Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:12 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Radovan Radonjić, akademik: Okupaciju proglasili za „narodno ujedinjenje“

„Glad, bezakonje, udaranje kundacima, puni zatvori, kaznene ekspedicije po selima, premlaćivanje po državnim zatvorima, proglašavanje za antidržavnog svakog onog koji pokaže i trunke protesta protiv ovakvog nesnosnog režima – to je prava slika sadašnjeg i dosadašnjeg žalosnog stanja u Crnoj Gori“

Za tadašnju komunističku kritiku načina na koji je Crna Gora ušla u južnoslovensku državnu zajednicu karakteristični su tekstvi Gojka Samardžića o crnogorskom pitanju, objavljeni 1926. godine, u kojima se, između ostalog, kaže da Podgorička skupština ne samo što „nije bila progresivna u pravcu interesa narodnih masa, već je ona… svojim samovoljnim radom ustvari samo izmijenila oblik i način ugnjetavanja u Crnoj Gori“. Organizatori toga skupa, koji su bili „slijepo oruđe vladajuće srbijanske buržoazije“ , veli Samardžić, predali su Crnu Goru svojim nalogodavcima, „a okupaciju proglasili za „narodno ujedinjenje“ u ime samoopredjeljenja naroda u Crnoj Gori i ako ih stvarno taj narod nije ni birao niti im dao ovlašćenja da donose bilo kakve odluke u njegovo ime“. Dalje je sve išlo svojim tokom: odmah poslije vojne okupacije Crne Gore „i proglašenja te okupacije od strane Podgoričke skupštine „narodnim ujedinjenjem“, pristupilo se „likvidaciji samostalnosti“ zemlje, odnosno njenom sistematskom ekonomskom „isisavanju i porobljavanju“. Posljedica takvog ujedinjenja, nakon kojeg se u Crnoj Gori „vlada kao u jednoj koloniji srbijanskog imperijalizma“, zaključuje Samardžić, jeste: „Dok je Crna Gora prije rata, i ako je bila igračka u rukama velikih sila i dinastičkih interesa, ipak sačuvala barem prividnu svoju državnu samostalnost, ona danas nema više ni sjenke od svojega bivšeg samostalnog života. Glad, bezakonje, udaranje kundacima, puni zatvori, kaznene ekspedicije po selima, premlaćivanje po državnim zatvorima, proglašavanje za antidržavnog svakog onog koji pokaže i trunke protesta protiv ovakvog nesnosnog režima – to je prava slika sadašnjeg i dosadašnjeg žalosnog stanja u Crnoj Gori“.

Ponižavajuće stanje

Komunisti smatraju da se izlazak crnogorskog naroda iz tog nepodnošljivog i ponižavajućeg stanja, koji bi ujedno trebalo da znači i rješenje njegovog državnog pitanja, može ostvariti samo tako što će se revolucijom umjesto unitaristički uređene „zajedničke države“ uspostaviti „slobodna federativna republika Jugoslavija“, odnosno „slobodna samouprava Crne Gore u federaciji sa Jugoslavijom“. Oni takvo svoje stanovište temelje kako na vlastitom uvjerenju da se napaćeni i siromašni crnogorski narod ovog novog ropstva može osloboditi samo i jedino pregnućem radništva koje bi bilo podržano bezemljašima i seoskom sirotinjom i čiji bi cilj bio promjena klase na vlasti, tako i na programskim postavkama Podloge ujedinjenja jugoslovenskih revolucionarnih snaga u kojima se kao glavni zadatak ističe „osvajanje političke vlasti od strane proletarijata, razaranjem starih organa vlasti i vaspostavljanjem isključivo vlasti radničke klase“. Dodatne razloga da taj „jedini put“ treba bezuslovno slijediti nalaze u tome što su njegovu ispravnost „pokazala ruska braća“, ruski radnici i seljaci“, odnosno u t ome da je Crna Gora „predodređena“ za socijalistički razvoj. „Socijalističku budućnost“ Crne Gore, pak, vidjeli su: prvo, u tome što ona za tako nešto ima „ekonomski uslov“, budući da je „najsiromašnija balkanska pokrajina“; drugo, u tome što u njoj za tako nešto postoji „psihički uslov“, izražen u tome da Crnogorci lako shvataju ideje, „zašto se ima blagodariti njihovoj vanrednoj prirodnoj darovitosti“, i „neobično brzo“, upravo „jedinstveno“ se „odlučuju na borbu“; treće, u tome što su Crnogorci izuzetno skloni „tradicionalnom obožavanju“ Rusije.

Radnici i seljaci

Svojevrstan uvod u promociju tih opredjeljenja predstavljao je pokušaj grupe komunista sa Vukašinom Markovićem na čelu da, pozivom naroda u borbi „za sovjetsku Crnu Goru“,već 1921. godine započnu socijalističku revoluciju. Do revolucije tada nije došlo, ali je došlo do promjena u definisanju „konkretnih obaveza“ komunista, kako se „dan konačnog obračuna“ (tj. dan kada socijalistička revolucija bude moguća) ne bi pasivno čekao. Osnovni zahtjev nove komunističke strategije bio je da se „nasuprot neprijateljima radnog naroda, svih boja i svih vjera“, stvori čvrsta i nerazdvojna zajednica radnika i seljaka, čiji je zadatak da izvrše reforme kojima bi se postiglo isto ono što bi bilo ostvareno i socijalističkom revolucijom, a to je: na unutrašnjepolitičkom planu – eksproprijacija i socijalizacija eksproprijatora i podruštvljavanje proizvodnje i svojine (oduzimanje zemlje od onih koji je ne rade, pretvaranje svih rudnika, željeznica, fabrika, brodova i banaka u opštenarodnu svojinu pod upravom radnika, otvaranje velikih potrošačkih zadruga i magazina „preko kojih će radnici sa sela i radnici iz varoši da mijenjaju proizvode svoga rada“), odvajanje crkve od države i transformacije Jugoslavije u sovjetsku republiku radnika i seljaka čiji bi Crna Gora bila ravnopravni član; na spoljnopolitičkom planu – „izmirenje i savez sa bratskom Ruskom republikom radnika i seljaka“, odnosno „izmirenje sa svim susjednim narodima, kako bi se ostvarila federacija balkansko- podunavskih republika“.

Sudbinu u svoje ruke

Naprosto, nikakva pozitivna promjena postojećeg nije moguća – smatrali su komunisti – ukoliko „radni narod ne uzme sam svoju sudbinu u svoje ruke, ako sva valst ne bude pripadala njemu, u njegovim radničkim i seljačkim Sovjetima (vijećima)“. I obrnuto, tek kad se takva promjena izvrši, kad ekonomska i politička vlast dođe u ruke radnog naroda, i kad se ukine parlamentarizam kao instrument klasne vladavine, biće moguće ostvarivanje i ostalih demokratskih prava i sloboda: sloboda štampe, zbora i udruživanja: aktivnog i pasivnog biračkog prava za sve građane starije od 20 godina; pravne jednakosti.
Mnogo manje sigurnosti crnogorski komunisti su ispoljili u pogledu rješavanja nacionalnog pitanja. Razlog za njihova kolebanja u tom pogledu bio je, s jedne strane, u tome što su dobrim dijelom i sami dijelili uvjerenje svog „političkog okruženja“ koje je tokom čitavog perioda parlamentarizma, kako se uobičajeno naziva vrijeme od 1920. do 1929. godine, smatralo neupitnim da su Crnogorci Srbi i, s druge strane, u tome što su i „po nacionalnom pitanju“, kao i u svemu drugom, disciplinovanom slijedili „generalnu liniju“ komunističkog pokreta.



