Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:18 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Piše Radoslav Rotković, akademik: Da se žeže po obrazu jeres latinska

Kada je (15. jula 1425) došao u Bar eksponent Stefana Lazarevića, srpski namjesnik Masarak i održao vijeće sa vlastelom barskom u Crkvi Sv. Đorđa navodeći da grad treba da primi srpske zakone, Barani su mu pokazali svoj statut i jednoglasno odlučili da se i dalje ravnaju po njemu

Čuveni Zakonik iz vremena cara Dušana, donesen u Skoplju 1349. a dopunjen 1354. godinu dana prije Dušanove smrti, nije proglašen na državnom nego na crkvenom saboru, jer to jasno stoji u uvodu.
Otuda u njemu toliko naglašeno antikatoličanstvo, jer se već u čl. 6. pominje jeres latinska, i kazna za one koji se ne vrate u hrišćanstvo. A u čl. 10. da se žeže po obrazu ako se zateče među hrišćanima i da se proćera, a ako ga neko krije, da se i on žeže.
Sve je to onemogućavalo prenošenje Zakonika u Zetu, prije nego se očisti od antikatoličanstva, jer u Zeti nije bilo drugih pismenih ljudi koji bi ga čitali nako katolika, a svi primorski gradovi su imali svoje latinske statute, koji su detaljno obuhvatali svu potrebnu pravnu problematiku.
Na osnovu ovoga smo i zaključili da Dušan nije stvarao srpsko nego pravoslavno srpsko – grčko carstvo, sa ciljem da pokori i zamijeni Vizantiju.

Latinski statuti

Onda kada je Dušanov Zakonik mogao da se čita i primjenjuje u vangradskim, pravoslavnim područjima, pa i to ako je u skladu sa običajnim pravom, dobio je potpuno drugačiji izgled, jer je prilagođen narodu. Prije svega, on je prepisan uz Justinijanov zakonik, koji je dolazio prije Dušanova.
Jasno je, dakle, da je takvome zakoniku bilo potrebno mnogo vremena, poslije Dušanove smrti, da se prilagodi potrebama u Zeti i da se prepiše i umnoži.
Gradovi u primorju imali su svoje komunalno uređenje, zasnovano na latinski pisanim statutima, slično drugim gradovima na jadranskoj obali i u Veneciji, a sasvim različito od srpskih gradova, koji nijesu ni imali nikakvo posebno komunalno uređenje nego se na njih primjenjivalo centralno zakonodavstvo.
„Kotorska opština predstavlja je posebno pravno područje, izdvojeno od državnoga“, piše Kovijanić. „Vodilo se računa o tradicijama Kotora, o njegovim zaslugama i ulozi u kulturnom, privrednom i političkom pogledu“.
Zakonodavnu vlast imalo je veliko vijeće, koje se pominje još 1124. godine. Pored vlastele u Vijeću je bilo i pučana, sve do 1361. kada je to Statutom izmijenjeno. Sjednice je vodio knez u velikoj opštinskoj dvorani, a važnije odluke raspravljane su na trgu sv. Tripuna, uz učešće narodnoga zbora (in pleno arengo) koji je potvrđivao pojedine odluke.Takav je zbor, na primjer, održan oktobra 1327. Sakupljeni građani izabrali su dva glavna vojna zapovjednika (capitaneos de guerra generales). Zbor se po običaju sazivao zvonima (ad sonum campane). Naravno, to se zvonjenje moralo razlikovati od zvonjenja za pogreb ili liturgiju.

Glasanje kuglicama

Veliko vijeće biralo je svake godine, na Đurđevdan, članove Maloga vijeća, trogodišnje sudije i druge opštinske službenike. Glasalo se tajno, kuglicama. Malo vijeće pominje se u prvim odredbama Statuta 1301. godine. Njegovijeh 12 članova polagalo je zakletvu. Na čelu mu je bio knez, jer je predstavljao upravno – izvršnu vlast. Knez je prvo biran na dvije i više godina, a od 1372. na jednu, a za vrijeme samostalnosti 1391 – 1420. svakoga mjeseca. (Time se izbjeglo gloženje oko toga položaja prema uzoru Dubrovnika, đe je knez biran svakoga mjeseca). Knez je imao zamjenika, podkneza (vice-comes). U ispravi o obuzdavanju zelenaškijeh kamata iz 1200. godine pominje se kao „Comitatum regente“ izvjesni Desimir. Početkom XVI vijeka to je bio izvjesni Gojislav.
Sud su sačinjavali knez i tri sudije. Notar je vodio opštinsku kancelariju. Notari se pominju već 1200. godine.Većinom su bili stranci i zbog latinskoga jezika i zbog poznavanja prava. Pored notara birana su i dva blagajnika, dva carinika soli, dva trošarinska službenika za vino, dva nadzornika tvrđave i gradskijeh zidina, dva procjenitelja imovine, tri „slovenska kneza“ koji su se starali za red i poredak među seoskim stanovništvom, tri „justicijara“ (kontrolora), za nadzor uvoza i izvoza, klanice, ribljeg trga, drvara, pijačnih i trgovinskih vaga, dva nadzornika kovnice novca. Osim toga tu je bio upravitelj gramatikalne škole, apotekar, dva gradska ljekara (internista i hirurg), obično stranci.

