijednosti za Bosnjake da se na ovome forumu u cijelosti objavi.

Uvod


Potočari, Bosna, 13. jula 1995. Put je posut vrećama i
odbačenom odjećom. Muslimanske
1
izbjeglice hodaju duž niza
autobusa. Iznenada, sklanjaju se s asfalta dok prolazi oklopno vozilo.
Zatim se vraćaju na put, koji prolazi pored onog što je nekada bio
glavni logor holandskih mirovnih trupa Ujedinjenih nacija u
Srebreničkoj enklavi. Izbjeglice idu dalje, po uputstvima srpskih
vojnika i policajaca: "Stoj! Dođi! Dobro. Idi dalje! U red! Jedan po
jedan. Lijevo. Hodaj! Hodaj!" Popodnevno sunce bije. Izbjeglice su
opaljene suncem i iscrpljene. Danima se nisu mogli oprati, a nisu kako
treba pili niti jeli već dugo. Ne protestiraju, već izvršavaju naredbe.
Žene ulaze u autobuse sa svojom djecom i sjedaju šutke, bezizražajnih
lica. Muškarcima nije dozvoljeno da uđu u autobuse i oni još stoje
pored puta.
Nešto dalje, vreće stvari i odjeće gomilaju se u dvorištu jedne
bijele kuće. Tu prikupljaju i ispituju muslimanske muškarce prije nego
što će ih transportirati na neku lokaciju odvojeno od žena. Oduzeta im
je njihova lična imovina. Srpska kamera koja snima ovu scenu iznenada
hvata lice jednog liječnika holandske vojske, pukovnika Gerryja
Kremera. Srpski kamerman pita Kremera: "Šta se događa?" Napeti
Kremer, lica opaljenog suncem, odgovara: "Znate vi šta se događa.
Znate vi..."
Dva dana Kremer i ostali pripadnici holandskih "plavih kaciga"
UN-a gladali su kako muslimanske muškarce odvajaju od njihovih
porodica. Većina Holandana znala je da ih prisiljavaju da budu
svjedoci, pa čak i da sudjeluju u operaciji "etničkog čišćenja". Kasnije,
Kremer je opisao ovu situaciju kao "kombinaciju filmova Schindlerova
lista i Sofijin izbor." Ogromnu većinu muslimanskih muškaraca snašla
je užasna sudbina. Pobijeni su i bezimeno pokopani u masovne

1
Termin "Musliman" i "muslimanski" u knjizi se koristi u etničkom smislu.

grobnice, mnogi su prije smrti mučeni, a mali broj je zatvoren a samo
nekolicina je uspjela pobjeći.
I dok su Srbi "evakuirali" muslimanske izbjeglice iz Potočara,
istovremeno su ubijali i zarobljavali što su više mogli ljudi od formacije
od 10.000 do 15.000 koja se probila iz enklave u pokušaju da pješice
stigne do teritorija centralne Bosne koji je bio pod kontrolom bosanske
Vlade. I mada se nekoliko hiljada snažnijih muškaraca, uglavnom
vojnika, probilo kroz srpske linije, slabiji su zarobljavani u stotinama.
Većina je likvidirana. Do 16. augusta 1996. Crveni križ registrirao je
6.546 zahtjeva za pronalaženje nestalih osoba iz Srebrenice, među
kojima su 6.513 bili muškarci.
Iako se Srebrenička enklava sad bila isključivo srpska,
Muslimani su bili u većini prije nego što je rat počeo u proljeće 1992.
Jugoslavenskim popisom stanovništva iz 1991. utvrđeno je da su od
ukupnog broja od 36.666 stanovnika cijele srebreničke općine 75,2%
bili bosanski Muslimani. Srba je bilo 22,7%. U samom gradu
Srebrenici, mjestu od nekih 6.000 stanovnika, etnički sastav bio je
istovjetan.
Grad Srebrenica nalazi se zavučen u jednoj dolini strmih strana
u istočnoj Bosni. U boljim vremenima, njegovi stanovnici živjeli su
dobro od prihoda od turizma, a radili su u rudarstvu i tekstilnoj
industriji. Ime grada, koje potiče od riječi srebren, ukazuje na njegovu
dugu historijsku vezu sa ovim metalom, koja se proteže unazad do
rimskog doba, kada je nosio ime Argentarin ("Srebreni rudnik").
Relativna izoliranost Srebrenice bila je značajan razlog njenog opstanka
u početnom srpskom naletu na Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992.
godine. S druge strane, njena blizina rijeci Drini i užoj Srbiji značila je
da, naposljetku, neće moći izbjeći udruženim snagama vojski bosanskih
Srba i Jugoslavije.
Osim nekoliko dana u aprilu 1992., Muslimani su održali
kontrolu nad Srebrenicom sve tri godine rata. Ona je postala simbol
bosanskog otpora i ušla je u bosanske narodne pjesme. Ali 11. jula
1995. postojanje muslimanske Srebrenice naglo je prekinuto. Toga dana
televizija bosanskih Srba emitirala je saopćenje generala Ratka Mladića,