Feljton – Srijeda, 18. maj 2011. godine
Piše Radovan Radonjić, akademik: „Crna Gora ravna Šumadiji“

„Ako se već neće učiniti od Crne Gore, kulturom, druga Švajcarska, kojoj je to sama priroda dala, ona ne treba da znači ni jugoslovenski Sibir, kamo se šalju činovnici kao po kazni i gdje je život težak kao u tamnici“. Crnu Goru treba dati Crnogorcima, a Crnoj Gori, „ono što je njeno i na što ima pravo – da živi i da se podigne“

U interpretaciji Narodnih radikala, na primjer, crnogorsko pitanje je „definitivno“ riješeno pripajanjem Crne Gore Srbiji, a time i njenim faktičkim pripajanjem državi Srba, Hrvata i Slovenaca koja će, kako piše u programskim smjernicama te stranke od decembra 1921. godine, biti „slobodna, nezavisna kraljevina s jedinstvenom teritorijom i jedinstvenim državljanstvom“, odnosno „ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, koja je dala dokaza da se idejama i osjećanjima ne dvoji od naroda i narodnu volju i slobodu stavlja vrh svega“. Takva zajednička država bila je, po uvjerenju ideologa ove stranke, dovoljno širok okvir za puno iskazivanje svih osobenosti i posebnih interesa njenih pokrajina. Imajući to u vidu, i polazeći od Pašićeve ocjene da je Crna Gora pripajanjem Srbiji postala „ravna Šumadiji“; aktivisti ove stranke smatraju da „časnijeg mjesta za Crnu Goru nema“ nego da ostane „rame uz rame sa braćom iz Srbije“. I to ne u bilo kakvoj državi, nego samo u onoj čiji je temelj srpstvo. Uostalom, kažu oni, Crnogorci „nijesu srušili Cetinje“ da bi „poslije njega rušili Beograd“, već ima da rade „na učvršćivanju i snaženju Beograda kao nacionalnog i političkog centra cijele države“.

Dvostruka korist

Crnogorsko pitanje, s državno-pravnog aspekta, ne postoji ni za Demokratsku stranku. Odluke Podgoričke skupštine bili su korespondentne sa orijentacijom ove partije na stvaranje „jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca“, pa otuda njen decidan stav: Crna Gora je upravo na tom skupu, „voljom naroda“, definitivno i bezuslovno „inkorporirana“ Srbiji i nakon toga svaka priča o njenoj državnosti suvišna je. Osim toga, jugoslovenstvo koje će, kako su očekivali (i govorili) demokrate, nužno izrasti iz stvorenog državnog zajedništva, biće dvostruko korisno: na jednoj strani, učiniće kraj „svim plemenskim rivalitetima, hegemonijama, historijskim plemenskim tradicijama, vjerskoj netolerantnosti“, na drugoj strani, izbiće oružje iz ruku demagozima „kojim danas mašu protiv naše države, dokazujući da mi nijesmo jedan narod,već tri, da mi nemamo zajedničku istoriju, zajedničku prošlost, i jedan jezik, da se mi nijesmo ravnopravno ujedinili, već da ima superiornijih i inferiornijih plemena, ili bolje reći, da jedno pleme hoće da ima hegemoniju nad drugim. Ili, kako je govorio dr Pavle Čubrović, jedan od osnivača Demokratske stranke u Crnoj Gori, „cijela diskusija“ oko crnogorskog pitanja, jednako kao i oko hrvatskog pitanja, „sastoji se isključivo u tome da se povlašćene klase, ti povlašćeni elementi održe i očuvaju svoje povlastice da mogu nezavisno svoje interese zaštititi na štetu našega narodnoga jedinstva, i na štetu životnih interesa najširih narodnih masa“. Ovakav odnos prema crnogorskom državnom pitanju demokrate su zadržale i onda kada su govorili da se činom ujedinjenja bijeda Crne Gore nije umanjila nego povećala, i onda kada su isticali: da Crna Gora ima „isto toliko prava da zaviri iza državnih kulisa koliko i drugi krajevi naše otadžbine“; da Crnu Goru treba dati Crnogorcima, a Crnoj Gori, „ono što je njeno i na što ima pravo – da živi i da se podigne“, da „ako se već neće učiniti od Crne Gore, kulturom, druga Švajcarska, kojoj je to sama priroda dala, ona ne treba da znači ni jugoslovenski Sibir, kamo se šalju činovnici kao po kazni i gdje je život težak kao u tamnici“.

Podjele za lakši plijen

Sličnu poziciju imaju i „pomiriteljski“ nastrojene socijalističke (komunističke) grupe, čiji aktivisti „odvraćaju“ građane Crne Gore od unutrašnjih političkih trvenja i sukoba, objašnjavajući da ih podjele „bez razloga i potrebe na nekakve „bijele“ i „zelene“ čini lakšim plijenom „zajedničkih neprijatelja: velikaša i bogataša“. Uvjereni u to da se samo ujedinjavanjem svih poniženih i obespravljenih može izaći na kraj sa velikašima i bogatašima, oni organizatorima Podgoričke skupštine od početka daju bezuslovnu podršku, ne krijući svoje zadovoljstvo njenim odlukama kao putokaz „stvaranja narodne slobode“. Za socijaliste (komuniste) je bilo manje važno ko su „ujedinitelji“ i kako je do njihovog okupljanja u Podgorici došlo, od toga da se na tom skupu sastavi jedna nova, opšta regula „pomoću koje u sadašnjosti narod udara temelj, cijelom ekonomskom, političkom i kulturnom životu“. Ono u čemu se oni tada razlikuju od ostalih „ujedinitelja“ jeste oštrina kritike „starog režima“ koja znatno nadilazi sve što su „mladocrnogorci“ govorili u vrijeme svojih najžešćih kampanja protiv kralja Nikole.

Uvećan broj robova

Dakako, oštre su im i reakcije zbog neostvarivanja „programiranog“, koje kulminiraju u tvrdnjama: da „napaćeni narod“, koje je „tvrdo vjerovao da je zbacio ropstvo i ubjedljivo se nadao skromnim boljim danima… nije dobio ništa od onoga što je htio, što je želio, što je tražio i za šta se stotinama godina borio“, da su crnogorskom narodu „umjesto slobode“, oni koji su o njoj najviše govorili donijeli „najcrnju reakciju koja se može i po kvalitetu i po kvantitetu mjeriti sa reakcijom kralja Nikole“, da je nova država slobodna „samo za one koji žare i pale na račun naroda“, da je ujedinjenjem, za koje se vjerovalo da će biti brana protivu svih stradanja napaćenog naroda, „uvećan samo broj robova“. I pored svega toga, smisao postojanja nove države nijesu dovodili u pitanje. Osobito se nijesu dali zavarati, kako su govorili „praznim obećanjima Nikolinih agenata, koji su samo slijepo oruđe u rukama italijanskih imperijalista, jer separatizam Crne Gore je zločin, koji u prvom redu i najviše pogađa radnike“.
Komunisti, za razliku od ostalih stranaka čiju organizaciju i orijentaciju u Crnoj Gori diktiraju izvanjske „centrale“, ipak, ne ostaju do kraja na izloženim stanovištima o crnogorskom državnom pitanju. Nakon, samo nekoliko godina oni to pitanje počinju da opserviraju posve drugačije, tj. tako što, s jedne strane, sve više kritikuiju način na koji je Crna Gora „uvučena“ u zajedničku državu i što se, s druge strane, sve češće bavi problemom puteva i sredstava kojima Crnogorci mogu da se izbave iz datih, u svakom pogledu, ponižavajućih uslova života.