Stub srama

Na ugovore grada stavljen je pečat. Najstariji sačuvani pečat je iz 1279. godine, na ugovor Kotora i Dubrovnika o prijateljstvu.To je primjer važnoga ugovora između gradova iz dvije države, za čiju saglasnost nije bio potreban niko treći!
Kazne je propisivao Statut za ubistvo, trovanje, tjelesne kazne, razbojništvo, krađu, izdajstvo, ali i za bogohuljenje. Smrtna kazna je vršena vješanjem. Tjelesne kazne su bile: šibanje, žigosanje, vezivanje za stub srama (berlina u Držića).Taj stub je, po Matiću, analogan dubrovačkom Orlandu, zamjena za paganski kip Svetovida.
Stanovnici grada su bili vlastela, pučani i robovi. Trgovina robljem bila je razvijena u XI – XVII v.
Nećemo se ovđe baviti rekonstrukcijom Statuta Bara, koji nije čitav sačuvan, ni Statuta Budve, koji je sačuvan, jer razlike u njima samo označavaju prilagođavanje lokalnim prilikama. Ali moramo ponoviti često navođen detalj o samostalnosti Bara. Kada je (15. jula 1425) došao u Bar eksponent Stefana Lazarevića, srpski namjesnik Masarak i održao vijeće sa vlastelom barskom u Crkvi Sv. Đorđa navodeći da grad treba da primi srpske zakone, Barani su mu pokazali svoj Statut i jednoglasno odlučili da se i dalje ravnaju po njemu.

Karavanska trgovina

Dakle, ako je to bilo poslije Balšića, tako je bilo i ranije. Gradovi na crnogorskom primorju, jedini razvijeni u vrijeme Vojisavljevića stradali su od Nemanje, sem Budve i Kotora, i trebalo im je vremena da se vrate u pređašnje stanje.
- Kotor je doživio svoj napredak zahvaljujući otvorenoj trgovini sa zaleđem, posebno rudnicima u Srbiji i trgovini preko mora, na mletačkim brodovima! (Nemanjići su ostali kontinentalci i nijesu pomagali razvoj flote, tako da Stefan Dečanski čak nije imao ni brod za svatove do Taranta, da mu dovedu ženu, pa je ta ženidba otpala!) Kotor je zato trgovao na mletačkim i dubrovačkim brodovima, a svoje brodogradilište razvijao je poslije Perasta, tek krajem XIV vijeka).
Kotor je, u stvari, napredovao zato što je prije Nemanjića razvio karavansku i pomorsku trgovinu, kao i Dubrovnik koji je ostao zasebna država.


Feljton – Nedjelja, 24. april 2011. godine
Piše Radoslav Rotković, akademik: Ove gore ne trpe regule

Zeta je čitavo vrijeme vladavine Njemanjića (1186-1356) stalno nazivana državom. U njoj su vladali namjesnici, koji su morali da vode računa da je ta zemlja bila katolička, da je vrijeme od raskola 1054. ipak kratko da bi se tu ugnjijezdila i nova crkva; da u njoj nema druge vlastele, ni svjetovne ni crkvene, nako katoličke

I srpski istoričari ističu da Nemanja, prema tadašnjem običaju, nije mijenjao društveno uređenje u osvojenim krajevima.
„Nemanja nije pokazivao namjere da raznorodne dijelove svoje prostrane države stopi u jednu cjelinu. On je, čak, prepuštajući pojedinim sinovima i braći pojedine dijelove teritorije, pomogao očuvanje tradicionalnih okvira i starog načina vladanja“.
Zeta je za čitavo vrijeme vladavine Nemanjića (1186-1356) stalno nazivana državom. U njoj su vladali namjesnici, koji su morali da vode računa da je ta zemlja bila katolička; da je vrijeme od raskola 1054. ipak kratko da bi se tu ugnijezdila i nova crkva; da u njoj nema druge vlastele, ni svjetovne ni crkvene, nako katoličke. Bez oslonca na nju nije bilo moguće vladati.
Osnovni sloj srpskoga društva činili su sebri, poluzavisni seljaci koji su radili na imanjima feudalaca. Iznad njih je postojala malobrojna vlastela, državna i crkvena.
U beogradskom listu „Politika“(4. nov. 1988) nalazimo:
„U srednjovekovnoj Srbiji neplemićko stanovništvo – sebri – strogo se delilo u dva reda: težaci su bili vezani za zemlju, a u poveljama su nazivani „Srbi“, dok su pastiri bili znatno slobodniji i nazivani su „Vlasima“.

