Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:15 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Piše Đorđe Borozan, akademik: Cetinje sjedište Crnojevića

Gradeći manastir na Cetinju Ivan Crnojević je sazidao sjedište zetske pravoslavne mitropolije kojoj je darovanjem posjeda obezbijedio uslove za rad i opastanak. Najveće pregnuće Đurđa Crnojevića jeste otvaranje štamparije, u kojoj su štampane prve ćirilične knjige na južnoslovenskom prostoru

Ova mletačka pobjeda i Ivanovo učešće u njoj imali su velikog odjeka u hrišćanskom svijetu. Neuspjeh pod Skadrom Osmanlije su nadomjestile zauzimanjem prostora na lijevoj obali Zete i desnoj obali Morače (većeg dijela Bjelopavlića, Rovaca, Gornje i Donje Morače). Pokušaj vraćanja ovih izgubljenih posjeda, zajedno sa Vlatkom Kosačem, završio se nesporazumom i obostranim optužbama pred mletačkim Senatom. Ovo je iskoristio sultan Muhamed II, pozivajući Vlatka na vazalske obaveze njegovog oca, uz obećanje da će mu vratiti na upravu jedan dio Hercegovine. Sultanu je bilo najvažnije da na bilo koji način satre Ivana Crnojevića, smatrajući ga glavnim protivnikom. Mlečani su se oštro protivili da se ma što preduzima protiv Ivana Crnojevića, jer su znali da se priprema novi napad na Skadar.

Neostvarena nadanja

U to vrijeme, svjestan opasnosti, Ivan je već podizao Riječki grad, smatrajući ga za sigurnije sjedište i pribježište. Sultan je, kako se i očekivalo, krajem 1477. preduzeo pohod da zauzme Kroju i Skadar, da bi se nakon toga konačno razračunao sa zetskim gospodarom. Dok je trajala opasada Kroje, osmanska vojska iz Podgorice napala je područje Ivana Crnojevića i, uprkos mletačkoj pomoći, nanijela mu nekoliko težih gubitaka. Kako je morao računati i na neprijateljstvo hercega Vlatka, položaj Ivana Crnojevića i mletačko nadanje da će se osmanska vojska time zadovoljiti i odustati od napada na Skadar, nije se ostvarilo. Naime, početkom maja 1478. rumelijski beglerbeg Sulejman i anadolski beglerbeg Mustafa, kojima se početkom jula pridružio sultan Mehmed II, otpočeli su bombardovanje Skadra i uz velike gubitke bili odvraćani. Tokom ove opsade vojska Ivana Crnojevića krstarila je Skadarskim jezerom i nanosila znatne gubitke Osmanlijama. Sultan je upravo stoga krajem avgusta 1478. naredio pomenutim beglerbegovima da krenu u zauzimanje okolnih mjesta. Na taj način je Žabljak pao u njihove ruke, dok se Ivan sa vojskom nesebično žrtvovao u odbranu Skadra.

Oblasni gospodar

Porta u Ivanu Crnojeviću nije vidjela mletačkog službenika, već oblasnog gospodara koji se i ranije samostalno sporazumijevao sa sultanom. U takvim uslovima, prepušten osmanskoj osveti, Ivan Crnojević se sklonio u Italiju. Nakon pregovora, Turci su priznali Republici znatno suženi distrikt Budve, Bara i Ulcinja, a tursko-mletačka granica utvrđena je između mora i Skadarskog jezera.
Kada je u maju 1481. umro sultan Muhamed II Osvajač, oživjela je nada balkanskih naroda za oslobođenje. Koristeći se nastalim metežom, mnogi se vraćaju iz Italije, a među njima i Ivan Crnojević. Njegov dolazak podstakao je stanovništvo na dalju borbu protiv turske vlasti, ali bez posebnih rezultata, jer su Mlečani obavještavali sultana o svim antiturskim namjerama. Nemajući izgleda na uspjeh, Ivan se ponovo vraća u Italiju. Boraveći u Loretu, nakon posjete crkvi posvećenoj Bogorodici, zakleo se da će u njenu čast podići isto takvu crkvu u rodnom kraju.

Zavjet iz Loreta

Mlečani su u januaru 1482. sa novim osmanskim carem potvrdili mir iz 1479. Ivan Crnojević se potčinio Bajazitu uz obavezu da plaća 700 dukata godišnjeg harača.
Ivan Crnojević se nije odricao posjeda koji su pripadali Kotoru, što je bio uzrok brojnih sukoba i čarki. U Kotoru je 1489. ubijen jedan Ivanov solar, zbog čega je Ivanov sin, svetivši se, opljačkao dio mletačke teritorije i zauzeo mjesta u Grblju, Paštrovićima i Crmnici. Mlečani su tim povodom tražili od Bajazita zaštitu.
Što se tiče granice između Ivanovih i osmanskih posjeda, ona je od 1485. išla duž Zete i Morače, tako da su pod sultanovom vlašću ostali Podgorica, Medun i Žabljak.
Nakon povlačenja iz Žabljaka i kratkog boravka na Obodu, koji je utvrdio 1475, Ivan Crnojević je za svoje sjedište izabrao Cetinje u kome su bili stari baštinski posjedi porodice Crnojević. Tu je podigao dvor, manastir sa crkvom posvećenom Bogorodici, čime je ispunio zavjet iz Loreta i 4. januara 1485. godine dao ovom manastiru osnivačku povelju. Tu se, konačno, smjestio i zetski pravoslavni mitropolit, nakon Prevlake, Budve, Prečiste Krajine, Manastira sv. Nikole na Vranjini, Manastira Kom i boravka na Obodu. Gradeći manastir na Cetinju Ivan Crnojević je sazidao sjedište zetske pravoslavne mitropolije kojoj je darovanjem posjeda obezbijedio uslove za rad i opstanak. Na osnovu manastirske povelje može se zaključiti da je u državi Crnojevića bio ne mali broj seljaka sa vlastitim zemljišnim posjedom. To upravo kazuje da je proces stvaranja slobodnih baština bio poodmakao i da je vjerovatno započet ili u vrijeme srpskih despota, ili još ranije za doba Balšića. Naime, zetski gospodari Balšići i Crnojevići davali su povlastice starješinama manjih družina, rodova ili katuna, tako da je vremenom nastajala brojna „vlastela“ koja se pominje u zvaničnim dokumentima. To su najčešće bili slobodni, imućni seljaci.

Sporovi oko međa

Burni ratnički i državotvorni put i život Ivana Crnojevića završio se, kako svjedoče mletački izvori, 4. jula 1490. upravo u vrijeme povratka svatova njegovog sina Đurđa, koji se oženio Elizabetom iz poznate mletačke porodice Erico. Vladavina Đurđa Crnojevića (1490-1496) protekla je u znaku stalnog osmanskog pritiska i zahtjeva mletačkih vlasti da im se vrati dio Grblja i Crmnica. U takvim uslovima dolazilo je do razdora u porodici (sukoba sa braćom), tako da je Đurđe često bio prinuđen da vodi nestalnu i nestabilnu spoljnu politiku. Izbjegavao je sukobe sa osmanskom vlašću i pojačavao tradicionalne veze sa Mletačkom republikom. Na unutrašnjem planu, rješavajući brojne sporove, najčešće oko međa, bio je vrhovni sudija koji je uglavnom za rješenje spornih pitanja koristio „Sud“ od „24 vlastele“. Kao i njegov otac, pomagao je crkvu dodjeljujući posjede Cetinjskom manastiru. U njegovo vrijeme uočava se sve značajnija uloga lokalnog Zbora.
Ipak, najveće pregnuće Đurđa Crnojevića jeste otvaranje štamparije, u kojoj su štampane prve ćirilične knjige na južnoslovenskom prostoru. Tako je prva knjiga – Oktoih – završena 4. januara 1494. a u septembru iste godine štampan je i Psaltir. U nepotpunom obliku sačuvani su Oktoih petoglasnik, Trebnik i Cvjetni triod. Štamparija je bila smještena na Cetinju i radila je oko tri godine. Njen rad prekinut je odlaskom Đurđa Crnojevića u Italiju i monaha Makarija u Vlašku. To je vrijeme kada je Đurđe Crnojević, prateći pripreme za pokretanje krstaškog rata, kako u Veneciji tako i u ostalim gradovima Italije, oklevetan od svog brata Stefana, napustio Crnu Goru i nakon uzaludnih pokušaja da se vrati završio život negdje u Anatoliji. Kako o tome nema pouzdanog podatka, postoje izvjesna nagađanja da se možda sklonio kod jovanovaca na Rodos, koji je bio van osmanske vlasti do 1522. godine.

Temelji samobitnosti

Dalja priča o Crnojevićima vezuje se za trećeg Ivanovog sina Stanka koji je boravio na sultanovom dvoru 1485. i kao islamiziran poznat pod imenom Skenderbeg. Od 1513. do 1530. upravljao je Crnom Gorom kao namjesnik „crnogorskog Sandžaka“. Slijedeći tradiciju svojih prethodnika u korespondenciji sa mletačkim vlastima potpisivao se: „Ja Skenderbeg Crnojević, Sandžak od Crne Gore, Primorja i cijele Duklje“ ili „Gospodar Crnojević od Crne Gore, šalje svoj prijateljski pozdrav“. U brojnim pismima upućenim Senatu žali se što ne postupaju po zaključenom ugovoru, preporučujući zaštitu djece svog brata Đurđa i šaljući novčanu pomoć.
Ako se u cjelini sagledava značaj dinastije Crnojevića kao crnogorskih gospodara i procjenjuje njihov značaj kroz posebnost odnosa Crne Gore prema Veneciji i Osmanskoj imperiji, mora se imati na umu da njihov politički i kulturni doprinos stvaranju samosvojnosti Crne Gore i oblikovanju njegovog državnopravnog identiteta ostaje temelj na kome su u vjekovima koji slijede, posebno od vremena Petrovića, građeni oblici crnogorske samobitnosti.



Feljton – Nedjelja, 08. maj 2011. godine
Piše Đorđe Borozan, akademik: Znamenita ličnost crnogorske istorije

Svojim likom i djelom Stefan Crnojević stoji na početku svake priče o dinastiji Crnojević, kao osnivač i graditelj državne tradicije na čijim je temeljima sagrađen osjećaj slobodarstva i otpora koji čine zlatnu nit crnogorskog srednjovjekovlja, oslonjenog na ideje i postignuća dinastije Vojislavljevića i Balšića

I u Albaniji su mletačke vlasti zaštitu svojih posjeda uredile sporazumom sa Đorđem Arijanitom Komninom, imenujući ga za vojvodu od Drača do Skadra, uz godišnju platu od 300 dukata. Međusobne obaveze podrazumijevale su i da svojim postupcima poštuje vojvodsku čast „veličanstvenog Stefana Crnojevića“, što upravo kazuje o vrlo povoljnom odnosu Republike prema Crnoj Gori i njenom gospodaru.
Za vrijeme Stefana Crnojevića nije zapamćen nijedan veći napad osmanske vojske na Crnu Goru. Jedino su iz Meduna, kojeg je despotov zapovjednik Miloš predao Turcima, vršeni povremeni pljačkaški upadi. U namjeri da pomogne svom zetu, Skenderbeg je jula 1457. tražio od mletačkog Senata prelaz preko mletačke teritorije na prostore Gornje Zete, ali dozvolu nije dobio.