[Administrator]

komandanta Vojske bosanskih Srba. Evidentno u vrlo dobrom
raspoloženju, srpski general je televizijskim gledateljima saopćio da je
čas osvete "Turcima" konačno stigao. Govoreći iz "srpske Srebrenice",
on je dao grad kao "dar srpskom narodu."
Sa zauzećem Srebrenice, i sedam dana kasnije - Žepe, Srbi su
pod kontrolu stavili veliki pojas "etnički čiste" zemlje u istočnoj Bosni,
iako su od januara 1993. do jula 1995. svi uzastopni neuspješni mirovni
planovi uvijek predviđali da će Srebrenica i Žepa ostati muslimanski
gradovi. Prema Vance-Owenovom planu o deset provincija, Srebrenica
je trebalo postati dio Tuzlanske provincije sa muslimanskom većinom.
Ali u aprilu 1993. Srbi su reducirali teritoriju oko Srebrenice koju su
držali Muslimani na mali džep tla na kome je bilo nekih 50.000
Muslimana. Pošto nijedna strana vlada nije bila spremna poništiti srpska
vojna osvajanja u istočnoj Bosni, Srebrenica je vještački održavana u
životu još dvije godine kao mala izolirana enklava nakon što ju je
Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo "zaštićenom zonom". Dva
alternativna prijedloga, Akcioni plan Evropske unije iz 1993. i mapa
Kontaktne grupe iz 1994., predviđali su povezivanje Srebrenice sa
druge dvije muslimanske enklave u istočnoj Bosni: Žepom i Goraždem.
Ali u julu 1995. Srbi su zauzeli Srebrenicu i Žepu i silom izmijenili
mapu Kontaktne grupe. Kasniji Dejtonski mirovni sporazum, u kojem
su posredovale SAD, prihvatio je ovo kao gotov čin, i Srebrenica i Žepa
postale su dio Republike Srpske, republike bosanskih Srba.
Masakr koji je uslijedio nakon srpskog zauzeća Srebrenice mora
se smatrati najvećim pojedinačnim ratnim zločinom u Evropi od
Drugog svjetskog rata. Između 6. i 16. jula 1995. Srbi su zauzeli
zaštićenu zonu Srebrenica, prognali 23.000 muslimanskih žena i djece i
zarobili i likvidirali tisuće muslimanskih muškaraca.
Ova knjiga ima tri cilja:
− Prvi je da se pruži detaljno tumačenje "bitke" za Srebrenicu
od 6. do 11. jula i deportacija i masovnih smaknuća koja su
uslijedila.
− Drugi je da se objasni zašto su bosanski Srbi napali
zaštićenu zonu Srebrenicu i sistematski nastojali pobiti

[Administrator]