Značaj plemena

Zakon koji reguliše obaveze sebra prema feudalcima, zvao se Zakon Srbljem. Tu je, u samom naslovu zakona, evidentirano kako je socijalni termin sebri premetanjem slogova dao ime naroda Serbi – Srbi.
Ni u Bosni ni u Zeti nije bilo toga sloja. Ono što su u Srbiji sebri, u Grblju su, po nekima – posadnici. Ali napominjemo da je posadnik stupao dobrovoljno u radni odnos, da je mogao da radi za više patrona, da stiče imovinu, što se ne može reći za sebra.
O djelatnosti i značaju plemena nalazimo obilnu građu u prvoj crnogorskoj istoriji, Dukljani – novome Kraljevstvu Slovena. Ta društvena struktura se nije mijenjala ne zato što je postojala želja da se ona sačuva nego stoga što nije bilo sile da je promijeni.
Iz plemena, kao osnovne ćelije društva, koja bira svoga glavara, stvarao se Zbor glavara, a iz potrebe da se objedinjavaju interesi plemena na širem etničkom prostoru, postojao je i dalje Opšti zbor, koji se u prethodnoj eposi afirmisao kao Omnes populi congregantes. I taj je Opšti zbor znao da se suprotstavi i odluci kralja ili kraljice u pogledu nasljednika.
Ovome treba dodati i vlastelu iz crkvenih krugova. Crkva i manastiri imaju svoja imanja i na njima, kao i izvan crkvene nadležnosti, postojali su oni koji rade i oni koji upravljaju. Oni koji rade zadržali su stare nazive vlaštaka i posadnika, „posađenih“ na zemlji koja je vlasništvo feudalaca, da rade za sebe i njega.

Bez stroge podjele

St. Novaković je pisao: „U srednjevjekovnoj Srbiji zemlja je pripadala ili kralju (državi, državnom poglavaru) ili vlasteli (velikim gospodarima) ili crkvama i drugim gospodarima.“
U Crnoj Gori, u kojoj pleme raspolaže svojom teritorijom, nije moglo da bude tako stroge podjele na one koji imaju zemlju i one koji je nemaju, nego rade na njoj, za sebe i imaoca zemlje. Otuda u kotorskim spisima tako mnogo kupoprodajnih ugovora. Onaj koji nema vlasništva ne može ni da kupuje, jer bi postao vlasnik, ni da prodaje ono što nije njegovo! „Ove gore ne trpe regule“. Crkva je u Crnoj Gori dobijala zemlju od poklona vjernika, posebno onijeh koji nemaju potomstva. Ivan Crnojević je Cetinjskom manastiru (1484) dao dio porodičnih imanja. Na jednome mjestu čak pominje vinograde koje je sam sadio. Iako je to kraj XV vijeka, nije u Crnoj Gori bilo brzijeg promjena društvenijeh odnosa. To pokazuje žilavost plemenske strukture.
Kad je riječ o primorskim gradovima, kao glavnim i najrazvijenijim privrednim subjektima, oni su bili posebne komune, male države, sa svojim statutima, veoma sličnim latinskim, ali detaljno prilagođenim potrebama svakoga grada posebno. Ti statuti zabranjuju građaninu da traži podršku vladara protiv odluke svoje opštine. Te opštine sklapaju međudržavne ugovore potpuno samostalno, kao Kotor i Dubrovnik, Kotor i Omiš, Kotor i Bari.

Zbor i sabor

„Kotorskoj opštini”, veli Kovijanić, „pripadao je daleko veći broj seoskog stanovništva… Na selu su živjeli slobodni seljaci, posadnici (vezani za zemlju, meropsi) i vlaštaci (sluge za poljske radove).” (Mijušković je dokazao da su vlaštaci regrutovani od vlaha stočara i slovenizovanih Vlaha). „Slobodni seljak imao je svoju zemlju, dobijenu nasljeđem, kupovinom ili mirazom; ili je držao tuđu zemlju u zakup, crkvenu, vlastelinsku ili pučansku. Zemlja se uzimala u zakup za vječna vremena, za sebe i potomstvo, ili na ugovoreni broj godina. Godišnja zakupnina plaćana je u žitu, vinu ili novcu. Zakupac je obično davao vlasniku tri uobičajena godišnja dara, o Božiću, Pokladama i Uskrsu (kokoš, jagnje, jare, pršutu, jaja, sir, pogaču)…Treći su bili političari na ugovoreni broj godina… Slobodni seljak bio je izjednačen pred sudom sa građaninom. Međutim, vlaštaku se sudilo drukčije.”
Naravno, Nemanjići su, kao osvajači, nametali i u Zeti svoje norme, ali one su ili ostale samo norme na papiru, ili su pojednostavljene kroz davanja gradova (po 100 perpera), i dimninu, po ognjištu, što su zadržali i Balšići; prihode od carina, naročito od soli; prihode od trgovine… Na Bojani otvoren je kumerk soli (commercio del sale) u Sv. Srđu.
Kao stari slovenski oblik neposredne demokratije, u Crnoj Gori se davno ustalio termin zbor, koji je stariji od srpskog i hrvatskog termina sabor, jer je nastao jednačenjem po zvučnosti prije vokalizacije poluglasa: * =zbor, dok su Srbi i Hrvati i kasnije došli na Balkan, kao društveni slojevi, i kasnije došli do ideje da koriste okupljanje glavara i naroda radi donošenja nekijeh odluka, pa su to uradili tek onda kada se poluglas * pretvorio u a, i tako je nastao novi oblik: sabor.
Bilježeći taj oblik zborovanja u Crnogoraca, Mlečići ga ne prevode, jer je veoma star i njima poznat, pa jedino pišu lo sboro ili sborro.