Miljenik Republike

Česti upadi vojske Stefana Crnojevića na susjedne oblasti hercega Stefana Vukčića bili su predmet tužbi kojima se herceg obraćao Senatu, napominjući da je od sultana dobio Zetu na upravu.
U postupcima mletačkog Senata i načinu plaćanja određene provizije vidi se da je Stefan Crnojević bio pouzdaniji saveznik i miljenik Republike Sv. Marka.
Kada je u aprilu 1460. stigao mletačkoj vladi zahtjev sultana da se Gornja Zeta preda shodno ugovoru zaključenom između despota Đurđa Brankovića i sultana Mehmeda II iz 1435. Senat je ovaj zahtejv odbio navodeći da se radi o mjestima koja su srpski despot i herceg Stefan izgubili u sukobima sa njihovim štićenikom Stefanom Crnojevićem. Tokom 1460. Stefan Crnojević je u više navrata tražio pomoć od Mlečana da zaštiti tvrđavu Žabljak i Soko i isplati ugovorene plate. Česti odlasci izaslanika mletačkih vlasti sultanu upravo ukazuju o nevoljama sa kojima se zetski gospodar suočavao iščekujući sudar sa sultanovom vojskom. Tome se nadao i Stefan Vukčić, javljajući Mlečanima u februaru 1462. o skorom osmanskom napadu.
Do većih opasnosti po Crnu Goru od osmanskih napada moglo je doći do početka mletačko – osmanskog rata započetog sukobom u Moreji i nakon pada Bosne 1463. godine. Zetski gospodar uspio je očuvati dobre odnose sa Mletačkom republikom. Na robe nabavljene u primorskim gradovima nije plaćao carine, koristio je stare solane u Grbaljskom polju, uspješno je rješavao granične sporove prema Budvi i sa Ratačkom opatijom. Jedino je sa kotorskim vlastima dolazio u česte sporove oko zaposjednutih posjeda iznad Grblja. Stoga je kotorski providur, kako se navodi u dokumentima, zabranio prevoz oko 400 ari žita, koje je u vrijeme opšte oskudice uputio svom zetu Đerđ Kastriot Skenderbeg.

Romantični vitez

Posredujući u tom sporu Vijeće desetorice u januaru 1464. poništilo je ovu zabranu, podsjećajući kotorskog kneza na ranije zasluge Stefana Crnojevića koje je učinio za Republiku. Kako je ovo posljednji podatak iz mletačkih izvora, pretpostavlja se da je Stefan Crnojević umro te 1464. ili tokom 1465. godine i sahranjen je na ostrvu Kom na Skadarskom jezeru u porodičnoj grobnici.
Stefan Crnojević, osnivač dinastije, glavni je akter brojnih dešavanja na prostoru današnje Crne Gore sredinom XV vijeka. U borbi za nasljeđe Balšića, ovaj romantični, robustni vitez, uporni graditelj i mudri čuvar državnopravne zetske tradicije, pokazao se kao izuzetno vješt političar i diplomata. Svojim likom i djelom stoji na početku svake priče o dinastiji Crnojević, kao osnivač i graditelj državne tradicije na čijim je temeljima sagrađen osjećaj slobodarstva i otpora koji čine zlatnu nit crnogorskog srednjovjekovlja, oslonjenog na ideje i postignuća dinastije Vojislavljevića i Balšića.

Pregovori o pomirenju

Ukupnim svojim djelovanjem Stefan Crnojević predstavlja znamenitu ličnost crnogorske istorije, koji je „u zaleđu mletačkih primorskih gradova“, današnjeg crnogorskog primorja u nasljeđe svom sinu Ivanu ostavio „sazdanu i prilično samostalnu državu“.
Kada je preuzeo vlast 1465. Stefanov sin Ivan Crnojević pokušao je da raskine vazalski odnos prema Mletačkoj republici tako što je u proljeće s vojskom i pobunjenim seljacima iz Grblja i Paštrovića napao Kotor. Zbog toga je Republika ucijenila njegovu glavu sa 10.000 dukata i zabranila svaki trgovački promet sa njegovom državom. Takvo stanje ostalo je do marta 1466. kada su, uz posredovanje hercega Vukčića Kosače, pregovori o pomirenju krajem te godine okončani time što je kotorski knez bio ovlašćen da novom gospodaru Zete ponudi status koji je imao njegov otac. Vraćanje u pokornost pobunjenih Grbljana i Paštrovića, uz obavezu davanja određenih dažbina, jedino je, izgleda, mogao obezbijediti zetski gospodar za kojeg se u izvještajima Senata, između ostalog, napominje „da ih samo njegov duh vodi“. U vezi s tim, u izvještaju iz 1499. Ivanov sin Đurđe kaže da su Mlečani morali da Ivanu predaju na upravu Grbalj, Paštroviće i Crmnicu uz uslov da im obezbijedi ubiranje prihoda.

Opsjednuti grad

Upravo stoga je za tu uslugu njemu udvostručena plata na kotorskoj blagajni sa 600 na 1200 dukata, shodno sporazumu zaključenom 1469. ili 1470. godine. Nova sumnja u vjernost Ivana Crnojevića od strane mletačkog Senata nastala je u vezi sa turskim pritiskom i preuzetom obaveznom zetskog gospodara na harač od 700 dukata godišnje. Mlečanima je laknulo kad su čuli da se ove obaveze oslobodio, javljajući im da sultan iz Podgorice priprema napad na njegove mletačke posjede. S proljeća 1474. snažna turska vojska je pritisla Skadar, tako da je mletački knez i providur Leonard Boldu stupio u vezu sa Ivanom Crnojevićem, prebacujući pomoć u ljudstvu i materijalu za izgradnju lađa kojima bi iz Žabljaka, preko Skadarskog jezera, pomogao opsjednutom gradu. Opsada je trajala gotovo četiri mjeseca. Obaviješteni o Ivanovim namjerama, Osmanlije su poslale protiv njega 12.000 ratnika koje je odbio, ali nije uspio da se približi opsjednutom gradu. Polovinom jula, Skadrani su prinudili napadače na povlačenje.



Feljton – Subota, 07. maj 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:16 pm

Piše Đorđe Borozan, akademik: Sporazum u Vranjini sa Mletačkom Republikom

Mlečani su smatrali da bi upravu nad primorjem mogli obezbijediti uspješnim sporazumom sa Crnojevićima. Nakon uspješnih pregovora, gospodar Gornje Zete Stefan Crnojević priznat je od strane mletačkog Senata za „vrhovnog vojvodu Zete“ sa godišnjom platom od 500 dukata

Nastojeći da učvrsti vlast, Stefan Crnojević bio je prinuđen da lavira između Kosače, despota Brankovića i Venecije. Pritom se koristio i porodičnim vezama sa Đerđom Kastriotom Skenderbegom, čijom je sestrom bio oženjen, od vremena kada se ovaj odmetnuo i u Kroji od 1443. snažno odupirao osmanskom nadiranju.
Razlaz Stefana Crnojevića sa braćom mletačke vlasti su iskoristile za njegovo pridobijanje i istiskivanje Stefana Vukčića Kosače, čiji se uticaj na prostore Gornje Zete tokom 1444. i 1445. još osjećao.
Despot Đurađ Branković do 1448. nije preduzimao ništa na obnovi vlasti u Donjoj Zeti. Sa Crnojevićima je imao sporazum i nije se protivio povlasticama koje su imali i platama dobijenim od Mletačkog senata. Mletačko prisustvo u sjevernoj Albaniji nije izazvalo otpor Đurđa Kastriota – Skenderbega, utoliko prije što se upravo njegova teritorija našla na udaru osmanske vojske. Uostalom, značajan uspjeh mletačke politike u Zeti i Albaniji bio je mir sklopljen sa Skenderbegom i saradnja sa Stefanom Crnojevićem.

Uklonjena braća

Mlečani su smatrali da bi upravu nad primorjem mogli obezbijediti uspješnim sporazumom sa Crnojevićima. Nakon uspješnih pregovora, gospodar Gornje Zete Stefan Crnojević priznat je od strane mletačkog Senata za „vrhovnog vojvodu Zete“ sa godišnjom platom od 500 dukata, uz obavezu da godišnje dva mjeseca ratuje za Republiku o svom trošku. Vlasti Republike su polovinom jula 1451. izdale svečanu povelju o postignutom sporazumu, ali zbog uplitanja Dubrovčana i sukoba u porodici Crnojevića, do ratifikacije nije došlo. Stefan je uskoro potom potisnuo i uklonio svoju braću sa političke pozornice.
Senat je priznao Stefanu teritorije koje je oduzeo braći (Kojčinu i Đurašinu i njihovim sinovima) i omogućio mu da prihodi od carina u Kotoru, uz obavezu da umiri Grbalj i obezbijedi Kotoranima da nesmetano koriste posjede u tom kraju.
Saradnja prema ovom dogovoru otpočela je polovinom februara 1452. kada je Crnojević uz zakletvu na vjernost Republici Svetog Marka primio od kotorskog kneza vojvodsku palicu i zastavu. Stefan je opustošio Grbalj, pohvatao i poubijao vođe pobune. Ovo je bila treća po redu pobuna Grbljana od kada se Kotor (1420) našao pod mletačkom vlašću. Po posljedicama, bila je najteža i najtragičnija (30 osuđenih na smrt vješanjem, a preko 200 otjeranih u izgnanstvo).
Stefan Crnojević, nakon gušenja grbljanske pobune, dva puta se borio protiv vojske kojom su komandovale vojvode despota Đurađa Brankovića – Altoman i Toma Kantakuzin i u oba slučaja im nanio teške poraze 1451. i 1452. godine, šireći granice do rijeke Morače, tako da su Bjelopavlići, Malonšići, Pješivci i Lužani došli pod njegovu vlast. Mletački senat je kao nagradu za ovaj uspjeh odobrio znatnu novčanu pomoć i omogućio da njegov sin Ivan prestane biti talac na dvoru Stefana Vukčića.

Prekinute veze

U izvorima je zabilježeno da je Stefan Crnojević, očekujući nove napade vojske despota Đurađa Brankovića, tražio od kotorskog providura da mu pošalje pomoć za odbranu Žabljaka, Soko grada i Meduna. Iako se i Senat nije složio sa ovim zahtjevima, Stefan Crnojević je potisnuo despotove snage s čitavog prostora Gornje Zete, slomio otpor medunskog vojvode Miloša Belmužovića, zaposjeo krajeve oko Zete i Morače, u Podgorici razvio zastavu Sv. Marka i ojačao svoju prijestonicu Žabljak. Despotu Đurađu Brankoviću u Zeti je ostao samo Medun, koji je pao pod osmansku vlast 1455. godine. Ovim su teritorijalne veze između Crne Gore i srpske despotovine bile prekinute.
Dakle, krajem maja 1453. kada se hrišćanski Carigrad udavio u talasima dolazećeg islama, na prostoru onovremene Crne Gore Stefan Crnojević, u sukobima i saradnji sa Stefanom Vukčićem Kosačom, Mlečanima i despotom Đurđem Brankovićem vodi bitke u kojima je ime Gornje Zete sve poznatije pod nazivom Crna Gora, i koji ulazi na pozornicu evropske istorije.

Nominalna zaštita

Ugovor koji je Mletačka republika zaključila sa Osmanskom imperijom polovinom aprila 1454. omogućio joj je da uredi i odnose na prostoru od ulaza u Boku Kotorsku do Bojane, da otkloni opasnosti i pretenzije sultanovog štićenika Hercega Stefana Vukšića Kosače na Gornju Zetu a zetskom vojvodi Stefanu Crnojeviću omogući da legalizuje mletačku zaštitu nad oblašću kojom je upravljao.
Sporazum zaključen u Vranjini 6. septembra 1455. između Stefana Crnojevića, u ime „zetskog zbora“ kojeg su činili predstavnici 51 „družine ili opštine“ i Zuana Bolanija o prihvatanju mletačke vlasti bez ikakve prinude, uz obavezu ratovanja za Republiku do Lješa i Zadrima, dokle se protezala mletačka vlast, uz prihvatanje poreskih obaveza kakve su bile u vrijeme Balšića i mletačku spremnost da prizna nadležnosti zetskog mitropolita, govore o prvom uzajamnom i samostalnom pravnom aktu kojim Stefan Crnojević nastavlja državotvorne tradicije iz vremena Balšića.
Iako su ovim sporazumom regulisani odnosi između Mletačke republike i gornjozetskog vojvode i ratničkih družina, u realnosti ova mletačka zaštita bila je samo nominalna. Ovim sporazumom Stefan Crnojević postao je gospodar Gornje Zete, čiju su vojvodsku čast vlasti Mletačke republike veoma poštovale.