toliko muslimanskih muškaraca.
− Treći je da se analizira i što međunarodna zajednica nije
spriječila ove srpske zločine.
"Srebrenica" je postala sinonim tako izuzetno užasnog zločina
da su bila ponuđena izuzetna objašnjenja. Mnogobrojne su teze o
zavjeri i izdaji. Najpopularnija je teorija da je Srebrenica pala kao
rezultat zavjere u kojoj su sudjelovali visoko zvaničnici UN, Vlada
Francuske i srbijanska Vlada. Drugi odlučno pripisuju krivicu
holandskim vojnicima UN-a, koje optužuju za kukavičluk tokom srpske
ofanzive na zaštićenu zonu. Mi odbacujemo takva objašnjenja. Teorije o
zavjeri teže biti tako elegantno konstruirane da izgleda da svaka odluka,
ili propuštanje odluke, izgleda da izvire iz mračnih zadnjih pobuda. One
ne ostavljaju prostora za dileme stvarnog života, niti za nesporazume ili
prekide u komunikaciji. Kao takve, one nas rijetko dovode bliže istini, a
mnogo češće stvaraju plodno tle za razvitak opasnih mitova o "zabijanju
noža u leđa".
Što se tiče konačne odgovornosti, ona se mora nedvojbeno
pripisati najvišim srpskim političarima i oficirima. Oni su odobrili i
organizirali ovaj zločin. Njihova odgovornost može se jasno vidjeti u
pažljivoj analizi zločina, kakva je iznesena u ovoj knjizi. Sistematski
karakter zločina, znaci opširnog planiranja i pomno primijenjeni
postupci, sve to ukazuje na direktnu odgovornost rukovodstva
bosanskih Srba na Palama i na, barem, potajnu podršku srbijanskog
rukovodstva u Beogradu.
Međutim, ovo ne znači da mnogi iz sastava "Ujedinjenih nacija"
svijeta ne zaslužuju oštru kritiku za ono što se, i što se nije, desilo.
Vijeće sigurnosti UN, bosanska Vlada, petočlana Kontaktna grupa i,
prije svega, holandska Vlada nikada nisu prepoznali, a još manje
razriješili, probleme inherentne u konceptu "zaštićenih zona". U srcu
ovih problema nalazi se moralna dilema. Kako se efikasno oduprijeti
etničkom čišćenju i podržati stvaranje zaštićenih zona, ako niste
spremni riskirati živote vojnika mirovnih trupa u procesu zaštite tih
zaštićenih zona?

[Administrator]

Neuspjeh politike zaštićenih zona u slučaju Srebrenice nije bio,
kako su neki tvrdili, na prvom mjestu neuspjeh holandskih plavih
kaciga u Srebrenici niti mirovne misije u bivšoj Jugoslaviji. Viši vojni
komandanti UN-a u bivšoj Jugoslaviji, do 1995., razvijali su strategiju
kojom se nastojalo realistično riješiti vojne probleme održanja na životu
mirovne misije UN-a u Jugoslaviji i usto dati zaštićenim zonama šansu
za uspjeh. Umjesto toga, kao što se tvrdi u ovoj knjizi, politika
zaštićenih zona propala je zbog kontradiktornog moralističkog impulsa i
nedostatka kolektivne volje za upotrebu (jednog stepena) sile od strane
međunarodne zajednice. Srebrenička tragedija bila je da su njenu
sudbinu Srbi riješili prije nego što su "Ujedinjene nacije" razriješile
dileme koje su same sebi stvorile.

PRVI DIO
Pad Srebrenice, Juli 1995.

PRVO POGLAVLJE
Napad


U subotu, 8. jula 1995., holandski ministar obrane Joris
Voorhoeve, pomagao je sinu da se preseli u mjestu Groningen. Daleko
odatle, u Bosni, srpske snage napadale su muslimansku enklavu
Srebrenicu. U toku prethodna dva dana došlo je do značajnog porasta
vojnih aktivnosti na perimetru "zaštićene zone" koju je proglasilo
Vijeće sigurnosti. Međutim, tog subotnjeg jutra, Holandski bataljon
izvijestio je o samo sporadičnoj paljbi. Iako je "bunker", Centar za
reakcije u kriznim situacijama duboko ispod Ministarstva obrane u
Haagu, bio u najvišem stanju pripravnosti od petka, niko nije vjerovao
da je u toku konačni napad. Ocjena komandanata UN-a na terenu u
bivšoj Jugoslaviji bila je da su incidenti prethodnih dana akti
"provokacije" i "zastrašivanja", a ne uvod u sveopću ofanzivu. Ministar
je mogao uzeti slobodnu subotu.
Kasno poslijepodne, zazvonio je Voorhoeveov mobitel. Ministar
je obaviješten da je upravo poginuo jedan holandski vojnik. Odjeljenje
holandskih vojnika bilo je prisiljeno napustiti svoju osmatračnicu na
južnom rubu enklave nakon žestokog srpskog granatiranja. Tokom
povlačenja, naišli su na vojnike bosanskih Muslimana koji su bacili
granatu na njihovo oklopno vozilo. Redov Raviv van Renssen,
nišandžija, zamalo je zakasnio da spusti svoj poklopac i jedan geler ga
je pogodio u glavu. Pokušaji da mu se spasi život nisu uspjeli. Umro je
u 16:27.
Kako mu je bio običaj kod važnih saopćenja, Voorhoeve je lično
sastavio izjavu za javnost u kojoj se objavljuje smrt Van Renssena.
Ministrovi vojni savjetnici smatrali su pogibiju prvog holandskog
vojnika u Srebrenici kao izolirani incident. Ukupna situacija nije
smatrana dovoljno ozbiljnom da bi opravdala Voorhoeveov povratak u