Feljton – Subota, 23. april 2011. godine
Piše Radoslav Rotković, akademik: Nemanjići se nijesu libili da pomenu zetsku državu

Vladavina Jelene Kurtnejske u Zeti. Kako je otac oslijepio sina da bi on kasnije progledao na oba oka. Šta je zetska vlastela odgovorila Dušanu kad je on zatražio pomoć od nje

Vukanov sin i nasljednik Đorđe čak je našao razlog da se potčini Veneciji! Đorđeva se vlast gasi oko 1240. godine a 1252. njegov mlađi brat Stefan zida manastir u Morači. Ne zna se kad je Stefan umro. S njime se ugasila loza Vukana Nemanjića. Upravu u Zeti usput je uzeo Uroš I i to je, u stvari, bilo slabljenje vlasti Nemanjića u Zeti, sve dok Uroš I nije umro (1276) a za namjesnika u Zeti došla njegova žena, Francuskinja i franjevka Jelena Kurtnejska, koja je vladala u Zeti od 1276. do 1309, dakle više od 30 godina. A njen otac bio je potonji latinski car u Carigradu!
Jelena je naravno, pomagala širenju franjevačkog reda i iste godine (1288) zidala je četiri franjevačka manastira od Kotora do Skadra. Njena sestra Marija de Šor živjela je u Ulcinju. Iako strankinja, Jelena je bila bliža zetskoj vlasteli i katoličkome kleru nego Vukan i njegovi sinovi. Oni su se samo trudili da budu ono što je ona bila po rođenju. Njen dvor bio je u zabitim Brnjacima na Gornjem Ibru. A kad je boravila u Zeti živjela je u Ulcinju, zajedno sa svojom sest rom. Ona se zamonašila 1309. u Skadru i pokrstila se, a umrla je 1314. i proglašena srpskom sveticom. Poslije nje Zetu je dobio na upravu Stefan Dečanski (1309 -14), koji „nije ostavio mnogo tragova o svome djelovanju“.

Okrutni postupak

U to vrijeme u Srbiji je bio rat između Draguna i Milutina, koji je završen 1312. Logično je pretpostaviti da je Stefan Dečanski odrastao uz majku Francuskinju i bio naklonjen zapadnoj kulturi. Pošto je Milutin bio vezan za Vizantiju, i oženio je maloljetnu šćer cara Andronika II, koja mu je donijela u miraz neke teritorije, Stefan se nije mogao nadati prijestolu otuda, jer je prednost imao Milutinov sin iz braka sa Simonidom. U jednom mletačkom dokumentu iz 1310/11. Stefan se tituliše kao kralj Dioklije, Albanije, Huma i Pomorja.
Djelovanjem Jelene u Zeti, do 1309. i Stefana poslije nje, koji je stolovao u Skadru, došlo je do čvršće veze između namjesnika i vlastele, pa su ga nagovorili da otme prijesto svojega oca, „a evo mi svi pomažemo ti, da u svemu bude volja tvoja“, piše njegov biograf. „Ako li nas ne poslušaš, to se mi nećemo više zvati tvoji“.
Tako je biograf našao mogućnost da za sukob Dečanskoga i Milutina okrivi naivnost Stefana i lažljivost zetske vlastele. Interes zetske vlastele bio je u tome što je Stefan bio okrenut Zapadu, a ako bi se Milutin ostavio na miru, on bi na njih mogao da okrene vojsku. No, to se ipak i desilo, pošto je Milutin ostao na prijestolu. „I videvši ovaj gospodin moj (Milutin) nepromjenljivu volju njegovu, i sakupivši svoje vojnike, i sa njima pođe u njegovu državu, zetsku zemlju. I on, vidjevši dolazak svoga roditelja, pobeže na onu stranu reke Bojane“.
Sin i otac su se sastali i sin se pokajao što je sgriješio prema ocu, i blagočestivi otac ga je cjelivao, zato što su svi sveci i moraju biti prikazani i pozitivno. Ali, ne mogu se preskakati ni činjenice koje su ondašnjem čitaocu u dvorskim i crkvenim krugovima bile poznate, pa se jednom rečenicom, u kojoj se izražava strah oca od djelovanja sina, kaže kako je kralj tražio savjete od velmoža i kako su se oni saglasili da „svežu njegova sina i da užeta železna polože na njegovo telo“, pa su ga tako odveli u Skoplje. A tamo je blagočestivi kralj poslao neke svoje koji su oslijepili njegova sina! A da se opravda takav okrutni postupak, autor se poziva na primjer iz Biblije. I ponovo se pominje blagočestivi kralj koji je slijepoga sina poslao u Carigrad, svome tastu Androniku, da ga i slijepoga što više udalji od zemlje. A kad je Milutin umro, isti biograf pominje: „sveto i časno i blaženo telo ovoga blagočestivoga i hristoljubivoga i previsokoga kralja Stefana Uroša“ (Milutina).