Pouzdani saveznik

Na prostore kojima je vladao jedino su iz Meduna vršeni povremeni upadi osmanskih pljačkaških četa. U namjeri da mu pomogne, Skenderbeg je jula 1457. tražio od Senata prelaz preko mletačke teritorije, ali dozvolu nije dobio. Ipak, u postupcima Senata i načinu plaćanja određene provizije, vidi se da je Stefan Crnojević bio pouzdani saveznik Republike Svetog Marka.
Pad Smedereva 1459. zapečatio je političku sudbinu srednjovjekovne Srbije. Crna Gora je tokom druge polovine XV vijeka na prostoru poznatom pod imenom Gornja Zeta baštinila srednjovjekovne državotvorne tradicije, vezujući se svojim ukupnim političkim, nacionalnim i vjerskim bićem za mediteranski i evropski prostor.



Feljton – Petak, 06. maj 2011. godine
Đorđe Borozan, akademik: Stefan Crnojević gospodar Zete

Politika Stefana Crnojevića svela se na odbranu i samoodržavanje mukom stečenih teritorija i pretvaranje Gornje Zete u slobodarsko uporište Crne Gore. Pregovori sa Mlečanima

Iako su i danas istoriografski prisutne razne pretpostavke o porijeklu i imenu Stefanovih prethodnika, podatak da se od 1351. pominju u jednoj od poslanica cara Dušana kao „de patribus Zente“ i da su vladali prostorom Oblika, Lješa i Kastruma, govori da se radi o feudalnoj porodici sa nesumnjivim plemićkim porijeklom. U jednom ugovoru od 20. aprila 1393. postoji podatak o njihovoj predaji Lješa Mlečićima i proširenju posjeda u južnom dijelu Gornje Zete. Iste godine Crnojevići su potpisali prijateljski ugovor sa Dubrovačkom republikom. Svakako, najpoznatija ličnost iz ovog perioda je Radič Crnojević koji se pobunio protiv tadašnjeg zetskog vladara Đurađa II Stracimirovića Balšića i sa bratom Dobrivojem u jesen 1395. zauzeo Grbalj i napadao opsjednuti Kotor. Na njihovoj strani bili su Paštrovići i Luštičani. Kao pobjednik iz ovih sukoba izašao je Đurađ koji 31. maja 1396. javlja mletačkom Senatu o Radičevoj pogibiji i preuzimanju njegovih posjeda – Budve, Paštrovića i sela u dijelu kotorskog distrikta.

Suparništvo i saradnja

Istorijski izvori od tada do navedenog pomena Stefana (Stefanice) Crnojevića pominju Đurađa i Lješa Crnojevića koji su se odmetnuli od despotove vlasti i priklonili Mlečanima, čuvajući na taj način posjede u zaleđu Kotora i Budve. Od kada je despot Stefan Lazarević predao vođstvo nad Zetom svome sestriću Đurađu Brankoviću, shodno zavještanju Balše III, takođe svom sestriću, koji je umro na njegovom dvoru 1421, na oblasti Balšića pretenduju srpski despot, Mlečani i Herceg Stefan Vukčić Kosača, za kojeg se 1411. preudala Jelena Balšić, majka Balše III.
Na osnovu ugovora zaključenog u Vučitrnu 1426. između Mletačke republike i Despotovine, Kotor, Ulcinj, Grbalj, Paštrovići i Skadar sa okolinom pripali su Veneciji, a Drivast, Bar, Budva i Luštica despotu Stefanu Lazareviću. Brdoviti krajevi iznad Kotora i Budve, kojima su vladali spomenuti Crnojevići, ostali su u sastavu despotovine. Nakon smrti despota Stefana Lazarevića (1427) prilike u Zeti su se komplikovale. Koristeći slabost centralne vlasti, Crnojevići se postupno osamostaljuju, a od vremena prvog pada Despotovine pod osmansku vlast (1439), glavni suparnici nad Gornjom Zetom postali su Stefan Crnojević i Stefan Vukčić Kosača. Mletačka sklonost ka Crnojevićima bila je posljedica uvjerenja da budući položaj Gornje Zete zavisi od sve uticajnijih Crnojevića. Suparništvo i saradnja između Stefana Crnojevića i Hercega Stefana Vukčića Kosače doveli su u pitanje vlast despota Brankovića, a otkada je Stefan Crnojević sa braćom stao na stranu Venecije, počelo je istiskivanje Kosače sa posjeda u Donjoj Zeti.

Sljedbenik Balšića

Nastojanje despota Brankovića da se nagodi sa Venecijom o povratku zaposjednutih djelova Zete, ostala su bez uspjeha. Stvarni gospodar Zete van primorskih gradova bio je Stefan Crnojević i njegova braća, sa kojima Mlečani stupaju u pregovore.
Naime, vrijeme sukoba despota Brankovića sa Mlečanima koristio je Stefan Crnojević za postupni uspon i unutrašnje uređenje zemlje za obnavljanje ranije podignute zadužbine i grada Žabljaka kojeg su prije 50 godina Balšići bili pretvorili u snažno trgovačko uporište. Njegov prestiž u prostoru Gornje Zete osjetio se kada je ugovorom s Mletačkom republikom o ofanzivnom i defanzivnom savezu, krajem tridesetih godina XV vijeka, postao uticajni sljedbenik dinastičkog nasljeđa Balšića.
Politika Stefana Crnojevića svela se na odbranu i samoodržavanje mukom stečenih teritorija i pretvaranje Gornje Zete u slobodarsko uporište Crne Gore.
Mletački Senat želio je po svaku cijenu da izbjegne sukobe sa Portom i njenim povjerenicima (vazalima) među kojima je tada već bio i Stefan Vukčić Kosača. Još dok su Osmanlije zaposijedale Srbiju, despot Đurađ Branković, nakon pada despotovine 1439, pokušavao je da sačuva posjede u Zeti. Kad su njegovi izalanici u Veneciji tražili da im se ustupi Ulcinj, mletački Senat je bio uvjeren da su i Stefan Vukčić i Đurađ Branković osmanski vazali. Mlečani su bili uvjereni da će se njihovih zahtjeva najlakše osloboditi ako im se kaže kako oni žele prvenstveno očuvati mir sa Osmanskim carstvom.

Gospodari u brdima

Senat se držao devize da stečeno teškim diplomatskim i ratnim naporom ne treba olako prepustiti. Držao se obećanja datog stanovništvu da ih neće prepustiti drugom gospodaru, dok god to bude moguće.
Đurađ Branković je i januara 1440. predlagao Senatu da mu preda Ulcinj.
I dok je Đurađ Branković pleo političku mrežu oko ugarskog dvora, kako bi impresionirao mletački Senat, a time i preko Dubrovnika ostvario planove o očuvanju Zete, Stefan Vukčić pripremio je svoj pohod na Zetu, pridobijajući obećanjima zetsku vlastelu.
Crnojevići još nijesu istupali javno protiv despota Đurađa, ali su vješto izbjegavali da se sa njim sporazumiju. Navikli da budu gospodari u brdima, odupirali su se despotovim nastojanjima da se ponašaju kao njegovi podanici.

Dao sina u taoce

Đurađev boravak u Dubrovniku iskoristio je Stefan Crnojević za obraćanje Malom vijeću sa molbom za pomirenje, što je i despotu odgovaralo. Odlazeći iz Dubrovnika u Ugarsku, krajem jula 1441. despot je svoja nadanja za posjede u Zeti vezao za mogućnost ugarskog pohoda protiv Osmanlija.
Septembra 1441. Stefan Vukčić Kosača oteo je Gornju Zetu srpskom despotu. Kako je Stefan Crnojević stao na njegovu stranu, dobio je na upravu katune: Goljemade, Goričane, Kruse, Beri i Ozriniće i kao jemstvo odanosti dao je u taoce svog sina Ivana kojeg će iz ovog zatočeništva izbaviti uz pomoć Venecije tek 1452. godine.
Vukčićevo gospodarstvo Gornjom Zetom i nastojanja da ovlada i Donjom Zetom, gdje se sa mletačkim vlastima stalno sukobljavao, okončana su postupnim uzmicanjem. Kada je Vukčić zagospodario Barom, Senat je odlučio da sa Crnojevićem nastavi pregovore, uz pripremanje flote. Ne čekajući da do sukoba dođe, Vukčić je u Veneciju uputio poslanike da izraze despotovu spremnost na ustupanje Donje Zete i Drivasta.



Feljton – Četvrtak, 05. maj 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:16 pm

Radoslav Rotković, akademik: Vučja glava glavni simbol grba Balšića

Balšići su prvi crnogorski vladari koji su kovali svoj novac. A podsticaj za to svakako su našli u kovnicama primorskih gradova. Prva kovnica novaca Balšića bila je u Prizrenu (1372). Zatijem se kuje u Skadru, do 1392.

Balša se uzdao u činjenicu da je mađarski kralj Žigmund započeo nova prijateljstva protiv Mletaka u Furlaniji. U martu 1419. krenuo je u napad, kao i prvi put. A za finansiranje rata uzeo je 600 libara srebra opljačkanoga od dubrovačkih trgovaca. Kad su mu tražili ili pare ili priznanicu, on je rekao da je sve pare potrošio a više vrijedi njegova riječ da će im dug vratiti kad bude mogao nego papir. Balša je krajem maja 1419. zauzeo Drivast. Opet je u tvrđavi ostala mletačka posada od 40 ljudi.
Konačno je Kotor, u bezizlaznoj situaciji, obnavljajući stare prijedloge o sporazumnoj predaji jednome jakome zaštitniku i od Balšića i od Hranića i od Turaka, uspio da se sporazumije unutar svoga Velikog vijeća oko uslova za predaju Veneciji. Uslovi su ovi: da se zastava sv. Marka istakne tek poslije žetve; da Venecija neće nikome predati Kotor, već ga vratiti u raniji status, ako odluči da ga napusti; i da se tačno navede da kotorski dugovi iznose 10.000 dukata, kako se ne bi desilo da tu svotu neko povećava. Ugovor je ratifikovan 13. maja 1420. godine.
Ugovor je odmah prekršen, jer je zastava istaknuta 25. jula, a Kotorani pozvani da pripreme svoje snage za borbu protiv Balše. Iako je dvije godine dijelio vlast sa Stefanom Maramonteom, nije ni pomišljao da mu prepusti svu vlast, jer je znao da je on za zetsku vlastelu stranac. Sin, rođen 1415, umrlo je čim je počeo da hoda. Ostale su mu samo šćeri: Jelena, udata 1424. za Stefana Vukčića, a Teodora, najmlađa, udata kasnije za bosanskoga velmoža Petra Vojsalića.
Balša III je umro u Beogradu 18. aprila 1421. i sa njime se ugasila ova vladarska porodica.