Ropski jaram

Takav njihov zaokret, međutim, nije bio izazvan nekim naprasno nastalim opštim, principijelnim podozrenjem u odnosu na smisao zajedničke države kao takve, ili iznenadnom pojavom sumnje u južnoslovensko državno zajedništvo kao jedini pravi okvir i oblik rješavanja crnogorskog državnog pitanja. Naprotiv, radilo se o njihovom disciplinovanom prilagođavanju novim strateškim nalozima pokreta kome su pripadali. Crnogorski komunisti su, naime, kao i svi komunisti svijeta, sebe smatrali jednim od (nacionalnih) „odreda“ u (internacionalnom) „pokretu“ čiji je istorijski zadatak da međunarodno udruženi proletarijat povedu u borbu kojom će ovaj da strese sa sebe ropski jaram i stvori „jednu veliku čovječansku zajednicu – ljubavi, bratstva i slobode“. U tom periodu, za njih, kao i za Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunisti) u čijem sastavu su bili, dakle, osnovno pitanje nije bilo da li „zajednička država“ ili ne, već kako u njoj uspostaviti diktaturu proletarijata i pretvoriti je u sovjetsku republiku, koja će potom, kao članica federacije balkansko-podunavskih republika, postati sastavni dio svjetskog sistema socijalizma.
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:13 pm

Radovan Radonjić, akademik: Federalisti za državu jednakih i ravnopravnih

Da bi „zajednička država“ i po imenu bila izraz ravnopravnosti za sve, ona bi se mogla zvati „samo ili Jugoslavija ili Udružene zemlje Južnih Slovena“. To tim prije, uvjereni su federalisti, što „jugoslovenska državna misao nije kolaboracija triju državnih ideja: srpske, hrvatske i slovenačke, nego posebna i samostalna državna ideja, pred kojom ove tri kapituliraju“

Ni krajnje različita i politička „profilisanost“ ovih partija (oficijelno su se deklarisale kao revolucionarne i konzervativne, radničke i seljačke, demokratske i liberalne), ni to što su već na prvim parlamentarnim izborima (za konstituantu) u Crnoj Gori, krajem 1920. godine, međusobno vodile žestoku borbu za podršku svakog birača, nije dovodilo u pitanje njihovu jedinstvenu angažovanost na realizaciji takvog programa. Naprotiv, sve su bile jednako spremne:

Velikosrpski projekat

prvo, da per fas et nefas brane koncept jugoslovenskog zajedništva u kome nema mjesta za bilo kakvu crnogorsku nacionalnu i državnu posebnost;
drugo, da logiku brzog i efikasnog ostvarivanja tog zajedništva – što u konkretnom slučaju nije značilo ništa drugo do implementaciju velikosrpskog državnog projekta u Crnoj Gori – pretpostave svakom racionalnom sudu istorijske, političke, ekonomske, socijalne, etničke, etičke, kulturološke i psihološke prirode o smislu i mogućim implikacijama takvog čina;
treće, da svakom svom činu i učinku u Crnoj Gori daju prepoznatljivu „srpsku aromu“, u smislu da ga koncipiraju i realizuju onako kako bi on, s jedne strane, optimalno bio u funkciji ostvarivanja velikosrpskog državnog projekta i, s druge strane, onemogućavao Crnogorce da sami rješavaju bilo koje pitanje i problem i tako eventualno smanje stepen svoje zavisnosti od drugih;
četvrto, da svaku svoju eventualnu kritiku centralnih organa vrše tako da ona ne bude u funkciji stvaranja uvjerenja da bi Crna Gora bolje rješavala sopstvene probleme kada bi imala pravo da se njima bavi.

Drugačija država

Federalisti, mada kao stranka formalno konstituisani tek 1925. godine, faktički funkcionišu od samog početka stranačkog organizovanja u Crnoj Gori i smatraju se (zbog imena, programskih opredjeljenja i personalnog sastava rukovodstva koje uglavnom čini politička elita iz perioda samostalne crnogorske države) simbolom pokušaja restauracije starog, odnosno predvodnikom nezadovoljnika novim. Odnos prema crnogorskom pitanju temelje na uvjerenju da su Crnogorci uvijek bili solidarni sa slovenskim narodima i da je, stoga, formiranje zajedničke države Južnih Slovena u interesu Crne Gore. Svoje ideje i opredjeljenja uglavnom iskazuju preko stranačkog glasila (lista „Crnogorac“, čiji se prvi broj pojavio 27. decembra 1924), te istupanja svojih predstavnika na skupštinskim zasijedanjima. Cilj im je da objašnjenjem stanja u kome se Crna Gora našla nakon njenog nasilnog prisajedinjenja Srbiji doprinesu „razbistravanju“ shvatanja o tome kakva je zajednička država Južnih Slovena uopšte moguća i u kakvu je zajedničku državu Crna Gora sprema da uđe. U tom smislu, posebno naglašavaju da Crnogorci, kao začetnici borbe za slobodu balkanskih Slovena, ne mogu tražiti svoju pobjedu u rušenju jugoslovenske države, već žele da vode borbu za ovjekovječenje te zajednice i osiguranje njene snage prema svima i svakome.

Trijalizam u imenu

No, ta država, po zamisli federalista, mora biti drugačija od one koja je stvorena 1918. i Crna Gora u nju ne može da stupi po receptu Podgoričke skupštine. Za federaliste je, naime, prihvatljiva samo zajednička država, koja njenim konstituentima omogućava da prema drugima nastupaju kao „jedno i zajedno“, ali u kojoj su oni međusobno „jednaki i ravnopravni“. Ili, kako federalistički ideolog Sekula Drljević, u svom spisu Centralizam ili federalizam kaže: „Sadržina naše državne ideje mora biti jedinstvo prema ostalim državama, jedinstvo državnih amblema, pojmovno jedinstvo državnog imena i ravnopravnost udruženih zemalja u međusobnim odnosima“. Takva država ne bi smjela da nosi „pojmovni trijalizam u svom imenu“, i da se naziva državom Srba, Hrvata i Slovenaca, jer bi to značilo i simboličko i stvarno dovođenje u podređen položaj ostalih njenih konstituenata. Da bi se to izbjeglo, i da bi „zajednička država“ i po imenu bila izraz ravnopravnosti za sve, ona bi se mogla zvati „samo ili Jugoslavija ili Udružene zemlje Južnih Slovena“. To tim prije, uvjereni su federalisti, što „jugoslovenska državna misao nije kolaboracija triju državnih ideja: srpske, hrvatske i slovenačke, nego posebna i samostalna državna ideja, pred kojom ove tri kapituliraju“. Konkretno, nastavlja ovaj autor, to je značilo da „ako hoćemo da naša država bude jedna država, onda ona ne može biti drugo nego ostvarenje jugoslovenske državne misli, dakle Jugoslavija; a ako hoćemno da ona bude država Srba, Hrvata i Slovenaca, onda ona nije i ne može da bude jedna država“. Stupanje Crne Gore u državu koja bi se zvala Jugoslavija ne bi bilo odricanje od načela ravnopravnosti, i ne bi značilo spremnost na potčinjavanje „ma kojoj od jugoslovenskih zemalja“. Federalisti pod ravnopravnošću u „novoj državi“, bez koje ona ne bi imala smisla i ne bi mogla opstati kao „zajednička“, podrazumijevaju jednaka prava njenih konstituenata u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi. Ta prava se mogu obezbijediti samo njihovom zakonodavnom, administrativnom i sudskom samostalnošću u svim poslovima osim onih koji su sporazumom proglašeni za zajedničke.

Importovane srpske stranke

Zajednička strategija „importovanih“(srpskih) partija u odnosu na crnogorsko državno pitanje iskazuje se kroz njihovo jedinstveno nastojanje da Crnogorce uvjere u to: da je manje važno u kojoj državi žive, kako se ona zove i ko njome upravlja, od toga da im država u kojoj žive bude dobra; da upravo zajednička država Južnih Slovena stvorena 1918. godine predstavlja ovaploćenje ideje njihovih predaka, za koju su oni vjekovima krvarili; da će „zajednička država“ biti dobra onoliko koliko je njeni građani učine takvom, usljed čega niko u njoj, pa ni Crnogorci, nema pravo da pita šta mu donosi prije nego što vidi koliko sebe i sve svoje u nju unosi. Takva programska opredjeljenja i njima primjerena politička dejstva podjednako su prisutna, makar u početku, kako kod stranaka građanske provinijencije (Narodne radikalne i Demokratske), tako i kod „lijevo“ kodovanih socijalističkih (komunističkih) grupa, koje takođe djeluju pod neupitnim uticajem eksternih „centrala“.