Planovi za prijesto

Kralj Dragutin umro je 1316. pa je Milutin uhapsio njegovoga sina Vladislava i „prvi put u svojoj dugogodišnjoj vladavini samostalno zagospodario celokupnom teritorijom srpske države“, piše M. Blagojević. To je bilo između 1315. i 1321. godine.
A 1321. umro je Milutin, i onda je Stefan Dečanski, koji je, izgleda, ipak vidio na jedno oko, iskoristio priliku da objavi čudo: „Vidite i divite se, jer ja, koji sam bio slep, evo sada vidim! … I raširi se ta vest u celu državu srpske zemlje i svi na predivno to čudo tečahu veselim nogama, i silno plemeniti njegova otačastva dolazeći klanjahu mu se… “ Tako je ispalo da je Milutin učinio bogougodno djelo što je oslijepio sina, jer se inače ne bi moglo desiti čudo da slijepi progleda. A na fresci u Dečanima Stefan ima oba otvorena oka.
Dečanski je od prve žene, Bugarke, imao sina Dušana, kojega je nazivao mladim kraljem. Obećao je da će mu dati pola kraljevstva i odvojiti mu dostojan dio svojega bogatstva. I kad je Dušan odrastao, dao mu je otac zemlju zetsku. I imao je dvorac na oca i sina, jer je Dušan, vjerovatno, kovao neke planove da preuzme prijesto. O ovome nas obavještava Danilov učenik, koji piše za vrijeme Dušana, i drži njegovu stranu, pa za sve okrivljuje Dečanskog.

Ne idemo u tuđe narode

Dečanski je pokušao namamiti sina na razgovor, kako bi ga uhvatio, ali Dušan je sumnjao u njegove namjere i nije dolazio. Bilo je to krajem 1330. ili početkom 1333. godine. Dušan je sa albanske strane Bojane prebjegao na zetsku i tražio pomoć Dubrovčana. Mir je postignut tek u maju 1331. No, ubrzo je među ocem i sinom planuo novi sukob. Dušan je pitao zetsku vlastelu: „Šta ćemo činiti? Bežimo od njega u strane narode, da ne poginemo prevremenom smrću. Jer, evo, razumeste moga roditelja gdje se sprema na moje zaklanje na nikakvu krivicu.“
A oni mu odgovoriše: „Mi nećemo da idemo s tobom kako ti kažeš, u tuđe narode; no ako hoćeš sam da izbegneš takvu smrt, koja ti je spremljena, preteci ti“… Pošto on nije htio da bježi sam, oni rekoše:
- Zašto da ne budu grobovi naši u našoj zemlji… Bolje nam je ako se dogodi i smrt u zemlji našega otačastva, nego da se nađemo u tuđoj zemlji kao zarobljenici i došljaci. A ako nas ne poslušaš, mi, uvećavši se kod roditelja tvoga, i ustavši, ići ćemo k njemu, a tebe ćemo ostaviti u velikoj žalosti i preziru. Eto kolika je bila snaga zetske vlastele, koja živi u svojoj zemlji, i Njemanjići se ne ustručavaju da to kažu, pa i njihovi žitije pisci stalno pominju zetsku zemlju i državu zetsku!

Istina o Crnoj Gori

U izdanju DANU i biblioteke Doklea objavljen je zbornik radova akademika i istaknutih naučnih radnika pod nazivom „Crna Gora od iskona“. Cilj ovog projekta, kao i onih koje DANU planira da realizuje, jeste da valorizuje autentične materijalne i duhovne vrijednosti na kojima je Crna Gora izgradila filozofiju življenja i ontološkog opstanka. Nastojanje DANU je da rezultatima svojih spoznaja doprinese istini o crnogorskoj stvarnosti i ambijentu moderne, nezavisne i međunarodno priznate države, posebno zbog toga što smo svjedoci uzurpacije, odnosno krađe istorijskih činjenica i sveukupne hiljadugodišnje istorije Crne Gore, koju „pirati istorije“ iz okruženja pripisuju svojim oskudnim povjesnicima. Uz dozvolu izdavača, Pobjeda će u nastavcima objaviti djelove iz zbornika ovih radova.



Feljton – Petak, 22. april 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:18 pm

Radoslav Rotković, akademik: Kad se jasno učini nejasnim

Sava Nemanjić, uinat Amfilohiju i srpskim zvaničnim istoričarima i političarima, jasno razdvaja srpsku zemlju i pomorsku a iz tekstova Simeona Nemanje i njegova sina vidi se da je u toj Pomorskoj zemlji i Zeta, jer je Nemanja od Pomorske zemlje oteo (oni kažu „priobrete“) Zetu s gradovima