Pet vrsta dinara

Balšići su prvi crnogorski vladari koji su kovali svoj novac. A podsticaj za to svakako su našli u kovnicama primorskih gradova.
Đurađ I Balšić kovao je pet vrsta srebrnih dinara (groša). Sve vrste ovoga novca imaju na aversu četveroredni ili petoredni ćirilički natpis sa Đurđevim imenom. Od istorijskog je značaja, piše B. Babić, peta vrsta novca Đurđa I Balšića. Na aversu se čitaju i ova slova: C(k)rali, kao da je riječ o kraljevskoj tituli.
Đurđa I nije naslijedio sin Konstantin,već Balša II, koji je vladao umjesto nepunoljetnog sinovca Đurđa II. Balša II nije imao ambicije prethodnika, ali je ipak kovao dvije vrste novca. Izgubivši kovnicu u Prizrenu, formirao je drugu u Skadru. On je ćirilicu zamijenio latinicom. Ovo je, kako se veli u literaturi, „naš domaći novac“ sa prezimenom na ic jer još nije bio latiničnog Ć. Na aversu je vučja glava okrenuta ulijevo, a ispod kaciga sa krunom i lepršavim velom. Ispod svega je nagnuti štit sa vučjom glavom i natpisom okolo: „M DO BALSA BALSIC“. Na reversu je svetitelj pod oreolom. U lijevoj ruci drži jevanđelje, a u desnoj kadionicu. Legenda: „S STEFAN SCUTARI“.

Vladarski prestiž

Đurđe II Stracimirov (1385–1403) samo je nastavio novčarstvo Balše II. Na aversu je grb Balšića sa vučjom glavom i natpisom „M D GORGI STRACIMIRI“. Revers je slična Balšinom novcu. Druga vrsta njegovog novca sadrži na aversu dodatno slovo M pored grba, desno, a na reversu je lik sv. Laurencija, patrona Bara, sa tekstom.
I Konstantin Balšić se oglašavao sa novcem, ali to je novac Balše II.
Ni Balša III nije oklijevao da kuje svoj novac. To je bio već ustaljeni oblik vladarskoga prestiža. Sačuvane su dvije vrste njegova novca, koje ikonografski odgovaraju tradiciji, ali se ne drže već postignutih standarda, jer je, izgleda, imao lošije majstore, koji su pravili greške. Na drugoj vrsti novca je polurozeta ili petokraka poluzvijezda, koja je zamijenila ranije koso slovo N. Nama se čini da je jedan krak zvijezde otpao ili nije graviran, i da je bilo šest krakova, ali je samo ostavljen prostor za šesti krak. Druga vrsta njegova novca ima više varijanti, vjerovatno zato što su vršene ispravke.
Prva kovnica novaca Balšića bila je u Prizrenu (1372). Zatijem se kuje u Skadru, do 1392.
Valjanost toga novca može se procijeniti prema Korčulanskom statutu iz 1424, prema kojemu 24 jedinice mletačkog dinara vrijedi 30 balšićkih.
Inače, vučja glava kao glavni simbol grba Balšića poznata je i sa srebrne pojasne pločice, prstenja, pečata i dr.

Školovanje u Veneciji

Zabilježeno je da je Đurđe II Balšić otvorio u Moračkom manastiru školu za mlađe kaluđere da se uče pismenosti, ali svi drugi podaci o prepisivačkoj djelatnosti upućuju na Jezero.
Rijetko je na tako malome prostoru bilo toliko prepisivačke djelatnosti kao na jezerskim ostrvcima. Ne samo da je time popunjavana praznina koja se osjećala zbog nedostatka svetih knjiga, zbog koje je kasnije pokrenuta i štamparija, nego, izgleda, kao da se znalo da se treba prepisivanjem pripremiti za taj novi zanat. De facto, odatle su i pošli na školovanje u Veneciju prvi tipografi.
Prema sačuvanim zapisima kao mjesta đe su prepisivani rukopisi neophodni crkvama pominju se ostrva: Starčeva Gorica, Moračnik, Beška (Brezovica), Vranjina, i Goričani i Krnjice na kopnu.
Evo spiska u to vrijeme prepisanih rukopisa, prema onome što se moglo naći u bibliotekama i arhivima Evrope:
Prolog Starčeve Gorice iz sedamdesetih godina XIV vijeka, pisan „va dni blagočestivoga Đurđa Balšića“, sada u Berlinu;
Četvorojevanđelje, otkriveno nedavno u Veneciji, a vezuje se za isto mjesto i vrijeme;
Cetinjski psaltir, nazvan tako po mjestu nalaženja, sada u Zagrebu sa inicijalima koji ga vežu za uzore koji su poslužili i iluminatorima Miroslavljevog jevanđelja…
Važna prepisivačka djelatnost nastavljena je i poslije Balšića, pod Crnojevićima, u istim ovim centrima na Jezeru.

Čuvali tradiciju

Balšići zidaju sebi „crkve za grob“, izabravši varijantu malih trikonhosa s osobinama zetskog centralnog hrama. Ovakvi hramovi blizu obale (Bogorodica Krajinska) i na ostrvima (Starčeva Gorica, Brezovica, Morčanik (između 1378. i 1421) nijesu u zavisnosti od velikijeh trikonhosa moravske Srbije, istovremeno građenih pod uticajem monaških crkava Atosa, čiji je tip prenesen iz Jermenije. Zetski trikonhosi su se nadahnjivali domaćim iskustvom i nasljeđem – planiranjem osnove i prostornog rješenja kao u ranohrišćanskom trikonhosu iz Bara (ispod bivšeg hotela „Agava“) i ispružanjem pilastara ka središtu radi poduhvatanja male kupole. Jače je isticana zetska romanička tradicija, izražena i niskom elevacijom i rebrastim svodom i krovom od kamenih ploča preko svodova, kakav su imale i sve zetske (crnogorske) male crkve, srasle u pejzažu kao njegov elemenat. Pored arhitekture, Balšići su u kulturno nasljeđe ostavili i vrijedno slikarstvo i skulpturu.
Naravno, na tlu Crne Gore ostavili su svoje tragove i hercegovački pretendenti na ovaj prostor (crkva pod „gradom“ Sokolom, Sv. Srđ i Vakh na Podima kod Herceg-Novog)…
Balšići su imali malo snaga a mnogo neprijatelja. No ipak oni su očuvali tradiciju nezavisne države, koju su zasnovali Vojislavljevići u XI vijeku a nastavili Crnojevići u XV.



Feljton – Srijeda, 04. maj 2011. godine
Radoslav Rotković, akademik: Đurđe „princ od Albanije“

Balša III došao je na upravu zemlje sa svega 17 godina (doduše, tačno toliko imaće kasnije Petar II Petrović Njegoš), ali uz njega je bila njegova majka, koja se pokazala kao uporan i odrješit političar. Čitav njegov državnički život proteći će u pravcu u kome je lansiran: u sukobu sa Venecijom i borbama oko Skadra

Sultan je prodro u Mađarsku, pobjedom kod Nikopolja 1396, tako da se kralj Sigismund jedva spasio Dunavom i došao u Dubrovnik. Tu se sastao sa Đurđem, kojega je cijenio kao protivnika Mletaka. Dao mu je titulu „princa od Albanije“ i imenovao ga svojim županom na Korčuli i Hvaru. To je uticalo na Veneciju da prema Đurđu budu umjereniji, čak su mu ponudili Skadar. Turci su pod Bajazitom poraženi kod Angore (Ankare) 1402. Stefan Lazarev, koji je u toj bici bio uz Murata, okrenu sada u Carigrad, zajedno sa bratom Vukom i sestrićem Đurđem Brankovićem. No, dok je on tražio pomoć Vizantije protiv Turaka, Đurađ je želio da se sa Turskom sačuvaju prijateljski odnosi! Pobjegao je iz Carigrada u Jedrene i otkrio sultanu Stefanove planove. I ne samo to. Dobio je i vojsku s kojom je krenuo na Srbiju, ali je bio pobijeđen kod Gračanice, najviše vojskom koju je Stefanu dao Đurđe Stracimirović Balšić. Branković je, dakle, tu pobijeđen, ali i Balšić ranjen, 21.XI 1402. Tako je i on umro od rana, a država je ostala na njegovoj ženi Jeleni i njihovome maloljetnome sinu Balši III.

Uski feudalni interesi

Balša III došao je na upravu zemlje sa svega 17 godina (doduše, tačno toliko imaće kasnije Petar II Petrović Njegoš), ali uz njega je bila njegova majka, koja se pokazala kao uporan i odrješit političar. A kad se, 1411. preudala za Sandalja Hranića, on je izgubio podršku majke, ali je dobio podršku zeta, jer su tada prestala njihova neprijateljstva. Dakle, sa te strane Balša III je mogao da bude miran. No čitav njegov državnički život proteći će u pravcu u kome je lansiran: u sukobu sa Venecijom i borbama oko Skadra, što će samo iscrpljivati i jedne i druge, dok će se Turci konsolidovati poslije Angore (1402) i učvrstiti na Balkanu.
Skadarski rat otpočeo je 1405. godine, jer je Balša III podsticao mletačke podanike na ustanak, tako da je mletačka posada uspjela da zadrži samo tvrđavu. Balšići su tražili pomoć od Dubrovčana, ali su oni izjavili da su prijatelji i njima i Mlecima. A Mleci su imali sukob i sa Padovom! U Srbiji je Vuk Lazarević našao oslonac u sultanu i tražio da mu se preda vlast u zemlji. Despot Stefan potisnut je prema sjeveru. Sve uski, feudalni interesi. Svak protiv svakoga. A Turci napreduju.

Mirenje bez uspjeha

Mletački zapovjednik flote (kapetan Jadrana) Kapelo krenuo je sa brodovima iz Grčke. Obećao je primorskim gradovima oslobađanja od dažbina i pridobio gradska vijeća u Ulcinju, Baru i Budvi da priznaju vlast Republike. Avgusta 1405. Mlečani su se vratili u Drivast. I Balša III, koji je vaspitavan protiv Latina, ali ne i protiv Turaka, postao je sultanov haračar, i u tome ga je pomogao sin kneza Lazara Vuk, koji je istisnuo rođenoga brata iz Srbije.
Venecija je pokušavala da se pomiri sa Turskom (1406), ali bez uspjeha. No, 1408. Balša III je uz pomoć nekih albanskih velikaša uspostavio kontakt sa mletačkim bailom u Draču radi mirovnih pregovora. Balšići su prepuštali Mlečićima Bar i Ulcinj, s tim da im se vrati Budva sa Lušticom i grbaljskim solilima. Osim toga, Mlečići su se obavezali da će isplaćivati Balši 1.500 dukata godišnje. No, kako Balši ni poslije 15 dana nije vraćena Budva, niti je on napustio Bar i Ulcinj, uslijedii su zamršeni pregovori zbog kojih je Jelena putovala u Mletke, ali to je putovanje trajalo tako dugo, zbog opasnosti od gusara, da je potrošila sve pare i morala dobiti od Sinjorije tri dukata dnevno za troškove. Tek 29. oktobra 1409. Jelena je pristala da svako zadrži ono što je imao ante bellum, iako je to bilo ponižavajuće za napadače, koji je sam sebi stvorio samo troškove i druge gubitke. Usto, u međuvremenu se Venecija sporazumijevala sa Turskom..
Izigran od strane Mlečića, nakon pregovora koje je tamo vodila njegova majka Jelena, Balša III je 1409. svojom flotom na Skadarskom jezeru potisnuo mletačke fuste i ugrozio Skadar, koji je osvojio početkom 1412. godine, sem tvrđave na brijegu u kojoj je, ponovo, ostala mletačka posada.