Feljton – Ponedjeljak, 16. maj 2011. godine


Radovan Radonjić, akademik: Nade u Srbiju su propale

U novoj državi, poslije odluke Podgoričke skupštine, Crna Gora je bila izložena pljački i teroru najgore vrste i zato prinuđena da se brani svim sredstvima. Srpska odmazda protiv crnogorske nepoćudnosti, pak, bila je brutalna, s mnogim karakteristikama genocida

Vrijeme između dva svjetska rata na prostorima naseljenim južnoslovenskim narodima bitno obilježavaju dva procesa: s jedne strane, nastojanje da se po svaku cijenu održi njihova državna zajednica stvorena 1918. godine i, s druge strane, međusobna nesaglasja i konfrontacije, dobrim dijelom izazvane različitim ambicijama u pogledu svrhe te države i faktičkih odnosa koji se u njoj uspostavljaju. Osobito snažan uticaj na taj, mnogim elementima i momentima izazvani protivurječni proces imala je sve izraženija i zaoštrenija politička podjela, u čijoj osnovi se nalazio nepomirljiv sukob ideja građanske i revolucionarne provenijencije. Kontroverza nastala na toj osnovi eskaliraće sa svakim novim danom zajedničke države na način i u smjeru koji će dovesti do radikalnog „skretanja ulijevo“ znatnog dijela aktera tadašnje jugoslovenske drame, sa svim posljedicama koje će to imati kako na karakter budućeg političkog uređenja zemlje, tako i na njenu međunarodnu poziciju.

Dva perioda

Ovaj tekst posvećen je pulsacijama te kontroverze u programskim dokumentima i faktičkom ponašanju političkih partija u Crnoj Gori. Cilj je da se ukaže na to kako su, na kojim sadržajima, i zašto, u Crnoj Gori, upravo u tom procesu, izvršena ona unutrašnja ideološko-teorijska i strateško-politička prestrojavanja koja će njenim građanima omogućiti da već s prvim korakom u novom ratu ponovo preuzmu vlastitu sudbinu u svoje ruke i pokažu: prvo, da su im principi i motivi nacionalne i državne identifikacije drugi i drugačiji od onih koje je poznavao i priznavao „jedinstveni“ etnički korpus „zajedničke države“ u koji su na silu ugurani; drugo, da njihovo istorijsko pravo i faktička potreba da imaju svoju državu, kulturu, jezik i druge pretpostavke društvenog razvoja nijesu bili manji nego od drugih, (južno)slovenskih i inih naroda, treće, da su, kao i do tada, bili spremni na sve oblike i sadržaje južnoslovenskog zajedništva, s tim da punu slobodu vlastitog nacionalnog državnog života više nikada ne žrtvuju radi ostvarivanja bilo kojeg „višeg“ cilja i interesa.
Proces o kome je riječ vremenski se, a dobrim dijelom i po svojim suštinskim obilježjima, dijeli na dva perioda – onaj do tzv. šestojanuarske diktature 1929. godine i onaj poslije tog čina – pa će u ovom radu biti tako i posmatran.

Nezakonito i nasilno

Prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, sankcionisano odlukama Podgoričke skupštine 1918. godine, izvršeno je nezakonito i nasilno, suprotno važećim ustavnim propisima, mimo odluke njenih legalnih i legitimnih organa i protivno većinskoj volji naroda. U novoj državi Crna Gora je bila izložena pljački i teroru najgore vrste i zato prinuđena da se brani svim sredstvima. Srpska odmazda protiv crnogorske nepoćudnosti, pak, bila je brutalna, s mnogim karakteristikama genocida.
Da Crna Gora nakon poništenja njene državnosti neće biti samo nova teritorija proširene Srbije, nastanjena poslušnicima zahvalnim prisajediniteljima što su im ostvarili „vjekovni san“, bili su svjesni i njeni novi upravljači, koji već u svom prvom izvještaju centrali u Beogradu, početkom 1919. godine, kažu: „Stanje u Crnoj Gori sada je ovako: oskudica u životnim namirnicama i skupoća nepodnosiva. Pomoć u hrani i drugim potrebama ne dolazi ni od kuda, uz obećanje da će to pitanje biti uskoro uređeno niko ne vjeruje. Nade u Srbiju su propale. Nezadovoljstvo je zbog toga u svim slojevima veliko. Izvršni narodni odbor ne radi po planu i sa određenim ciljem, nego se upravlja po događajima i ide za njima. Nema kriterijuma i uputstava za organizaciju rada u ovim krajevima. Vlasti nemaju nikakvog autoriteta niti imaju sredstava za egzistenciju, novca nema nigdje ni za kakvu potrebu. Izvršni narodni odbor čini pozajmice kod privatnih ličnosti i vrši izdatke bez predračuna i po trenutnim potrebama“. Sliku stanja u Crnoj Gori nakon njenog prisajedinjenja Srbiji upotpunjuje grof Salis, koji u svom opširnom izvještaju navodi i „detalje“ o kojima ujedinitelji nijesu htjeli ni smjeli da govore, pa kaže: „Crna Gora je sada okupirana od jedne jake sile srpskih trupa… Zatvori su puni. Lideri opozicije sadašnjem režimu su ili u strogom pritvoru ili u bjekstvu. Ako nijesu sa njima, njihovi lojalisti su napolju u brdima, dok su njihove kuće izložene uništenju“. Posljedica toga je, s pravom konstatuje Ivo Pavićević, povjerenik kraljevske vlade, da u Crnoj Gori, umjesto bilo kakve državne organizacije postoje dvije „ograničene protivničke strane, jača za ujedinjenje, a slabija protivu ujedinjenja“.

Podijeljenje stranke

Političke stranke se ponašaju saobrazno opštem stanju u zemlji, koje se upravo u to vrijeme formiraju. Dakako, i one su međusobno podijeljene na način da se na jednoj („slabijoj“, crnogorskoj) strani nalaze samo federalisti, a na drugoj („jačoj“, srpskoj) sve ostale.
Višestranačje u Crnoj Gori, inače, nije autohtona pojava. Niti se javlja onda kada nivo društvene i političke razvijenosti zemlje čini realno mogućom i potrebnom demokratsku konkurenciju različitih projekata i orijentacija, niti je ovome okrenuto. Naprotiv, nastalo je pod uticajem spoljnih činilaca i okrenuto je njihovim potrebama. Samo je jedna politička stranka (federalistička) autentično crnogorska. Jedino ona ima svoje centralne organe u Crnoj Gori i jedino su njeni programski ciljevi i interesi definisani saobrazno pretpostavljenim ciljevima i interesima Crne Gore. Sve ostale (Demokratska, Samostalna demokratska, Nezavisna radnička, Narodna radikalna, Jugoslovenska republikanska, Savez zemljoradnika) filijale su srpskih političkih partija i u svakom pogledu slijede „primjere“ i naloge svojih matica. Sjedišta njihovih centralnih organa su izvan Crne Gore (u Beogradu), a izvan Crne Gore su, i uglavnom na anticrnogorskoj nacionalnoj i državnoj platformi, ideološki formirana i personalno komponovana njihova „pokrajinska“ rukovodstva. I sve one, osim donekle socijalista (komunista), imaju (isti) zadatak:

Ogoljela okupacija

Da ogoljelu srpsku vojnu okupaciju Crne Gore „dopune“ ili, gdje je to moguće, supstituišu političkom okupacijom, a brahijalnu silu prikriju ili opravdaju odgovarajućom ideološkom indoktrinacijom;
da u ime tobožnje moderne političke reforme, tj. zamjene delegitimisane tradicionalne vlasti (sa imanentnim joj apsolutizmom) demokratski konstituisanom vlašću, uđu u samo crnogorsko društveno i državno tkivo i iznutra blokiraju, institucionalno i svakako drugo, njegov otpor spoljnoj hegemoniji; da „pokažu“ kako je brzo prenošenje srpske političke konfiguracije na crnogorski društveni i državni prostor „najbolja potvrda“ njene „demokratske superiornosti“ u odnosu na Crnu Goru i „neodoljive privlačnosti“ za Crnogorce; da podsredstvom „izbornih rezultata“, čija se poželjnost može obezbijediti na isti način kao i prilikom organizovanja Podgoričke skupštine, demonstriraju „punu i definitivnu“ integrisanost, crnogorskog društvenog i državnog prostora u novo zajedništvo, tako da više nije pitanje što s njim već kako ga dalje razvijati u zajedničkoj državi.