U Vranjinskoj povelji (1233) sam Sava Nemanjić objašnjava kada je i đe postavio prvu episkopiju Srpske pravoslavne crkve. I on jasno veli da je to bilo je na Vranjini 1233. A u istim izdanjima Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve piše: da su prve srpske episkopije u Zeti bile u Stonu i na Prevlaci kod Tivta. Na Prevlaci čak prije Nemanjića! Mi ipak, smatramo da je Sava bolje znao đe je što uradio nego Amfilohije Radović i njegovi „istoričari“. Da pravoslavne episkopije na Prevlaci nije bilo prije 1262. godine, vidi se po činjenici da su još 1261. latini bili u Carigradu, a da su se barski i dubrovački nadbiskup dogovarali 1249. đe da se sastanu da izglade međusobne sporove, zbog kojijeh su se sudili pred Papom, pa su pominjali kao mjesto sastanaka ili Kotor ili Prevlaku. Kako bi se katolički prelati dogovarali o svojim sporovima u pravoslavnome manastiru? A Sava jasno piše da na Vranjini postavlja kao pravoga episkopa, i svetitelja zetske zemlje Ilariona:

…………………..

Dakle, Ilarion je prvi. Datum njegovog postavljanja je 1233. A sve se to dešava na Vranjini.

Svoja i tuđa zemlja

U ovom Savinom dokumentu stoji, takođe, sasvijem jasno, da će Ilarion biti prvi svetitelj zetske zemlje. Time se potvrđuje postojanje neke države na tome tlu prije Nemanjića, jer zetska zemlja je isto što i zetska država, kao što je ruska zemlja isto što i ruska država. A to se jasno vidi iz Savinoga potpisa na toj povelji:

……………………..

Dakle, Sava Nemanjić, uinat Amfilohiju i srpskim zvaničnim istoričarima i političarima, jasno razdvaja srpsku zemlju i pomorsku a iz tekstova Simeona Nemanje i njegova sina vidi se da je u toj Pomorskoj zemlji i Zeta, jer je Nemanja od Pomorske zemlje oteo (oni kažu „priobrete“) Zetu s gradovima.
Otkud Savi taj termin zetska zemlja, različita od srpske zemlje? Nemanjići su znali koga su okupirali i zašto su palili gradove u Zeti, što ne bi radili da je to i prije bila njihova zemlja. Eto zašto i Domentijan, učenik i biograf sv. Save, piše u njegovom žitiju:

…………………….

U titulama srpskih vladara, sve do njihovog kraja, njegovan je isti sistem nabrajanja svoje zemlje i osvojenijeh krajeva.
Evo kako se u vrijeme svoga uspona titulisao srpsko-grčki car Dušan:

……………………………….

I 1527. na grobu Stefana Lazarevića je napisano: da je bio „Gospodin vsem Srbljem i Podunaviju i Posaviju i česti Ugrske zemlje i bosnske i ješte že i Pomoriju zetskom“. A njegov nasljednik Đurađ Branković ispisuje opekama na smederevskoj tvrđavi 1430. godine da je „Gospodin Srbljem i Pomorju zetskom“.
Da ovo što je jasno bilo ranije nije postalo nejasno u vrijeme Balšića, vidi se iz njihove povelje Dubrovčanima u Tuzima 24. aprila 1385.godine:
„Trgovci koji minuju u Srblje na Danju da ne plate ništa“.
Dakle, Srbije (Srbi) su neđe tamo, a đe ne znamo.
Da ovo nije slučajan podatak svjedoči i zapis na Simeonovom tipiku iz 1372. godine o smrti Đurđa Balšića:

…………………………

Okrutne borbe

(„U Hrista boga blagovjerni i hristoljubivi gospodin Đurađ Balšić prestavi se mjeseca januara 13. dan, pak bijaše srijeda, vladajući tada zemljom Zetskom i Pomorskom i polovinom srpske zemlje, dijelom i Grčke… O nesreće, o tuge. Koliko plača tada o smrti!“)
Samo je potpuno napuštanje naučnih principa moglo dovesti do toga da se sve ovo što je u srednjemu vijeku bilo potpuno jasno prvo učini nejasnim, odnosno prećuti, pa se onda izvrne i podesi prema imperijalističkim ciljevima.
Borbe oko prijestola bile su okrutne i u Vizantiji i u Raškoj. Zato je otac Stefan Nemanja, kojemu se ne zna ime, ali se najčešće navodi da se zvao Bela Uroš, zbog dinastičkijeh svađa, u strahu za život, potražio sklonište u susjednoj zemlji Zeti. Tu se, u zaklonjenome Spužu ili neđe u njegovoj okolini, rodio njegov sin Nemanja, kojega rodoslovi navode kao rodonačelnika dinastije. Tako, u Vrhobrezničkom ljetopisu stoji:
„Pak načnem o Nemani Stefanu u prvomu g(ospo)d(i)nu srbskomu“.
Dakle, stara srpska tradicija znala je za Nemanju kao prvoga vladara srpske države. Sve što je u novije doba napisano u pravcu „otkrivanja“ neke istorijske geneze srpske države predstavlja falsifikat, bez oslonca na dokumentima, što smo pokazali u prvome predavanju.