Bar kao sjedište

Jeleninom udajom za Sandalja Hranića (1411) otklonjen je bar taj jedan sukob. Zato je mogao da opkoli Bar, da bi smeškao poziciju Venecije. U gradovima na obali, pod mletačkom upravom, došlo je do krize u snabdijevanju. A u Mletke su stigli Sandaljevi poslanici s Balšinim punomoćjem. Senat je predao Balši Ulcinj. Balša je (30. I 1413) ratifikovao ugovor po kome je dobio proviziju od 1.000 dukata za gradove koje je njegov otac „prodao“ Republici. I time je osmogodišnji rat bio okončan.
Balša je izabrao Bar za svoje sedište (njegov otac imao je dvor u Ulcinju).
Zajedno sa zetom, Sandaljem Hranićem, napadao je 1412. Kotor, ali nijesu imali dovoljno jaku flotu sa artiljerijom da ostvare svoj naum.
Balša je uspio da stvori dobre odnose sa svim drugim susjedima: Ivanom Kastriotom, Tanušom Dukađinom. Rastao se sa prvom ženom, ćerkom Nikite Topije i uzeo šćer Koje Zakarije, koji je bio gospodar Danja. Koja je dobio na upravu Budvu. A poslije pada Valone (1417) dao je utočište svojoj rodici Ruđini, ženi Mrkše Žarkovića. U dogovoru sa njenim ocem čak joj je dao Budvu.

Muzika iz Dubrovnika

Balša je imao šćer Jelenu, koja se udala za hercega Stefana Vukšića Kosaču. A 1415. rodio mu se sin jedinac, za čije je krštenje pozvana muzika iz Dubrovnika.
Četiri godine kasnije iz južne Italije stigao je Balši i Stefan Maramonte, Zarnogoraz, kako pišu dubrovački analisti, jer su ono Maramonte prevodili kao Mauromonte, Crna Gora. Stefan je bio sin Kostadina Balšića i Jelene Topije. Kada su Mlečani ubili u Draču 1402. „gospodina Konstantina“, njegova je udovica otišla u Mletke kod rođake Marije, udate za Filipa Maramonte, koji je gospodario oko Otranta i Lećea. Bolestan, jer ga je dubrovački ljekar liječio u novembru 1417. i dvaput 1418. Balša III je mislio da će sa osloncem na Stefana uspješno povesti drugi skadarski rat sa Mlečanima.



Feljton – Utorak, 03. maj 2011. godine
Radoslav Rotković, akademik: Sukobi Balšića sa Venecijom

Balšići su shvatali značaj mora za ukupan privredni i kulturni razvoj države. Osim toga, ta je prva država (Kraljevina Vojislavljevića) stvorena na obali, kao uostalom i Hrvatska. A pošto su se borili za obalu, Balšići su nastojali da stvore flotu

Poslije pogibije Balše II zemlja je ostala na Đurđu II Stacimirovome. On je naslijedio praznu državnu kasu ali je ipak počeo da pravi dvor, poznat i danas kao Balšića kula u Starome Ulcinju, sa šefom kancelarije (logotetom) Mladenom Ilićem, komandantom vojske, vojvodom Nikolom, protovestijarom Filipom Barelijem, Mlečaninom, kojega je angažovao još Balša II, svakako najkasnije u proljeće 1385. Osim toga on je lansirao i svoj novac, koji je u latinskim dokumentima signiran kao: Nos Georgius, Dei gratia dominus Zentae, dakle: Mi, Đorđe, Božjom milošću gospodar Zete.
I oženio se, oko 1386. ćerkom kneza Lazara, koja će mu roditi samo jednoga nasljednika, Balšu III.
O odnosima Đurđa Stracimirovića Balšića i kneza Lazara pisali su i vladika Vasilije Petrović (1754) i Petar I Petrović Njegoš u svojim kratkim istorijama Crne Gore.
Vasilije piše da je knez Lazar tri puta ratovao protiv Baoše, ali sva tri puta od Baoše bi pobijeđen. „Naposlijetku Baoša, kao čovjek mlad, u ratu nepobijeđen bi pobijeđen od mlade djevojke, divne Marije, šćeri kneza Lazara… “

Dokumenti demantuju pjesme

Mara je bila udata za Vuka Brankovića, a Jelena za Đurđa Stracimirovića Balšića (oko 1286), Vukosava, navodno, za Miloša Kobilića, ali on nije bio zet kneza Lazara, i sa tim imenima ima zabune u svih starih pisaca.
„Dokumenti su demantovali pesme”, piše J. Deretić. „Kralj Vukašin nije ubio cara Uroša, Jugovići nisu bili šure kneza Lazara, niti mu je Jug Bogdan zet, Miloš Obilić nije zet kneza Lazara, Vuk Branković nije izdao na Kosovu”.
Poezija je, kao i svaka druga umjetnost, posebna stvarnost i ne treba je miješati sa naukom.
Sama bitka na Kosovu nije riješila ništa. Poginula su oba vladara. Na istome mjestu 1448 (dakle, 59 godina kasnije) ponovo je bio boj sa Turcima. Samo što je protiv Turaka tada bio Janoš Hunjadi, Sibinjanin Janko iz narodne pjesme.
Što se tiče Balšića i boja na Kosovu, tu je starija nekritička srpska istoriografija rado viđela Balšića, a u jednoj pjesmi se pominje i 6.000 Crnogoraca kao učesnika bitke.
No, sve je to napisano prije nego se zavirilo u arhive iz kojijeh se jasno vidi da je Vuk Branković umro kao sultanov sužanj (!) 6. oktobra 1397. a da je Đurđe II Stracimirov Balšić čitavo to vrijeme prije, za i poslije boja na Kosovu, bio između Ulcinja i Dubrovnika. Jelčić doslovno veli da je Balša na sam dan bitke bio u Ulcinju. Pa je čak i Mijatović, pristalica neobavezne rodoljubive istoriografije, naslutio da Đurđe nije ni bio obaviješten o turskim pripremama i o boju.

Optužbe za gusarenje

Sima Ćirković navodi: „Đurđa II zadržale su u Primorju brige o bezbjednosti jadnih ostataka države Balšića. S mora su prijetili gusari, a Radič Crnojević se u brdima od njih sasvim odmetnuo. Veliko podozrenje izazivao je i sam Vuk Branković. U izvorima nema podataka da li su Budimlje i oblast u kojoj Lim izvire (Plav i Gusinje) poslije propasti Nikole Altomanovića pripadali Balšićima, ali je pouzdano da su se na kraju našli pod vlašću Vuka Brankovića. On je, štaviše, nastojao da se nekako probije prema moru – na štetu Balšića. Prema mletačkim obavještenjima, ne vidi se tačno kada, ali u svakom slučaju prije juna 1390. god., Vukov glasnik nudio je Đurđevom protovestijaru Filipu Bareliju 500 litara (valjda: libara) srebra ako mu preda neki grad, vjerovatno Ulcinj, ali ga je Filip uz mnoge pogrde otjerao.”
Kako se, onda, moglo misliti da Đurđe Stracimirov Balšić ide na Kosovo a da svoju zemlju ostavi gusarima, Vuku Brankoviću i Radiču Crnojeviću?
Čitav drugi dio vladavine Balšića protekao je u njihovom sukobu sa Venecijom oko primorskih gradova. Balšići su shvatali značaj mora za ukupan privredni i kulturni razvoj države. Osim toga, ta je prva država (Kraljevina Vojislavljevića) i stvorena na obali, kao uostalom i Hrvatska. A pošto su se borili za obalu, Balšići su nastojali da stvore flotu. Gospodar Budve Površko imao je brod već 1260, jer su ga Dubrovčani optuživali za gusaranje. Godine 1363. Đurđe Balšić je neđe u Dalmaciji ili južnoj Italiji kupio galiju. Odmah zatijem pominje se ponovo Površko sa galijom, ali se ne zna je li to ona ista, koju je kupio Đurđe. Godinu dana kasnije Kotorani opsijedaju Budvu, ubijaju Površka i uzimaju tu galiju. I Đurađ Balšić je pao u zarobljeništvo, i to tursko (oko 1390) i razmijenjen je za galiju, dakle, neku drugu. A kad je Balša III (1412) opsijedao Bar, Venecija je poslala gradu jednu galiju. Dakle, i on je opsjedao grad i sa mora.
A godine 1366. jasno se veli da molba Kotorana Veneciji da ih zaštiti od Balšića nije urodila plodom, i borba je nastavljena i na kopnu i na moru, jer je Đurđe Balšić, dozvolom Venecije, oružao brodove.

Poklisar iz Mletaka

Kotorani su ponovo tražili intervenciju pape, cara Uroša Nejakoga i Venecije (1368), pa je iz Mletaka stigao poklisar s nalogom (13.IX 1369) da Balšići razoružaju svoje galije, a ako se ne umire, da im se zapale svi brodovi koje su oružali u Budvi, Baru i U lcinju.
Dakle, radi se o nekoliko brodova koje su Balšići oružali u tri grada. Ujedno, iz toga se vidi da su sva tri grada tada bila u njihovim rukama. A Dubrovnik je samo jednim brodom blokirao Kotor. Kada je Đurđe II Stracimirov otkrio da je njegov protovestijer, Mlečanin Filip Bareli, sklon trgovini sa nekim stranim silama, uhapsio ga je, i to je dokaz da je imao zatvor u Ulcinju. Pritisak Mletaka da se Bareli oslobodi prvi je značajniji sukob jednog Balšića sa mletačkom državom. Od tada pa do kraja vladavine dinastije Balšića ti sukobi će se umnožiti.
Ali, na pragu je bila Turska, koja je pokorila cijelu Albaniju. Balšić nije mogao voditi rat i protiv Mletaka i protiv Turaka, zato je vješto nastojao da ih zavadi, u čemu je i uspio. Zarobljen od Turaka ( u jesen 1392), otkupio se predajući im Skadar, Sv. Srđ i Drivast, ali je to isto nudio i Veneciji. U isto vrijeme Radič Crnojević, gospodar podlovćenskih strana, uzeo mu je Budvu. Pripreme Turaka za borbu protiv vlaškoga vojvode Jovana Mirče Starog, 1395. odvele su tursku vojsku na šever. Tako je došlo do bitke na Rovinama, đe je poginuo Marko Kraljević kao turski vazal. Tamo je u turskoj vojsci bio i Kostantin (Kostadin) Balšić, brat od strica Đurđa Stracimirovoga. I sin kneza Lazara, brat Đurđeve žene, Stefan, bio je desetak godina u turskoj vojsci. I tako će se, sa te strane, preko Jelene i Stefana, inspirisati dva pravca politike Đurđa Stracimirovića: pravoslavlje i mržnja prema Mlecima, a to će, oboje, olakšati prodor Turaka, jer će zavaditi hrišćane a otvoriti slobodan put Otomanskoj imperiji, koja je usporavala privredni i kulturni razvoj.



Feljton – Subota, 30. april 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:17 pm

Radoslav Rotković, akademik: Umjesto topa dobio pancirnu košulju

Junačka pogibija Balše II, četiri godine prije bitke na Kosovu, nije ostavila traga u tradiciji. Nema je u narodnoj pjesmi. A to se može objasniti i udaljenošću lokacije i činjenicom da su bojevi i pogibije tako obična stvar u Crnoj Gori, pa je i pobjeda na Vučjem dolu 1876. dobila u „Glasu Crnogorca“ svega 8 redaka na jednom stupcu!

Balša je u međuvremenu oteo Italijanima Drač (1383), jer je iskoristio pobune u Napulju i dolazak u taj grad princa Anžujskog, i prozvao se „duka drački“; vojvoda od Drača.
Začudo, iako je oženjen otuda, Balša II nije stolovao ni u Valoni ni u Draču, nego ga najduže nalazimo na Prevlaci kod Tivta. Jer se bavio Kotorom.
Aprila 1381, dok je boravio kod Sv. Mihaila na Prevlaci, Balša II se teško razbolio i Dubrovčani su mu, na svoj trošak, poslali doktora, slavnog Jovana iz Trogira, koji ga je potpuno izliječio. Već u julu iste godine Balša je dobio naoružanje koje je tražio od Dubrovnika. Oni su mu popravljali i ono koje je bilo oštećeno.