Haag. A za manje od sedam dana, zaštićena zona Srebrenica više neće
postojati. Tisuće muslimanskih muškaraca pobit će srpski vojnici, a
23.000 žena i djece bit će deportirano.
Gedano unazad, jasno je da su znaci bili krajnje pogrešno
protumačeni. Srbi jesu namjeravali da, jednom zasvagda, zauzmu
Srebrenicu. Srpske ofanzive slijedile su standardan obrazac. One su se
razvijale kao na usporenom snimku. U svojim početnim fazama, napade
su karakterizirali periodi intenzivnog granatiranja. Često ove
artiljerijske baraže nisu vodile ničem više. One bi prosto prestale. Ili bi,
ponekad, došlo do prekida, nakon koga bi stigao novi pljusak
artiljerijske vatre. Srpska vojska veoma se trudila da učini da njihova
bombardiranja izgledaju nasumična, tako da je bilo teško predvidjeti da
li bilo koja pojedina runda granatiranja predstavlja uvod u opću
ofanzivu. Srpske snage rijetko su nastojale da svoj konačni cilj dosegnu
brzo. S ograničenim snagama oni bi veoma oprezno i metodično
razvijali svoju ofanzivu. Nekoliko tenkova i drugih oklopnih vozila
predvodilo bi njihov napad i sistematično neutraliziralo neprijateljske
položaje jedan po jedan. Tek nakon što su oni uništeni, krenula bi
pješadija i zauzela položaje.
Nakon što bi zauzeli još terena, Srbi bi neizostavno zastali. U
prisustvu tolikih trupa i promatrača UN-a, oni su morali da se čuvaju
mogućeg međunarodnog oružanog odgovora. Prekid bi im omogućio da
procijene reakciju svijeta. Usto, to je stvaralo utisak da je napad
ograničen ili izoliran incident - trenutna erupcija gnjeva koja se neće
nastaviti. Ovo bi obično uspjelo umanjiti žestinu namjeravane oštre
reakcije. Pa čak i kad bi UN-a povukle crtu preko koje se nije smjelo,
Srbi su bili strpljivi: oni su uvijek mogli stati i čekati drugi, povoljniji
moment.
2

"Zaštićena zona" Srebrenica pokazala se idealnom metom
ovakve strategije. Tu oblast bilo je teško braniti. Iako je teren bio

2
V. James Gow, Triumph of the Lack of Will: International Diplomacy and the
Yugoslav War (London: Hurst, 1996), and James Gow, Coercive Cadences: The
Yugoslav War of Dissolution', in Lawrence Freedman, ed., Strategic Coercion
(forthcoming)

[Administrator]