Spaljena zemlja

Kada je umro moćni vizantijski car Manojlo I Komnin (1180), Raška je brzo stala na noge. Stefan Nemanja je krenuo u osvajački pohod prema dolini Morave, paleći „grad slavni Niš“, kako piše njegov sin Stefan Prevovenčani. Zatijem je krenuo u Makedoniju i spalio Skoplje, pa na Kosovo i spalio Prizren, da bi nastavio put ka Zeti, i spalio Ulcinj i „grad slavni Bar“, što sve opisuje njegov sin, slaveći ga! Kotor je poštedio zato što je bio bolje utvrđen a trebao mu je i zbog kraljevskog dvorca i kao prozor u Sredozemlje!
U spaljenoj zemlji, koju ne bi palio da je bila njegova, postavio je za srpskoga namjesnika svoga najstarijeg sina Vukana.
U isto vrijeme pokušavao je, sa humskim knezom, bratom Miroslavom, da osvoji Dubrovnik, ali se grad pod Srđem zaštitio jakom flotom i zidinama, pa je 27. IX 1186. potpisan mirovni ugovor „između Dubrovčana i Slovena“ (inter Raguseos et Sclauos).
Nemanja je vjerovatno rezonovao ovako: neka se Vukan posluži starom titulom kralja, uzetom od dinastije Vojisavljevića, ako to papa prihvati, a srednji sin Stefan neka ostane u Rasu, oženi vizantijsku princezu i učvrsti vlast uz oslonac na Vizantiju. Pošto se ubrzo pokazalo da ta tuđa kruna ne pripada osvajaču, on je pokušavao da sam dobije krunu od pape, ali ga je u tome spečavao srednji brat Stefan, udružen sa Mađarima! Zato je došlo i do rata između Vukana i Stefana koji je trajao nekoliko godina. Vukan je, uz pomoć Mađara (!), svrgnuo Stefana i zavladao dedovinom, pa mu je Stefan prigovorio da je doveo „inoplemenike na otačastvo svoje“, iako se i on prije toga oslanjao na Mađare, a sa Mađarima je i Nemanja išao na Bugare. Pa je onda htio da uz pomoć Nijemaca napadne Vizantiju. Izmirili su se tek na pritisak svoga mlađega brata Rastka (Save), koji ih je (1202) zakleo na mir nad očevim moštima.Vukan se okrenuo ponovo ka Zeti.


Radoslav Rotković, akademik: Srpski izvori o kraljevini Vojislavljevića

I. S.Ćirković je jednom napisao: „Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja…“ iako je isti autor čitavu istoriju Crne Gore priključio istoriji Srbije. Citirani tekst jasno govorio o srednjovjekovnoj državi Zeti i njoj susjednim kneževinama