Raj na zemlji

Balša II se ponovo razbolio, zajedno sa ženom, oktobra i novembra 1383. i Durovčani kao i ranije nježni prema bratu i prijatelju (fratello ed emico), ponovo poslaše ljekara. No, Jelčić smatra, nasuprot Mijatoviću, da je Balša čitavo to vrijeme bolesti normalno obavljao sve vladarske poslove. (Zar nije u to vrijeme osvojio Drač!) Jednostavno mu se nije napuštao taj raj na zemlji. A osim toga, odatle je budno pratio što Tvrtko radi u Sutorini. Tu je otvarao trg soli i time ukidao dubrovački monopol i smanjivao njihove prihode. I oni su ga prisiljavali da se, makar i formalno, toga odrekne. Jula 1382. Tvrtko je tražio od Venecije dva naoružana brigantina, što mu oni nijesu mogli dati jer su bili u sukobima oko ostrva Tenedo na grčkoj obali. Osim toga i Venecija je tražila da ugasi trgovinu soli, što je on i prihvatio, jer je u isto vrijeme imao i interese u Kotoru, ali je zato pokušavao da stvori mornaricu. Zato je 5.X 1383. naručio u Veneciji još dvije galere.
Videći nevolje i u Albaniji, Balša II je tražio zato od Dubrovnika jedan top (bombarda) i izvjesnu količina baruta, ali je iz Dubrovnika (25.II 1384) dobio samo jednu lijepu pancirnu košulju.

Ugrožen sa svih strana

Jelčić je dobro shvatio da je Balša II tada bio ugrožen sa svih strana, a prigovaralo mu se, i inače, da vodi povučen, monaški život, pa su svi njegovi protivnici ustali na noge da ga dokrajče. A kada se Tvrtko nagodio sa Venecijom i Ugarskom oko Kotora (23. avgusta 1385), Balša je krenuo da mu to pravo ospori. Ali je naglo morao da prekine sve te pripreme i ode u Albaniju, da brani Drač i Valonu. U stvari, da pogine. Jer, niti je imao snaga dovoljnih da se odupre Turcima, niti je imao vremena da ih prikupi. A nije imao ni strpljenja da odugovlači, da se povlači, tražeći zgodnu priliku za protivnapad.
Mnogi su naslutili da će se ubrzo desiti nešto tragično, poslije zemljotresa od 10. decembra 1384 (in mediis terciis), nakon kojeg je uslijedio još jači, ali krajem septembra 1386. U tom međuvremenu dolazi do boja o kome, na žalost, imamo malo podataka.
O ovom sukobu Balše II i turskoga vojskovođe Najredin-paše (po Barleciju Jewrenesio), na Saurskom polju kod Berata, 18. septembra 1385. zapisano je samo to da je Turaka bilo oko 5.000 a Balša je imao samo 1000 konjanika, s kojima je krenuo iz Drača, dakle, na dug put ka jugu, ali da nije poslušao savjete svoje vlastele da čeka da se okupi još boraca.

Nagodba sa Turcima

„U toj bici borio se veoma hrabro zajedno sa svojim ljudima“, prenosi Orbin tekst iz izvora koji je koristio, kao i Barlecije, i zamalo da nije izdržao napad neprijatelja, čiji se broj peo na pet hiljada i od kojih su mnogi tu izginuli. I s Balšine strane palo ih je mnogo, a neki su bili zarobljeni. Među ostalim poginuo je i njegov vojvoda Đurđe Krvavčić, vrstan ratnik, i Ivaniš, sin kralja Vukašina.
Ne samo da je Balša II tu poginuo, nego su mu Turci odsjekli glavu i poslali sultanu Muratu, koji će i sam izgubiti glavu četiri godine kasnije.
Balšina žena, Grkinja, nagodila se, po Orbinu, sa Turcima, koje je smirila darovima, i živjela je u Baratu do smrti, 1391. Taj isti prostor naslijedio je potom Mrkša Žarković do 1412. a zatijem njegova udovica Ruđina do 1417. godine.
Junačka pogibija Balše II, četiri godine prije bitke na Kosovu, nije ostavila traga u tradiciji. Nema je u narodnoj pjesmi. A to se može objasniti i udaljenošću lokacije i činjenicom da su bojevi i pogibije tako obična stvar u Crnoj Gori, pa je i pobjeda na Vučjem dolu 1876. dobila u „Glasu Crnogorca“ svega 8 redaka na jednom stupcu!



Feljton – Petak, 29. april 2011. godine
Radoslav Rotković, akademik: Sukob Balšića i Kotora oko solila

Balšići su pokušavali da se sprijatelje i sa papom Urbanom V, nudeći se da pređu u Rimsku crkvu, i sa Venecijom, nudeći joj povlastice u trgovini. Ali, od svega toga ostalo je samo na tome da su se zbližili Balšići i Dubrovčani

Slično su u nastavku učinili i Đurđe i Balša, u prisustvu svjedoka. No, izgleda da papa ipak nije ovome vjerovao.
I nije došlo ni do kakvoga zbližavanja Balšića i Kotora. Jer su se sukobljavali oko mnogo čega, pa i solila u Grblju. U početku su Balšići imali sedam sonih polja a oko 1380. dvadeset i devet!
Balšiće je zavaravala i surevnjivost Kotora i Dubrovnika. Mislili su da je iskoriste za svoje ciljeve. Pritiješnjeni sa te dvije strane, Kotorani su pozvali u pomoć Vojislava Vojinovića, vlastelina u oblastima od Huma do Drine. On je imao interes da Kotor ostane slobodan, zbog karavanske trgovine preko njegove teritorije.
Dubrovnik je poslao mornaricu u Boki i u oblasti Veriga došlo je do pomorske bitke sa Kotoranima, kojima nije imao ko da pomogne, ali su ipak pobijedili zato što su vješto manevrisali svojim malim brodovima. Bitka je nastavljena i u Topljanskom zalivu, ali tu su, na širem prostoru, uništili tri kotorska broda sa posadom, no ipak su morali vratiti, jer je Vojislav Vojinović, nesposoban na moru, prodirao u kopneno zaleđe Dubrovnika.

Venecija u sporu

U ovaj spor uključila se i Venecija, kojoj nije odgovaralo jačanje Balšića, pa je pomogla Kotor. I papa Urban bio je na strani Kotora. Mletačka flota krenula je ka Boki, ali se morala vratiti zbog prijetnji Mađara u okolini Splita.
Balšići su, dakle, pokušavali da se sprijatelje i sa papom Urbanom V, nudeći se da pređu u Rimsku crkvu, i sa Venecijom, nudeći joj povlastice u trgovini. Ali, od svega toga ostalo je samo na tome da su se zbližili Balšići i Dubrovčani.
Đurđe Balšić je vidio da prijeti opasnost od prodiranja Turaka, a smetnju mu je pravio i samovoljni i podrinski feudalac Nikola Altomanović, pa je tražio saveznike protiv njih. Prvi s kojim je uspostavio vezu bio je kralj Vukašin Mrnjavčević, jedan od oblasnih vladara raskomadanoga Dušanova Carstva, s kojijem se oprijateljio, jer je oženio njegovu šćer Oliveru. Sastao se s njim u Skadru. No, od toga dogovora nije bilo ništa, jer je Vukašin morao natrag, da se sukobi upravo sa Turcima, kod sela Černomena na rijeci Marici, u petak 25. septembra 1371. godine. Tom bitkom počela je serija srpskih poraza. Vukašin je ne samo potučen nego je i poginuo, zajedno sa mnogim feudalcima iz svoje vojske.
Đurđe Balšić nije mogao tako brzo da sakupi vojsku i dopre tako daleko, kako bi pomogao Vukašinu. Ali je sa vojskom došao do Prizrena (1372). Ulazak Đurđa Balšića u Prizren izgleda da je bio lijepo pripremljen, aktivnošću Dubrovčana, prijatelji Balšića, zapravo trgovaca koji su se tamo nalazili sa svojim porodicama, dakle, duže vrijeme. Oni su, naime, obaviješteni, da treba da odobrovolje Đurđa nekim poklonom, jer će im se to vratiti kroz slobodu djelatnosti. I oni su mu poklonili četiri oklopa, koji su u ono vrijeme koštali svaki po pet libri srebra. Razmišljajući o tome zašto su dali četiri oklopa, Jeličić je zaključio da je to bio poklon svoj braći, a njih je bilo četiri, budući da je odrastao i Đurđe II, sin Stracimirov. No, broj 3 je ponovo izravnan 1372, jer je Stracimir umro u Prizrenu.

Sporazum sa banom

Srpski knez Lazar bio je sin Hrebeljanovića, vlastelina i velikaša u vrijeme cara Dušana. Lazar je bio dvorjanik.
Altomanović je Lazaru 1272. oteo Rudnik i još nekoliko mjesta sve do Kosova. Ali Lazar se sporazumio sa banom Tvrtkom (koji još nije bio uzeo titulu kralja) a ne sa Balšićem. Lazar i Tvrtko su pobijedili Altomanovića i oslijepili ga. A kad su ga pustili, našao je utočište kod svojega ranijega protivnika, Đurđa Balšića, i tu je u Zeti i umro, 1376. A njegove oblasti podijelili su Tvrtko i Lazar.
U međuvremenu, 1375, knez Lazar je nastavio akciju koju je započeo despot Uglješa (1368), kritikujući cara Dušana da je „nepravedno otrgnuo od Vizantije zemlje i gradova i … otcepio svoj narod od vaseljenske crkve“. Kako je Uglješa poginuo 1371, njegovim putem je krenuo knez Lazar i izmirio Srpsku pravoslavnu crkvu i Vaseljensku patrijaršiju. Iste godine (30. X 1375) biran je u Peći i srpski patrijarh, i Đurđe je protokolarno prisustvovao tome činu. Jer sam izbor je bio posljedica važne odluke Lazara i Đurđa, kao pravoslavnih vladara u tim državama, da se države ne miješaju u to nego da to obavi sabor arhijereja i igumana. Tako je, nakon dugoga vijećanja, izabran za patrijarha pustinjak Jefrem.
Đurađ II Balšić je upao s vojskom u oblasti Trebinja, Konavala i Dračevice i prisajedinio ih Zeti. Tome se, prema očekivanju, usprotivio Tvrtko, a do bitke između njega i Balšića došlo je i kod Spuža, ali nakon što je Tvrtko uzeo titulu kralja (1377). Tih sukoba je bilo više, sa promjenljivom srećom, jer je Đurđe Balšić jednom, udružen sa Albancima, bio prodao i do Neretve! A Tvrtko je izašao kao pobjednik iz tih sukoba tek nakon Đurđeve smrti (1378).

Iskorišćen rasplet

Rasplet, tako, između Kosova i Hercegovine, Đurđe II Balšić je vješto diplomatisao i opravdao komplimente koje mu je, prema nekome nepoznatome izvoru, s pravom dao Orbin.
Oženivši šćer valonskog despota Jovan Komnina, Balša II je 1372. godine dobio na upravu Valonu, Berat, Kaninu i himaru, i te je posjede držao do pogibije u borbi s Turcima na Saurskom polju 1385. godine. Taj dio države, iako udaljen od matice, ipak je imao značaja, jer je Valona bila luka i tržnica, korisna Veneciji, ali još više Dubrovčanima, koji su imali svoju bazu upravo na pola puta od Valone (lat. Aulon) do obližnje Kanine, đe je jedno sidrište nosilo i dubrovačko ime (Porto Raguseo). Venecija nije strahovala od Balše II, kao prijatelj Dubrovčana, dozvolio je svojoj vojsci da maltretira Mlečane, koji su bili prinuđeni da se povuku na obližnje ostrvo Saseno. Pošto su štete po Veneciju bile velike, od 9000 zlatnih dukata, Balša je, ipak, morao da obeća da će nadoknaditi svu štetu, ali nema potvrde da je to i učinio. A Venecija je, zapravo, bila prinuđena da okupira to ostrvo radi zaštite svojih trgovaca.