Feljton – Nedjelja, 15. maj 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:13 pm

Dr Novak Adžić: Sa stanovišta nauke sve je sasvim jasno

„Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“ ( Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905, član 40)

Prvorazredni izvor kanonskog karaktera – Ustav Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve od 30. decembra 1903. godine, u članu 1 i 2, izričito navodi autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, ali to nekima ne znači ništa, jer to ne odgovara njihovim političkim projekcijama. U Ustavu Sv. sinoda Crnogorske pravoslavne crkve iz 1903. glava II, u kojoj se govori o djelokrugu Sv. sinoda, u članu 15, stav 2 govori se o ličnoj nadležnosti Mitropolita „kao sinodskog predsjednika i kao poglavice autokefalne Crnogorske crkve“. I u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905, u aktu lex superior, sa stanovišta državnog prava (de jure imperi) bilo je normirano u članu 40 sljedeće: „Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori“.

Besjeda u Petrogradu

Posljednji autokefalni mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve u doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore bio je Mitrofan Ban. On je za crnogorskog mitropolita kanonski rukopoložen u Rusiji 6. aprila 1885. godine u Isakijevskoj crkvi u Petrogradu od strane petrogradskog mitropolita Isidora i drugih članova Sv. sinoda i sveštenstva Ruske crkve, a u prisustvu ruskog cara Aleksandra III Romanova. Tri dana ranije, u besjedi koju je održao u Svetom sinodu u Petrogradu, između ostalog, rekao je i ovo: „Vi, svjatjejši otci, promislom Božjom i željom moga premilostivoga gospodara knjaza Nikolaja rukovođeni, izvoliste smirenost moju izabrati za episkopa Crkve Crnogorske“. Nakon hirotonije primio ga je 15. aprila 1885. godine car Aleksandar III. Prilikom susreta rekao mu je i ovo: „Meni je takođe drago što ste Vi rukopoloženi za episkopa u Rusiji. To pokazuje duhovnu vezu između Ruske i Crnogorske crkve“. Ovo Mitrofan Ban detaljno opisuje u svojim memoarima. Nakon hirotonije Mitrofan Ban je 19. oktobra 1885. godine o tome obavijestio vaseljenskog carigradskog patrijarha Joakima IV u pismu, broj 356, u kojemu mu uz ostalo navodi: „Mi smo se iz Rusije povratili i u ime Božije zauzeli smo svetu katedru Mitropolije autokefalne crkve u bogoštićenom Knjaževstvu Crnogorskom na koju smo i Duhom Svetijem i pozvati“.

Izričito priznanje

Dakle, sa stanovišta nauke nije sporno da su i Ruska crkva i Carigradska patrijaršija priznavale autokefalnost Crnogorske crkve ne samo u doba Mitrofana Bana, nego i stoljećima ranije. Tako se iz pisma koje je carigradski patrijarh Grigorije poslao 29. januara 1798. godine Petru I Petroviću Njegošu jasno vidi da je Carigradska patrijaršija Crnogorsku crkvu smatrala autokefalnom. Vaseljenska patrijaršija je 1855. izričito priznala autokefalnost Crnogorske crkve o čemu govori i atinska „Sintagma“.
Godine 1910. mitropolit petrogradski Antonije u pismu Mitrofanu Banu, uz ostalo, piše: „Bratski vas pozdravljam sa znamenitim jubilejem, izražavajući tople želje da Vašem Visokopreosveštenstvu pastironačelnik Gospod Bog naš Isus Hristos udijeli dugi život i plodotvornoj službi Vašoj za dobro Crnogorske crkve“. A vaseljenski patrijarh Joakim iz Carigrada 1910. godine piše, pored ostalog, Mitrofanu Banu: „Gospod neka podari bogate darove Vašem Visokopreosveštenstvu, svetoj Crnogorskoj crkvi, blagovjernom gospodaru i pobožnom narodu“. Srpska pravoslavna crkva i njen mitropolit Dimitrije Pavlović 1910. godine uputili su ovu čestitku Mitrofanu Babu: „Srpska crkva kao sestra i po vjeri i narodnosti dijeli radost Crnogorske crvke“. O tome piše „Glasnik Pravoslavne crkve u kraljevini Srbiji“ od 15. aprila 1910. godine. Jerusalimska crkva je priznavala autokefalnost Crnogorske crkve, o čemu ilustrativno govori i pismo patrijarha Damijanosa poslato Mitrofanu Banu 25. decembra 1903. godine.

Hrabri junak

Mihailo Dožić iz Morače (1848-1914) postao je 1879. godine iguman Moračkog manastira, da bi ubrzo bio proizveden u čin crnogorskog arhimandrita. Godine 1908. postao je član Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve. Arhimandrit Mihailo Dožić je zajedno sa popom Stankom Bulatovićem iz Kolašina 1910. godine, povodom jubileja kojeg je slavio mitropolit Mitrofan Ban, uputio pismo sljedeće sadržine:
„Današnji dan Vašeg slavlja dvadesetpetogodišnjice kao poglavara svete Crnogorske crkve osobito proslavlja sveštenstvo i narod u svetoj obitelji manastira Morače. Tradicionalne veze Vašeg prebivanja među narodom ovog kraja ostaće na uspomenu najdaljim pokoljenjima. Neka da Svemogući da proslavimo i pedesetogodišnjicu Vašeg slavnog rada, na korist svete crkve, Gospodara i Otadžbine“.
Iguman Leontije Ninković, nastojatelj Ostroškog manastira od 1912. godine član Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve i sveštenik na crnogorskom dvoru kralja Nikole u zemlji i emigraciji (1916-1919) uputio je iz Nikšića 1910. godine, zajedno sa jeromonahom Danilom Labovićem i monahom Antonijem Miranovićem, čestitku u kojoj, uz ostalo, veli da je Mitrofan Ban hrabri junak sa sabljom u ruci na bojnom polju, pod barjakom uzvišenog Gospodara, te kao jerarhu „specijalno za Crnogorsku crkvu i sveštenstvo, najsrdačnije Vam čestitamo dvadesetpetogodišnjicu svete uzvišene i revnosne arhipastirske službe Bogu, crkvi, Gospodaru i domovini“.

Odluka iz Carigrada

Mitropolit Mitrofan Ban je umro 30. septembra 1920. godine. Oproštajnu riječ na opijelu održao je episkop zahumsko-raški Kiril Mitrović, koji je rekao i ovo: „Po prirodi bistra i zdrava uma, plemenita srca i nesebično snažne volje, on je uspijevao u radu na crkvenom polju tako da je sposobnost njegova uočena od crkvenih i državnih poglavica dovela ga na upravu Crnogorske crkve. Prema prilikama i sredstvima sa kojima je mogao raspolagati Mitropolit Mitrofan za vrijeme svog dugog vladikovanja mnogo je učinio za Crnogorsku crkvu“.
Sveti arhijerejski sinod Vaseljenske patrijaršije u Carigradu 19. III 1920. godine donio je Odluku br. 2056, kojom daje blagoslov na prisajedinjenje ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi određenih eparhija, pa se, uz ostalo kaže: „U granicama ovog Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ušle su i autokefalne pravoslavne crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, zadarska i kotorska“. Vaseljenska patrijaršija tim aktom „priznaje proglašeno ujedinjenje autokefalnih crkava Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija“.
Ovo je zvanični akt Vaseljenske patrijaršije u kojemu se navodi autokefalnost Crnogorske crkve, ali ni to za Amfilohija nije relevantno sa stanovišta kanonistike!!! Kome vjerovati, aktima Vaseljenske patrijaršije ili stavovima Amfilohijevih eksponenata.