izuzetno brdovit i gusto pošumljen, sama enklava bila je relativno mala.
Široka samo deset, a duga petnaest kilometara, enklava je bila uredno
obilježen cilj za srpsku artilljeriju. Ni Bosanska vojska niti Holandski
bataljon nisu posjedovali potrebnu artiljeriju da bi mogli efikasno
uzvratiti. Ova ranjivost bila je pogoršana koncentracijom i civilnog
stanovništva i glavnih elemenata zaštitnih snaga UN-a u dva naseljena
mjesta u enklavi: u Potočarima i samoj Srebrenici. Oba grada nalazila
su se u dolinama koje su se mogle nadzirati s okolnih brda. Potočari su
bili neposredno na vidiku srpske artiljerije sa sjevera i sjeveroistoka.
Dijelovi Srebrenice bili su ncšto bolje skriveni, ali juš ne dovoljno da bi
omgućili veći stepen zaštite. Cijeli grad bio je u lahkom dometu srpske
artiljerije sa istoka, juga i sjevera.
Oslabljeni Holandski bataljon imao je dvije glavne baze u
enklavi. Štab bataljona i logistička jedinica, zajedno sa četom "Charlie"
bili su smješteni u napuštenoj tvornici akumulatora u Potočarima. Četa
"Bravo" nalazila se u staroj tekstilnoj tvornici u Srebrenici. Oba logora
bila su jasno označena i jasno vidljiva svakome na okolnim brdima.
Pored ove dvije baze, trinaest osmatračnica (OP - Observation Points)
čuvalo je 50 kilometara linije dodira. Zadatak devedeset pet vojnika na
osmatračnicama (prosječno sedam na svakoj) bio je da osmatraju i
izvještavaju o svim vojnim aktivnostima (Kao i sve osoblje UN-a u
Bosni, vojnici na osmatračnicama provodili su veliki dio svog vremena
kao knjigovođe: brojeći i registrujući svaku eksploziju, okršaj i pokret
jedinica.
Što se tiče drugih zadataka holandskih vojnika, to je ostalo
predmetom stalne konfuzije. Zvanično, Prema Rezoluciji 819 Vijeća
sigurnosti UN-a od 16. aprila 1993., grad Srebrenica i njegova okolina
predstavljali su "zaštićenu zonu, što je značilo da ona treba biti "izuzeta
od svakog oružanog napada ili bilo kog drugog neprijateljskog čina".
Ova oblast bila je i demilitarizirana zona u skladu sa sporazumom o
prekidu vatre između Srba i Muslimana. Kao dio ovog sporazuma,
holandski vojnici trebalo je da nadziru i pomažu u razoružanju
muslimanskih vojnika unutar enklave. Međutim, ovo pitanje je
nejasnim učinio paragraf 5 Rezolucije 836 Vijeća sigurnosti UN-a od 4.
juna 1993., u kojem je stajalo da trupe UN-a moraju "osigurati

odvraćanje od napada na zaštićenu zona, nadzirati prekid vatre,
podsticati povlačenje vojnih ili paravojnih jedinica izuzev onih Vlade
Republike Bosne i Hercegovine i zaposjesti neke ključne položaje na
terena, pored učešća u isporuci humanitarne pomoći stanovništvu..."
Vijeće sigurnosti UN-a time je dozvolilo bosanskim trupama da
ostanu u zaštićenoj zoni. Ovo se kosilo sa principom demilitarizacije.
Druga nejasnoća izvirala je iz problema upotrebe sila od strane trupa
UN-a. Paragraf 5 ukazivao je da je njihova zadaća samo da odvraćaju,
ne da se bore. Međutim, paragraf 9 ukazivao je na nešto više. On je
ovlastio UNPROFOR (Zaštitne snage Ujedinjenih nacija) da, "pri
izvršavanju mandata definiranog u gore navedenom paragrafu 5,
djelujući u samoobrani, poduzmu potrebne mjere, uključujući i
upotrebu sile, u odgovoru na bombardiranja znštićenih zona sa bilo
koje strane ili na oružane upade u njih ili u slučnju namjernog
ometanja u i oko tih zona slobode kretanja UNPROFOR-a ili zaštićenih
humanitarnih konvoja."
Pored odvraćanja od napada, trupe UN-a mogle su se i braniti od
napada. Ali u kojoj mjeri se namjeravalo da ova obrana bude
restriktivna? Spominjući bombardiranja, upade i opstrukcije, riječi
"samoobrana" evidentno nisu značile tek "samo ako direktno na vas
otvaraju vatru, možete uzvratiti." Da se nije namjeravalo biti tako
restriktivan, podržava se dodatno i u paragrafu 10, koji ovlašćuje
upotrebu zračne sile "u i oko zaštićenih zona". Još jednu priliku za širu
upotrebu sile nudila je referenca na Rezoluciju 770, koja je pozivala
zemlje da "poduzmu, na nacionalnom nivou ili posredstvom regionalnih
agencija ili aranžmana, sve potrebne mjere" da se isporuči humanitarna
pomoć.
Ipak, široko tumačenje mogućnosti upotrebe sile predstavljalo je
praktične probleme. Do početka jula 1995. u enklavi ostalo je još samo
429 holandskih vojnika. Samo polovica njih bili su pješadinci, ostali su
bili pozadinci i medicinsko osoblje. I mada su imali nekih trideset
oklopnih borbenih vozila pješadije tipa "YPR", niz protutenkovskih
raketnih sistema i šest minobacača kalibra 81mm, imali su veoma malo
goriva i municije. U međuvremenu, sa tisućama naoružanih Muslimana