Feljton – Četvrtak, 28. april 2011. godine
Radoslav Rotković, akademik: Piperi 1610. „gotovo svi katolici“

Iz raspoložive građe vidimo da su Balšići 1368. bili angažovali svačkog biskupa Petra da posreduje kod pape Urbana V (od 1633. do 1370), da ih uputi kako bi se odrekli čizme i prišli rimskoj crkvi! Papa je odgovorio 25. maja, izražavajući radost što se Bog udostojio da prosvijetli njihov razum

Bosanski period vladavine Kotorom (1384 -91) uslijedio je nakon Tvrtkovog krunisanja 1377. za „kralja srbljem, Bosni, Pomorju i zapadnim stranama“: on nije bio srpskoga porijekla nego je po ženidbenoj vezi došao u dodir sa Nemanjićima. Bio je, naime, po majci praunuk kralja Dragutina. A takvih veza srpskih princeza bilo je sa mnogim zemljama, i svi bi ti zetovi Nemanjića, a među njima je bio i jedan sultan, mogli sa istim pravom, dakle fiktivno, da pretenduju na srpski prijesto!
U kretanju prema Boki Tvrku se ispriječio Đurđe Balšić, zauzevši Trebinje, Konavle i Dračevicu (novski kraj). Međutim, u tim je krajevima došlo do preokreta, pa su Tvrtkove trupe izbile na obalu Boke. Ali svu težnju za posjedovanjem Kotora Tvrtko nije ostvario u godini svoga krunisanja (1377), pa je odlučio (1382) da na ulazu u Boku postavi temelje jednoga utvrđenja i trga soli, koji su u početku zvao Sveti Stefan a poslije, po Hercegu Herceg Novi, što je veoma nespretan naziv. Venecija ga je zvala Novigradom (Castelnuovo).

Kotor republika

Ubrzo je prestala vlast ugarsko-hrvatskog kralja nad Kotorom, pa je, u situaciji pune nesigurnosti, Kotor prihvatio Tvrtka, koji je tu formalno vladao sedam godina, ali bez vidnijega traga. Nakon toga, od 1391. do 1420. Kotor je bio samostalna republika, kao i Dubrovnik.
Zašto se Kotor opirao Balšićima, vladarima u njegovome prirodnome zaleđu?
Prevashodno zato što su se Balšići ponašali netaktično, tražeći saveznike protiv Kotora a ne saveznike u Kotoru. Već 1361. oni su napadali Kotor da bi uklonili klin u teritorijalnom integritetu Zete. Nastao je sukob kojega nije bilo u vrijeme Vojislavljevića, jer nije bilo vjerske razlike između Kotora i zaleđa. Ćirković je dobro primijetio:
„U vrijeme dukljanskih kraljeva gradovi su bili tješnje povezani sa zetskom teritorijom nego ikad ranije i kasnije. Otkako su gradovi prestali da budu uporišta vizantijske vlasti, postali su središta političkog i kulturnog života u dukljanskoj državi… Kraljevski dvor bio je u Kotoru. Mihailo i Bodin su se zauzimali za Bar kao za svoj grad i izdejstvovali su uzdizanje barske crkve u rang nadbiskupije. Barani su, kako se to može vidjeti iz Ljetopisa Popa Dukljanina prihvatili dukljansku teritoriju kao svoju. Slovenski vladari su u predstavama barskog rodoslovca potpuno legitimni kraljevi od trenutka kada su prihvatili hrišćanstvo i prestali da progone Romane.

Vjerske razlike

Raška dinastija, koja je došla iz unutrašnjosti, imala je prema gradovima nešto drugačiji stav.
Doba nemanjićke vlasti je ispunjeno i laganim izdvajanjem gradova i njihovim zatvaranjem u svoje zidine…
Gradski živalj je još uvijek bio jako romanski obojen (?), i sve značajnija je bivala i vjerska razlika između primorskih gradova i srpskog državnog centra. Gradovi se sve više zatvaraju u ljušture svojih zidina i odvajaju od okolne teritorije…“
Eto, to je bila posljedica pojave nove religije!
Vojislavljevići su bili tolerantni prema posebnim interesima Kotora, koji se ne samo crkveno nego i trgovački povezivao samostalno sa Barijem. Naime, Kotor je, odlukom pape Urbana II stavljen 1089. pod jurisdikciju Barija, a da se tome nije protivila Barska nadbiskupija, niti su poslije zabilježeni bilo kakvi sporovi u tome smislu. A Konstanca, carica i kraljica Sicilije, priznala je slobodnome (!) gradu Kotoru, godine 1195. to jest kada je formalno pripadao Nemanjićima, oslobođenje poreza na brodarinu i putarinu u trgovini sa Barijem. Na ugovoru o miru između Kotora i Dubrovnika 1279. nema traga nikakvoj višoj vlasti koja na to daje pristanak.

Ukloniti barijere

Ipak, vidi se da su Balšići, Stracimir, Đurđe i Balša II, poslije smrti svojega oca, ubrzo postali svjesni te vjerske barijere, i tražili načina kako da je uklone. A to nije bilo jednostavno, jer bi, prelaskom na katoličanstvo, došli u sukob sa pravoslavnim dijelom stanovništva, mada o opsegu te pravoslavizacije nemamo nikakvih sigurnih podataka, jer srpski istoričar V. Ćorović piše da su Piperi, još 1610. bili „gotovo svi katolici“ a da su do XIX vijeka postali „većim dijelom pravoslavni“, a da je među Bjelopavlićima 1633. bilo 200 katoličkih kuća.
Iz raspoložive građe vidimo da su Balšići 1368. bili angažovali svačkog biskupa Petra da posreduje kod pape Urbana V (od 1633. do 1370), da ih uputi kako bi se odrekli čizme i prišli rimskoj crkvi! Papa je odgovorio 25. maja, izražavajući radost što se Bog udostojio da prosvijetli njihov razum.
„Međutim, da zaslužite biti primljeni u milost pomirenja i postignete naklonost i usluge Apostolske stolice, valja da se sasvim okanite činiti neprilike crkvama i crkvenim ljudima i drugim katolicima, osobito gradu Kotoru, kojemu, kako smo čuli, vi odavna, ili bolje reći ti Đurđe, dušmanski dodijavaš, kako biste ovim i svačim drugim pokazali, da je čista Vaša namjera“.

Iskaz priznavanja

Slijedi iskaz priznavanja: Vjerujem u Sveto trojstvo, Sina i Svetoga Duha, jednoga Boga svemogućega itd.
Zatijem se prvo zaklinje Stracimir, koji prihvata srcem i dušom tu vjeru, „Rimsku crkvu, koja drži ono što je istinito i poučava i propovijeda“.
„Ja namjeravam da joj revnosno služim i u tome uvijek istrajem, da od nje nikada, ni na kakav način, ne odustanem, niti da se udaljim ili s njome raziđem. Priznajem i primat presvete Rimske crkve, kao što je sadržano u gornjem redu, i izričem svojom voljom i priznajem pokornost istoj crkvi… Tako mi Bog pomogao i anđeli Božji. A ako nešto suprotno ovome pomislim, povjerujem ili htjednem, samim tim sebe priznajem šizmatikom i anatemisanim i neka potpadnem pod kaznu svetih kanona. A ovo, pak, od mene pisano priznanje, prihvatanje, iskazivanje, podržavanje, obećanje i zaklinjanje, koje sam svojom voljom učinio, rekao sam i dopustio potpisavši, i stavio sam zajednički pečat nas trojice braće, jer svoj nemam“.



Feljton – Srijeda, 27. april 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:17 pm

Radoslav Rotković, akademik: Balšići u Zeti domaći vladari

Da su Balšići bili načisto s time što je zetska zemlja, koju su i Nemanjići odvajali od srpske zemlje, ili zetska država, kako se to veli i u žitijima srpskih vladara (!), a što je susedna srpska država poslije propasti Dušanovog carstva, vidi se po tome što oni ustanovljuju u Danju (danas u Albaniji, istočno od Skadra), carinu za one koji putuju, trgovine radi, u Srbiju („one koji minuju u Srblje“).

Narodnu tradiciju o Balšićima zabilježio je St. M. Ljubiša u XXIV vijeku po priči Vuka Dojčevića. Po tome predanju, koje je jedino zabilježeno, Balšići su rodom iz Huma u Zeti, sela od stotinjak kuća. „Nasred je sela crkvica, dosta ljepašna, a mletačko joj je zvono srebrna zvuka… Seljani humski žive po sebi kao Dubrovnik, i diče se što se u njih rodio Balša Zećanin….“ Zar nije ovo dio predanja koje je zabilježio i Orbin, koji, takođe, piše o Balši Zećaninu?
Nastupajući u Zeti kao domaći vladari poslije 170 godina raške okupacije, Balšići su pokušavali da obnove staru Kraljevinu Vojisavljevića XI – XII vijeka, koja se prostirala od Cetine do Bojane. Da su oni zaista imali tu želju i ideju, vidi se to po terminu Pomorje, koji su oni upotrebljavali čak 1420. godine, u povelji Balše III, kojom poklanja Vranjini desetinu svih prihoda sela Karuč. Tu je, naime, navedena puna titula Balše III koja je glasila:
„X samodržavni gospodar Balša po milosti ……duka veliki i gospodar zemli zetskoi i svemu zapadnemu Pomorio. “
Da su Balšići bili načisto s time što je zetska zemlja, koju su i Nemanjići odvajali od srpske zemlje, ili zetska država , kako se to veli i u žitijima srpskih vladara (!), a što je susedna srpska država poslije propasti Dušanovog carstva, vidi se po tome što oni ustanovljuju u Danju (danas u Albaniji, istočno od Skadra), carinu za one koji putuju, trgovine radi, u Srbiju („one koji minuju u Srblje“). To se vidi iz povelje Balšića Dubrovčanima 24. IV 1385.

Jasna slika

Kada je u Skadru umro Đurađ Balšić 13. I 1378, bila je srijeda i veliki plač, kako nas obavještava cetinjski zapis na Simeonovom tipiku iz XIV vijeka:

„ …………………………………………………

Dakle, potpuno je jasna geopolitička slika. Balšići su kratko vrijeme držali i Kosovo sa Prizrenom, a to je pola Srpske zemlje, i dio današnje južne Albanije, sa Valonom, Beratom, Kaninom i Himarom, što je Balša II dobio ženidbom 1372. godine, i to je za njih bila Grčka zemlja.
Balšići se i svojom heraldikom distanciraju od srpske države. Nema u njih, ni na grbovima ni na novcima, ni dvoglavoga orla niti ognjila. Oni su za heraldički znak izabrali vučju glavu, uz koju je išla i misteriozna zvijezda, koju neki prikazuju sa osam, neki sa 19 krakova, a prikazana je samo na jednoj vrsti novca (Balše III) sa pet krakova, ali se vidi da je postojao i šesti krak, jer na tome mjestu zjapi praznina. Postoji i jedna nedovoljno proučena zastava Balšića, koja se čuva u Cetinjskom manastiru. Bez preciznijeg je datiranja. Osnovne boje na njoj su: crvena i zlatna, i to će se pretvoriti u tradiciju, pošto su prihvatili i Crnojevići. Na vrhu je Sveti duh u obliku goluba, ispod njega Bogorodica sa oreolom, a preko cijele površine je floralna dekoracija, sa četiri mala lika u ovalnim okvirima, koji mogu da budu: Balša (gore u sredini) i njegova tri sina: Stracimir, Đurađ I i Balša II (na resama na dnu).