Šta piše u Tomosu

Proglašenje Srpske patrijaršije objavljeno je u Sremskim Karlovcima 12. (25) septembra 1920. godine. Ubrzo potom sastao se Arhijerejski sabor Srpske patrijaršije 15. (28) septembra 1920. godine, koji je donio odluku da se arhiepiskop beogradski i mitropolit Srbije Dimitrije Pavlović proglasi ipso jure prvim patrijarhom Srpske patrijaršije. U toj odluci, pored ostalog, se kaže: „Slično tome postupalo se i kod osnivanja nacionalnih autokefalnih oblasti u svima pravoslavnim državama. Tako su uzdignute katedre na stupanj autokefalne arhiepiskopije u prestonim gradovima: Atini za crkvu u Kraljevini Grčkoj, u Beogradu za crkvu u Kraljevini Srbiji, na Cetinju za crkvu u Crnoj Gori, u Bukureštu za Rumuniju, u Sofiji za Bugarsku, a u Rusiji dignut je arhijerejski presto druge prestonice u Moskvi na stupanj patrijaršije“.
U Tomosu Carigradske patrijaršije i patrijarha Melentija IV donijetog u Carigradu 9.II 1922. (broj protokola 1148) izričito se navodi da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna.
Poznati mađarski naučnik, profesor Univerziteta u Budimipešti, član Mađarske akademije nauka, dr Bajz Jožef u knjizi Crnogorsko pitanje, objavljenoj na mađarskom jeziku 1927. i na italijanskom jeziku 1928. godine u Budimpešti, govori o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve sljedeće: „Godina 1766. označava nezaboravan datum u istoriji Crne Gore. Turci su te godine ukinuli Pećku patrijaršiju i zbog toga je pravoslavna Crnogorska crkva dobila autokefalnost“.



Feljton – Subota, 14. maj 2011. godine
Dr Novak Adžić: „Pravoslavna naša crkva kao autokefalna, nezavisna je“

„Sve autokefalne pravoslavne crkve priznaju nezavisnost Crnogorske crkve, svagda joj dostavljaju događaje koji se u pojedinim crkvama zbivaju, na primjer, kad koji patrijarh dolazi na upravu svoje crkve“ („Prosvjeta“, 1889. godine)

Primio je tada brojne čestitke iz zemlje i iz inostranstva, a jednu od njih uputio mu je i dr Gavrilo Dožić iz Soluna. Dožić taj jubilej Mitrofana Bana komentariše ovako: „Meni bi bila dužnost ne samo moja skromnost da uzme učešća, već da budem inicijator i, u okolini u kojoj sam se nalazio, da i drugi izvrše ono što su bili prema tome znamenitom momentu u istoriji Crnogorske crkve“.
I Kralj Nikola je zborio da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna. Tako je 1913. godine, kada je dr Gavrilo Dožić određen da bude episkop pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve, tim povodom, rekao i ovo: „Gospodo, može li biti ljepšega dana za našu autokefalnu pravoslavnu crkvu od ovoga, u kome sa našega Cetinja spremamo dr Gavrila Dožića, vrijednog sina zemlje ove na njegovu službu bogu i narodu“.
U biografiji dr Gavrila Dožića, koju je objavio „Ilustrovani zvanični almanah-šematizam Zetske banovine“, god. I, državna štamparija, Sarajevo 1931. str. 232, piše i ovo: „Ogledao se na bogoslovsko-književnom polju, a sada radi na istoriji Crnogorske pravoslavne crkve“.

Brojni primjeri

Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve u periodu od 1884. do 1920. godine, kada je nasilno ukinuta, bio je Mitrofan Ban (1841-1920). On je 1910. godine, u pismu koje je zahvalnica na pozdravni govor kralja Nikole, naveo i ovo:

Vaše Visokopreosveštenstvo, Visokodostojni gospodine Mitropolite!
Raduje se danas sveta pravoslavna Crnogorska crkva slaveći dvadesetpetogodišnjicu revnosne službe Vaše Bogu, prijestolu i otadžbini, i prinosi toplo blagodarenje Božjem promislu, što Vas je sv. Blagoslovom svojim pratio na putu duge teške apostolske službe Vaše i udijelio da ona bude plodonosna i korisna sv. Božijoj crkvi“.

Protođakon Filip Radičević, dugogodišnji sekretar Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve, član njenog Svetog sinoda od 1904. godine u oficijelnom službenom časopisu crnogorskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova – „Prosvjeti“, u radu Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, objavljenom 1889. godine piše i ovo: „Pravoslavna naša crkva kao autokefalna, nezavisna je. Ona se kao takva odnosi prema Ruskom sinodu, Carigradskoj i drugim patrijaršijama, kao i ostalim autokefalnim crkvama. Sve autokefalne pravoslavne crkve priznaju nezavisnost Crnogorske crkve, svagda joj dostavljaju događaje koji se u pojedinim crkvama zbivaju, na primjer, kad koji patrijarh dolazi na upravu svoje crkve“. Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje i potvrđuje i sljedeći dokument. To je pismo Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine, koje glasi:

„Njegovom Kraljevskom Visočanstvu
Knjazu Gospodaru Nikoli I – Topolica
Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore.
Između mnogijeh savremenijeh reforma koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda.
Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili.
Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu.
Smireni molitvenici: Mitropolit Mitrofan, predsjednik, naim. episkop Kiril Mitrović, član, arhimandrit Mihailo Dožić, član, iguman Prokopije Vračar, član protođakon Filip Radičević, član, protejerej Aksentije Bojović, član, protojerej Pavle Petrović, član, sekretar Svetoga Sinoda đakon Ivo Kaluđerović“.

Blagosloveni dan

Nikola I Petrović Njegoš proglašen je 1910. godine za crnogorskoga kralja. Između mnogobrojnih čestitki koje je tim povodom primio je i čestitka Njegove svetosti patrijarha antiohijskog Grigorija. Ona u prevodu sa arapskog jezika glasi:

„Njegovom Veličanstvu
Preblagočestivom Kralju Nikoli I
Petnaesti avgust, blagosloveni dan, koji mi napominje milosti i obimne blagodati, Našega Gospodara, Boga, jer tog istog dana 1906. godine ja sam uzašao po milosti Svetoga Duha na presto Patrijaršijski Prvoprestolnih Apostola Petra i Pavla, danas postaje izvor radosti i veselja za Sveto Pravoslavlje cijelog svijeta, jer danas vidimo Vašu glavu, obasutu poštovanjem i obožavanjem, a tako i mudrošću ispunjenu, koje Vas je učinila predmetom uvažavanja i divljenja Velikodušnih Ruskih Careva. S kojom ste mudrošću znali upravljati predstojno Vašu Srećnu Knjaževinu kroz čitavo po vijeka, okrunjenu pravoslavnom krunom i kao što to vidi Vaš vjerni narod, radan i hrabar, predan pravoslavlju i gleda svog omiljenog Knjaza na dostojanstvu Njhovih Veličanstava Kraljeva.
Sasvim je dakle pravedno da danas naše duše veličaju Gospodara a naši duhovi da se raduju u Gospodu, koji je naš spasitelj, i za to Antihijska crkva uzimlje udjela u velikoj radosti svoje sestre Svete Crnogorske Crkve. Smatrao sam dužnošću da otslužim sa svim mojim patrijaršijskim klirom u prisustvu velikog broja moje pastve svetu liturgiju, namijenjenu Vašem Veličanstvu vozljubljenom u Gospodu.
Ja ovim uzimljem slobodu da podnesem Vašem Kraljevskom Prestolu moja Patrijaršijska čestitanja i moje očinske želje duboko iskrene, moleći Gospoda i Cara Careva, da Vas sačuva još svetom desnicom za dug i presrećan život na korist i na sreću države koju Vam je Svevišnji povjerio, da sačuva Nj. V. Preblagočestivu Kraljicu Vašu uzvišenu Suprugu, Nj. Kr. V. Knjaza Našljednika i cijelu Kraljevsku porodicu, da blagoslovi Vaš Narod i uzdrži i štiti Vašu Slavu Kraljevinu.
U znak blagoslova slobodan sam poslat V. Veličanstvu ikonu Sv. Bogorodice, zaštitnice naše patrijaršijske katedralne crkve, i kao dokaz moje istinske ljubavi prema V. Veličanstvu i mog velikog veselja za ovaj srećan dan, ja se usuđujem upraviti Vam ovo pismo sa kojim Vam podnosim moje duboko poštovanje.
Neka je milost Božja s Vama i neka Vas prati.
Čast mi je biti Vašega Veličanstva vrlo vatreni i ponizni molitvenik u Hristu
Damask, 15. avgust 1910.
Grigorije
Patrijarh Antiohiski i cijelog istoka“.