Kraljevina Vojislavljevića formirana je u XI vijeku od onijeh plemana koja su u drugoj polovini VI vijeka došla na srednji i južni Jadran. Po svoj prilici ova su plemena krenula za Langobardima 468. prema Panoniji, pa su odatle jedni otišli ka Apeninskom poluostrvu, đe ih vidimo u opsadi Kremone (29. jula 603). Pavle Đakon piše da je tada Karniola (Kranjska) bila „domovina Slovena“ („Sclavorum patria“), a da bi se uobičajila ova sintagma, svakako je bilo potrebno nekoliko decenija.
Ta su slovenska plemena sišla na Jadran iz Polablja, uglavnom iz onoga prostora između Odre i Labe, na kome je ne samo identifikovano 12.000 slovenskih zemljopisnih naziva nego su zabilježena i poznata crnogorska plemena: Moračani, Zećani, Trebješani, Crmničani, Riječani, Pivljani, Cetinjani, Paštrovići, Kuči, Cuce i dr. Čak je zabilježen i isti raspored. Śeverozapadno od Sitnice i Ribnice i tamo je Ostrog, a dalje od Ostroga – Trebješani. Južno od Podgorice i tamo je Crmnica. Na zapadu su i tamo Pivljani i sl.
Prema Porfirogenetu, koji je 949. godine pisao za svoga sina Romana informaciju o narodima, (Peri etvov) istočna granica Hrvatske bila je na rijeci Cetini, dok Duklja leži prema kaštelima Drača „a planinskim stranama graniči se sa Srbijom“. Duklja – Dioklitija je vizantijski i rimski naziv za Zetu, koju prvi pominje Kekavmen, u vezi sa djelovanjem kneza Vojislava oko 1040. godine. „Zeta je domaći izraz za Duklju, i ukoliko je Kekavmenova vest dragocenija“, piše J. Ferluga.
Teritorija Kraljevine Vojislavljevića dijelila se na četiri pokrajine: Zeta, Travunija, Zahumlje i Podgorje. Horizontalno, međutim, tri su pokrajine bile u Pomorju, a to je priobalni prostor koji uključuje i Trebinje (Pomorje je stariji naziv za Primorje), dok se onaj prostor u zaleđu zvao Podgorje. Pošto su svi gradovi na obali, uz Trebinje, koje je blizu mora, Podgorje se u izvorima (sem u Dukljanina) i ne pominje, dok se Pomorje latinski zove Marittima regio.
Najvažnije ličnosti na ovome prostoru bile su: Mihailo Višević u krajevima oko Neretve, početkom X vijeka (925); arhont Petar (Petrislav), otac kneza Vladimira, sredinom X vijeka; Vladimir, Samuilov zet i mučenik (ubijen 1016); knez Vojislav koji je pobjedama nad vizantijskom vojskom potpuno osamostalio Zetu (1042); njegov sin Mihailo, za kojega znamo da je bio priznati kralj još 1077; njegov sin Bodin kojega su u Prizrenu ili Prištini zacarile udružene vojske Zete i Makedonije (1072), a kojega i antipapa Kliment III naziva „veleslavnim“ („gloriosissimus“) a nadbiskupu barskome poručuje (8. I 1089):
„Krst takođe neka nose pred tobom cijelom Dioklićanskom kraljevinom“ („per omnem regnum Dioclić“).
I. S. Ćirković je u jednom trenutku došao do pravoga zaključka, kada je napisao: „Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja… “ iako je isti autor čitavu istoriju Crne Gore priključio istoriji Srbije. Citirani tekst jasno govori o srednjovjekovnoj državi Zeti i njoj susjednim kneževinama! Kako onda ta ista teritorija Zete, koja je „razgraničena od susjednih slovenskih kneževina“, a to su Raška, Bosna i Hrvatska, može da bude dio srpske države? Veoma je jednostavno ustanoviti da takvo spajanje Zete i Srbije nije zasnovano ni na srpskim izvorima.
Upravo srpski izvori u potpunosti potvrđuju sve što je naprijed navedeno, iako su nastali kasnije. Naime, ne samo u srednjem nego i u XX vijeku postojao je manir da se okupirane teritorije posebno naglašavaju u titulama, pa to sada olakšava da kontrolišemo: što su oni smatrali svojom a što osvojenom teritorijom! Ovi dragocjeni izvori nijesu na ovaj način korišćeni u srpskoj istoriografiji, jednostavno zato što obaraju sve novije teorije o srpskoj državi srednjeg vijeka.
Stefan Nemanja je pred kraj života diktirao Hilandarsku povelju u kojoj ističe da je obnovio očevu „dedovinu“ i bolje je utvrdio a da je tek onda osvojio od Morske zemlje Zetu s gradovima. Ovđe se, očigledno, potkrala greška. No to je ispravio Sava u žitiju svoga oca:
„I pošto obnovi očevu dedovinu i bolje je utvrdi božjom pomoću i svojom mudrošću, danom mu od Boga i, pošto podiže propalu svoju dedovinu, pridobi od pomorske zemlje Zetu s gradovima“.
Iz ovoga važnoga odlomka se vidi: prvo, da je njihova domovina Raška a ne Zeta, pa se zato dvaput u istoj rečenici pominje kao „dedovina“; i drugo, da se Zeta s gradovima nalazila u Pomorskoj zemlji, a to je drugi naziv za Kraljevinu Vojislavljevića.
Da je centar srpske države bio u Raškoj, potvrđuje i Provovenčani u žitiju svoga oca:
„A kako su u zemlji toj (Zeti – p.n.) latinski jereji, to se po volji božjoj udostoji da u hramu primi latinsko krštenje. A kad se vratio otac njegov u stolno mesto, opet se udostojio da primi drugo krštenje iz ruku svetitelja i arhijereja usred srpske zemlje, u hramu svetih apostrola, Petra i Pavla… “
Svi pokušaji da se Nemanjino rođenje u izbjeglištvu, u Spužu, prvo prebaci u Ribnicu, tj. Podgoricu, pa da se na njenoj obali izmisli Namanjin grad, i da se iz toga izvede zaključak da je Zeta kolijevka Nemanjića padaju u vodu kada se uzmu u obzir činjenice: prvo, da se Nemanjin otac sklonio u Zetu u vrijeme grdnoga meteža u Raškoj, dakle, da bi spasio glavu; drugo, da je sklonište potražio u drugoj zemlji; treće, da je potražio neko skrovitije mjesto a ne Podgoricu, koja je uvijek bila na raskršću važnih puteva i čevrto, da dijete izbjeglice nije moglo zidati grad u tuđoj zemlji. A taj navodni Nemanjin grad je u stvari turska tvrđava Tepedeken, zidana 1474. godine, o čemu postoji arhivska građa!
A da se Nemanja rodio u Spužu, odnosno na Martinićkoj gradini, koja je bila sklonište stanovnika Duklje u vrijeme Samuilove najezde (oko 990), a i prije, prilikom navale Avara (518), vladika Vasilije Petrović je našao manastirski rukopis i citirao ga u Istoriji o Černoj Gori (1754). Važnije je da je sličan zapis našao srpski istoričar Panta Srećković u Voljavči podno Rudnika 1869. i objavio ga dva puta. Taj zapis glasi:

…………………

Dakle, ta priča o Zeti kao kolijevci Nemanjića je čista besmislica, bez obzira na to što ju je u jednom trenutku podržao i kralj Nikola.



Feljton – Srijeda, 20. april 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Prethodni

Vrati se na: Tekstovi, citati/skenovi knjiga

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

cron