Tijelo bez ruku

Prezime Balšići nije nastalo iz imena rodonačelnika dinastije. To se prezime javlja u sačuvanoj građi prvi put 1304. kada kraljica Jelena Kurtne, supruga Uroša I, srpski namjesnik u Zeti, šalje sa svojim pismom Matiju Balšića iz Bara u Dubrovnik u diplomatsku misiju. („Reginu mmisit unam suam literam slovonicam per Mata de Balsich de Antibaro“). Dakle, ovaj Matija Balšić bio je plemić. Šuflaj navodi dokumenat iz 1348. u kome se pominje „Stipcho Balsich de Cerna Gora“. Ovđe je već i novo ime države, koje, doduše, nalazimo i u Milutinovoj povelji iz 1296.
Inače, ime Balša upućuje na staroslovenski i staroruski korijen:………. – liječenje, pa i: …….- vidar. Da je to zanimanje bilo cijenjeno, dokazuje Šćepan Mali, koji se takođe pojavio (1767) kao vidar i bio prihvaćen kao sverosijski car!
Onaj Mate de Balšić koji se pominje 1304. mogao bi biti otac Balše I (1362) a sinovi Balše I su: Stracimir (1372); Đurđe I (1378); Balša II, poginuo u borbi s Turcima (1385); Đurđe II Stracimirov (1403) i njegov sin Balša III (14219).
Bez svojega mora Crna Gora je bila kao tijelo bez ruku. Ali na taj isti dio istočne jadranske obale pretendovali su: Venecija, Ugarska, bosanski i raški vladari, a vođeni su ratovi i sa albanskim velikašima. Istina, više na njihovoj teritoriji.

Pečatirana povelja

Ugarska je ratovala sa Venecijom (1355 – 58) i uspjela je da izbije na jadransku obalu. Balšići iz Zete i Vojislav Vojinović iz zaleđa Dubrovnika uključili su se u borbu za istu teritoriju.
U Ugarskoj je, naime, 1301. došlo do preokreta. Ugasila se dinastija Arpadovića i na vlast došla nova, Anžujska! Između 1342. i 1382. na ugarskome prijestolu bio je kralj Ludovik I.
Moć Mađarske narasla je toliko da je Dubrovačka republika priznala njenu vrhovnu vlast. Ubrzo poslije toga, mađarski uticaj se proširio i na Boku Kotorsku, pa je i Kotor postupio kao i Dubrovnik.
Balšići se nijesu mogli pojaviti kao gospodari Zete baš u trenutku kada je iskrsla potreba da srpski kralj Stefan Uroš IV Dušan septembra 1360. obavijesti dubrovačke trgovce „da gredu s trgom i svakom kupnjom svobodno u zemlju carstva mi… ili u Zetu na Balšiće, ili na državu kneza Vojsilava “ (Vojinovića), niti bi za razdoblje od dvije godine, već 3.jula 1362. Balšići bi primljeni za mletačke građane, o čemu svjedoči povelja ovjerena srebrnim pečatom.

Vrijeme sukoba

Vladavina ugarsko – hrvatskog kralja Kotorom trajala je 13 godina (1371 – 84). To je bilo vrijeme brojnih sukoba, među ostalima i Venecije i Đenove. Đenovi je kao saveznik prišla Ugarska. A ako je i Kotor bio pod izvjesnom ugarskom dominacijom, morao je da se svrsta na istu stranu. A to je izazvalo protivljenje Venecije, koja je u Boki imala više snage nego Mađarska, pa je ušla u Kotor.
Ali protiv njene uprave digao se ustanak pučana, i mletačka uprava je zbačena. Vojska se povukla u gornji dio tvrđave Sv. Ivan, na lokaciju koja se nekada zvala Štirovnik. Nemiri su nastavljeni, pa su pučani preuzeli vlast u gradu 1380. i držali je i 1381. No, kad je završen mletačko – đenovski rat, ugarska vlast se ponovo učvrstila u Kotoru, ali samo do 1384.



Feljton – Utorak, 26. april 2011. godine
Radoslav Rotković, akademik: Nemanjići zatiru tragove Vojislavljevića

Nema ni tradicije ni podataka da je neki srpski namjesnik stolovao u Zeti. Vukan je imao rezidenciju neđe kod Studenice, njegov sin Đorđe kratko vrijeme u Ulcinju, Jelena Uroševa u Brnjacima, uvrh ibarske klisure, Stefan Dečanski na Drimcu, blizu Skadra…

Pošto je Zeta, kao što se vidi, za čitavo vrijeme Nemanjića bila na zapadnoj periferiji događaja, jer se država okrenula Istoku, sve je u njoj ostalo po starome. Nema ni tradicije ni podataka da je neki srpski namjesnik stolovao u Zeti. Vukan je imao rezidenciju neđe kod Studenice, njegov sin Đorđe kratko vrijeme u Ulcinju, Jelena Uroševa u Brnjacima, uvrh ibarske klisure, Stefan Dečanski na Drimcu, blizu Skadra…
Ali, Nemanjići su ipak ostvarili dva svoja glavna cilja.
Prvi je bio da se zatru tragovi Kraljevine Vojislavljevića. To je u rađeno tako što je ignorisan blaženi Vadimir, kao prvi dukljanski svetac. Nestale su i grobne ploče svih zetskih kraljeva! Nema ni M od imena Mihailo, ni B od imena Bodin. Naravno, pljačkanje grobova nije ničiji specijalitet. To se radi u cijelome svijetu. Ali pljačka ne podrazumijeva lomljenje grobnih ploča, tako da ne ostane traga od natpisa na njima. Za to je potrebna državna organizacija!
Drugi cilj je bio da se pravoslavljem, kao novom državnom religijom, zatru tragovi prethodnoga katoličanstva, i da se na ikonostasima, na freskama, pojave Njemanjići kao sveci. A oni su svi nekanonski proglašeni svecima, samim tim što Srpska pravoslavna crkva nije imala tomos za svoju samostalnost, nego samo usmenu saglasnost u neredovnim prilikama, pa je vaseljenski patrijarh Kalikst 1352. prokleo i cara Dušana i srpskoga patrijarha!
Tako je pravoslavlje kao novost činilo složenijim duhovni i društveni život.

Oštro pismo

U Baru je nadbiskup Gijom Adam bio od 1324. do 1341. On je imao duboke razloge da se žali francuskom kralju Filipu VI (1328 -50) na Dušana i da (1332) od njega (Filipa) traži
5-6.000 konjanika za pokoravanje Raške, što bi, sa osloncem na katolike, ugnjetene u Dušanovoj državi, bilo dovoljno za uspjeh.
Papa Klemens bio je prinuđen da piše oštro pismo kralju Dušanu 1342. godine, da Sergiju, kotorskome biskupu, vrati neke manastire, crkve, ostrva i sela! Riječ je o katoličkim bogomoljama od Budve i Cavtata do Prizrena, pa papa oprezno veli:
„Neki kraljevi Raške, tvoji prethodnici, u svoje vrijeme su zauzeli manastire, crkve, ostrva i sela, a ti ih sada držiš, i od rečenijeh manastira, ostrva, crkava i sela ubiraš dažbine svojom željom, a to je opasnost za tvoju dušu“. Ali ako postupi onako kako je pravo i vrati ono što je oteto, njemu će od Boga biti nagrada za vječni život a on će mu na odgovarajući način zahvaliti.
No, od toga nije bilo ništa, jer se Dušan definitivno opredijelio protiv crkve latinske, bez čega nije ni mogao pretendovati na prijesto u Carigradu, i biti car Srba i Grka. A kad je papa poslao Petra Paktenskog da posjeti Dušana u januaru 1355. Petru su zborili da ne izlazi pred cara, jer je on silan i pojavom i naravlju. No kad je ta scena susreta ipak prošla bez krvi, Dušan je naredio da će svako ko prisustvuje Petrovoj misi bio oslijepljen!

Teško prokletstvo

„Tek izgrađivanjem samostalne crkvene organizacije dovršavao se proces političkog organizovanja i osamostaljivanja. Zbog toga je osnivanje arhiepiskopije imalo i veliki politički značaj. Sve je to istovremeno nemanjićku državu udaljavalo od Duklje.
Vaseljenski patrijarh Kalikst bacio je teško prokletstvo 1352. na cara Dušana, zato što je uzeo titulu cara, koja je u Vizantiji bila samo jedna i na patrijarha srpskog Joanikija i Srpsku pravoslavnu crkvu, zato što je (1219) nekanonski izdvojena ispod jurisdikcije Ohridske patrijaršije.
„Glas o prokletstvu učinio je u narodu i nižem sveštenstvu bolan i mučan utisak. Narod je ovo prokletstvo dovodio u vezu s onim nesrećama, koje mu poslije smrti patrijarhove (1354) i Dušanove (1355), počeše uzastopice da snalaze srpski narod“.

Moćni Balšići

Poslije smrti cara Dušana (1355), njegovo Srpsko – grčko carstvo počelo se raspadati. U Crnoj Gori su vlast preuzeli Balšići, koji su i prije toga bili moćni i uticajni feudalci.
Petar I u Kratkoj istoriji Crne Gore, objavljenoj poslije njegove smrti, veli u uvodu da su Donja i Gornja Zeta:
„svagda nerazdvojno imale svoje vladatelje banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina care-ubicu za svojega kralja ostale bjehu pod vladanjem svojijeh knjaževah od Balšića poroda…“
Ovđe se vidi da je hronologija neprecizna, jer se o navodnom Vukašinovom ubistvu cara Uroša moglo zboriti tek posije bitke na Marici 1371, ali je važna suština: da on uviđa posebnost zetskih i srpskih vladara i konstatuje da su Zećani ostali pod upravom „svojijeh knjaževah od Balšića poroda“.
Evo što o njima kaže Orbin, još 1601. godine, koristeći neki nama nedostupan izvor:
„Balša o kojem ćemo sada govoriti bijaše jedan veoma siromašan zetski vlastelin i za života cara Stefana držao je samo jedno selo. Ali kad je umro car, a kako njegov sin Uroš nije bio sposoban vladar, počeo je s nekoliko svojih prijatelja i sa sinovima Stracimirom, Đurđem i Balšom da zauzima Donju Zetu.

Pali i Dukađini

Od Balšinih sinova Stracimir je bio i po dobroti i po vjernosti bolji od drugih. Đurađ je bio mudar, veoma oštrouman i vješt oružju. Balša je bio dobričina i vrstan konjanik, ali nije bio velike pameti.
Njihov otac držao je najprije grad Skadar, koji su mu predali neki od njegovih branilaca, a zatijem je osvojio svu Zetu do Kotora. Poslije toga krenuo je sa svojim ljudima u Gornju Zetu, koju je držao Đuraš Ilić sa rođacima. Đuraša ubiše Balšini sinovi, neke njegove rođake zarobiše, a ostali napustiše zemlju. I tako su Balšini sinovi zagospodarili Gornjom Zetom. Isto tako pali su u njihove ruke Dukađini koji su imali mnogo posjeda u Zeti. Neke su poubijali, neke su bacili u tamnicu. Pri osvajanju nekih od ovih krajeva više su se služili lukavstvom i prevarama nego silom oružja.
Iako i u ovome opisu ima protivurječnosti (veoma siromašan a ipak ima selo i tamnicu, i služi se lukavstvom a to ne ide bez para!), u njemu nalazimo portrete ličnosti, što nije moguće bez svjedočenja onoga ko ih je poznavao.



Feljton – Ponedjeljak, 25. april 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

PrethodniSljedeće

Vrati se na: Tekstovi, citati/skenovi knjiga

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

cron