Feljton – Petak, 13. maj 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:14 pm

Dr Novak Adžić: Crkvena dobra pod kontrolom države

Nepokretna imovina pravoslavnih crkava i manastira ne može se prodavati ili ustupiti bez odobrenja državne vlasti (čl. 719 Opšteg imovinskog zakonika). Godine 1893. popovima je naloženo da narodno odijelo zamijene mantijom, a 1864. da puste brade

U 1864. godini naređeno je sveštenicima da puste brade. Uređene su parohije sa protopopijatima koji su se teritorijalno poklapali sa nahijom. Uvedene su matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Razgraničenje između državnih i crkvenih imanja izvršeno je u 1868. godini. Mitropolitu i manastirskom bratstvu ustanovljene su plate, pa je višak manastirskih prihoda (nakon podmirenja plata) išao za potrebe prosvjete (za tri godine devet crnogorskih manastira prihodovalo je državi preko 56 hiljada forinti). U 1869. godini otvorena je bogoslovija koja je školovala sveštenike i učitelje i dala prvu inteligenciju. U decembru 1878. godine ustanovljena je Raška eparhija (sa sjedištem u Ostrogu) čija je jurisdikcija obuhvatala brdska plemena, oslobođene krajeve oko Nikšića i Pivu (Pećka eparhija obnovljena je poslije balkanskog rata 1912-1913. godine i prisajedinjenja Crnoj Gori Sandžaka, Metohije, Rožaja, Plava i Gusinja).

Duhovni sudovi

U 1893.godini popovima je naloženo da narodno odijelo zamijene mantijom. Do 1900. godine parohijalno sveštenstvo je plaćeno u naturi – birom (od pojedinog domaćinstva popovi su dobijali po 18 kg žita godišnje i neku novčanu naknadu za vršenje pojedinih vjerskih obreda). Bir je u 1900. godine zamijenjen redovnom platom, koju su sveštenici primali od države. Ustavom pravoslavnih konstitorija u Knjaževini Crnoj Gori koji je sankcionisan Zakonom o konstitoriji od 1. januara 1904. godine konstituisani su duhovni sudovi, dotadašnja inokosna vlast mitropolita dopunjena je episkopskim savjetom i kolegijalnim organima, uređenja braka (sa izuzetkom građansko-pravnih posljedica razvoda braka, čije je regulisanje ostavljeno redovnim sudovima) prepušteno je isključivoj kompetenciji crkve. Osnov Ustava je krmčija – zvanični zbornik kanonskog prava pravoslavne crkve. Ustav je legislativno dovršio proces ustrojstva Crnogorske crkve u drugoj polovini XIX vijeka i crkvenu organizaciju formalno podigao na nivo državnih potreba. Odlučujuću riječ u sređivanju stanja u crkvi imala je svjetovna – državna vlast, posebno knjaz. Nastupajući veoma radikalno, ta vlast još nije bila strogo izdiferencirana od duhovne vlasti i koristila se prerogativima crkvene vlasti. Sveštenstvo je vršilo i civilne poslove, a knjaza je smatralo i duhovnim poglavarom.

Školovanje popova

Od 1852. do proljeća 1858. godine Crna Gora nije imala crkvenog poglavara. Knjaz Danilo je rješavao i crkvene poslove (odredio je obavezni post, popovima utvrdio naknadu – bir. po „tarifi sv. Petra“, naredio im da redovno vrše bogosluženje, brinuo se za opravku manastira i školovanje popova). Zbog nedoličnog držanja u slučaju pogibije knjaza Danila knjaz Nikola je jednostavno otpustio i razriješio dužnosti cetinjskog mitropolita Nikanora Ivanovića. Crkvena dobra stavljena su pod kontrolu države. Nepokretna imovina pravoslavnih crkava i manastira ne može se prodavati ili ustupiti bez odobrenja državne vlasti (čl. 719 Opšteg imovinskog zakonika). Sljedujući vladičansku tradiciju svoje loze, dinastija Petrovića nije željela da se naprečac liši i duhovne vlasti, a još manje da u ličnosti mitropolita – crkvenog poglavara stekne takmaca u sveukupnoj vlasti. Zakonik knjaza Danila, taj u primitivnim okvirima dati kodeks privatne svojine, sankcionisao je kanonsko pravo pravoslavne crkve kao važeće pravo u vjerskim pitanjima. Učenje crkve o neprikosnovenosti ličnosti knjaza–vladaoca, o tome da je država ustanova božanskog porijekla, da je vlast od boga i da je svako bez razlike dužan „…da se pokorava državnoj vlasti, koja je nad njima postavljena, pa ma kakav bio oblik i ustrojstvo te vlasti“, odgovaralo je potrebama državotvornih snaga.

Samostalna organizacija

Crnogorska pravoslavna crkva bila je slobodna, autokefalna, samostalna organizacija i u kanonskim i u eklestijastičkom smislu. Tokom viševjekovnog postojanja slobodne i samostalne države Crne Gore, u okviru njenih granica, postojala je i djelovala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, poštujući norme crkvenog, kanonskog prava i civilnog i državnog prava. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna u faktičkom smislu od 1603. godine, a u faktičkom i formalnom, kanonskom smislu od 1766. pa sve do njenog nasilnog ukidanja 1920. godine.
O autokefalnosti Crnogorske crkve pisali su oni koji su živjeli u vrijeme kada je ona imala taj status, poput Valtazara Bogišića i Nikodima Milaša i drugih.
Čuveni pravni istoričar i teoretičar, predstavnik istorijsko-pravne škole, redovni univerzitetski profesor, pisac „Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževini Crnu Goru“ (1888) i prvi crnogorski ministar pravde, dr Valtazar Bogišić, je u jednom svojemu radu, uz ostalo, napisao sljedeće: „Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu“. Tu činjenicu je svojevremeno zapazio i poznati crnogorski politički i pravni pisac, advokat dr Sekula Drljević, kada je napisao i ovo: „Crnogorsko prvoslavlje je crnogoroslavlje… Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije“.

Obimna dokumentacija

Postojanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje sačuvana obimna arhivska dokumentacija. Iz nje ću ovom prilikom izdvojiti nekoliko svjedočanstva koja lako mogu pobiti kao obmanjivačke sve konstrukcije kojima se hoće negirati postojanje Crnogorske pravoslavne crkve. Da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna govore i zapisi dr Gavrila Dožića. Naime, Gavrilo Dožić (1881-1950), episkop raško –prizrenski, episkop Pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve i član njenog Svetog sinoda, po ukidanju Crnogorske pravoslavne ckrve, od 1920. do1938. godine, bio je mitropolit Crnogorsko-primorske eparhije Srpske pravoslavne crkve, kao i patrijarh Srpske patrijaršije u periodu od 1938. do 1950. godine. Naime, 1910. godine mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban slavio je značajan jubilej, 25-godišnjicu arhijerejske službe.



Feljton – Četvrtak, 12. maj 2011. godine
Dr Novak Adžić: Mitropolit Ivanović proćeran iz Crne Gore

Nikanor Ivanović je bio jedan od zavjerenika u uspjelom atentatu na knjaza Danila u Kotoru 31. jula 1860. Na samrtnoj uri knjaz Danilo je odbio da primi mitropolita Nikanora, rekavši: „Neka mi ne izlazi na oči“. Knjaz Nikola ga je razriješio mitropolitskog zvanja i prognao iz Crne Gore, jer je, kako je govorio, bio „pravi raskoljnik i bezakonik“

Kao kandidat knjaza Danila, arhimandrit Nikanor Ivanović je, uz saglasnost ruskog dvora, decembra 1858. godine u Petrogradu rukopoložen od strane episkopata Ruske crkve za mitropolita Crnogorske crkve, a januara 1859. godine vratio se u Crnu Goru. „Na čelu Cetinjske mitropolije nalazio se mitropolit Nikanor, rukopoložen u Rusiji, u Aleksandrijskoj lavri. Pravoslavna crkva u Crnoj Gori tada je bila potpuno autokefalna. Crnogorska crkva, bez obzira što njezini mitropoliti dobijaju posvećenje u Rusiji, savršeno je autokefalna-samostalna“, piše akademik prof. dr Branko Pavićević. Nikanor Ivanović je bio jedan od zavjerenika u uspjelom atentatu na knjaza Danila u Kotoru 31. jula 1860. godine. Sjutradan, 1. avgusta, na samrtnoj uri knjaz Danilo je odbio da primi mitropolita Nikanora, rekavši: „Neka mi ne izlazi na oči“. Iako je uživao povjerenje kod knjaza, na koncu, nije se pojavio na njegovom pogrebu, pa mu je veliki vojvoda grahovski i predsjednik crnogorskog Senata, brat knjaza Danila a otac knjaza Nikole, Mirko Petrović, zabranio dolazak na Cetinje, donio odluku o njegovoj smjeni, a knjaz Nikola ga je razriješio mitropolitskog zvanja i prognao iz Crne Gore.

Nevjeran narodu

Veliki vojvoda Mirko je u pismu mitropolitu Nikanoru 5. avgusta 1860. godine jasno saopštio: „Nevjerni ste vi bili svome Knjazu, nevjerni narodu, nevjerni svome činu, nevjerni svojoj savjesti“. Zbog nedostojnog postupka u vrijeme pogibije knjaza Danila, knjaz Nikola je otpustio i razriješio dužnosti mitropolita Nikanora Ivanovića. Knjaz Nikola mu je u pismu odlučno saopštio: „Čast mi je, monsinjoru, da Vas izvijestim da nijeste više vladika na Cetinje. Vaše odsustvo na pogrebu pokojnoga Knjaza Vašega dobrotvora, uzrok je Vašega otpuštanja“. Nikanor Ivanović je bio negativna ličnost, o čemu svjedoči i kralj Nikola govoreći za njega da je bio „pravi raskoljnik i bezakonik“, kakvog vjerovatno nije bilo niđe u hrišćanskoj crkvi. Iz Kotora, bivši mitropolit Nikanor je otišao za Beč, a odatle za Rusiju, đe je službovao u Ruskoj crkvi, u kojoj je kasnije i penzionisan. Knjaz Danilo svoj vladarski suverenitet nad Crnogorskom crkvom je potvrdio i time što je odbio sva nastojanja karlovačkog patrijarha, činovnika austrijske vlasti, barona bečkog dvora, Josipa Rajačića da Crnogorsku crkvu potčini Karlovačkoj patrijaršiji. Takva ponuda pismeno iskazana od strane Rajačića na Cetinju je odbijena na način kao da nije ni učinjena. Potvrda autokefalnosti Tim činom je vladar Crne Gore potvrdio autokefalnost Crnogorske crkve u odnosu na druge crkve. A u to vrijeme njenu autokefalnost priznavale su sve pomjesne autokefalne crkve – kako Ruska crkva, o čemu svjedoči njen katalog iz 1851. godine, tako i Carigradska patrijaršija, o čemu govori i njen Katalog iz 1855, u kojemu je Crnogorska crkva pod rednim brojem 9 navedena kao autokefalna. Knjazu Danilu kao suverenu države nije padalo na pamet da učini bilo što čime bi Crnogorsku crkvu doveo u bilo kakav zavisni položaj od neke strane crkve i time ugrozio njenu autokefalnost, ali je jako vodio računa da Crnogorsku crkvu drži potčinjenu svojoj vladarskoj volji. Može se reći da Crnogorska crkva nikome sa strane, izvana, nije bila podložna, ali je u Danilovo i Nikolino vrijeme bila podvlasna državnoj vlasti i „Knjazu/Gospodaru“.
Takođe, osnovana je konstatacija da je knjaz Danilo bio vrhovni poglavar Crnogorske crkve, a da je njen mitropolit bio samo njen nominalni pravosvještenik, autonoman u onim poslovima koje mu je propisivala državna vlast, suveren – šef države – i njemu potčinjeni administrativni aparat. Nije knjaz Danilo dopustio srpskom patrijarhu, podaniku Austrije, iz Sremskih Karlovaca, da se miješa u unutrašnju nezavisnost i autokefalnost Crnogorske crkve, niti u pitanja koja je smatrao svojom isključivom nadležnošću kao vladara u odnosu na Crnogorsku crkvu. Zato je ignorisao pismo patrijarha Rajačića koje mu je upućeno 30. novembra 1856. godine, kao i sve zahtjeve u njemu, od kojih se posebno ističe onaj da se budući crnogorski mitropoliti hirotonišu u Sremskim Karlovcima od strane srpskog patrijarha.

Arhivirano pismo

To Rajačićevo pismo crnogorski knjaz je arhivirao i nije smatrao potrebnim čak ni kurtoazno da na njega odgovori. Naprotiv, budući crnogorski mitropolit Nikanor Ivanović, o čemu je već bilo riječi, rukopoložen je u Rusiji, kao što su kasnije u Rusiji rukopolagani crnogorski mitropoliti u doba knjaza Nikole – Ilarion Roganović i Mitrofan Ban. A i Petar II Petrović Njegoš je rukopožen u Rusiji. Jedini crnogorski arhijere j rukopoložen u Karlovcima bio je sta, recentni rezultati bili su prilično iznenađujući: anketa (ne u istom mediju i ne od iste agencije) provedena samo dva tjedna kasnije pokazuje da je sada senzacionalnih 44,6 posto građana za pridruživanje EU! Iako je bro j euroskeptika i dalje visok, 41,8 posto. Kako se to EU nametnula za središnju temu dnevnika? Po svoj prilici stoga jer je u nedjelju krenula kampanja vlade za informiranje građana o EU i o tome što članstvo u ovoj organizaciji donosi građanima Hrvatske. Nije li ova kampanja malo zakašnjela, pitao je, posve logično, voditelj emisije gostujuće vladine dužnosnike? Ma kakvi, odgovorili su dečki jednoglasno i entuzijastično. Do referenduma je, uostalom, još barem šest mjeseci. Osim toga, oni naporno rade na tome (informiranju, valjda) već gotovo punu deceniju. Pritom su gledatelji na štandovima EU mogli vidjeti nekakve debele brošure i čuti primjere kako će nova pravila Petar I Petrović Njegoš. Elem, državna vlast, odnosno, knjaz Danilo uređivali su život Crnogorske crkve od 1852. do 1860. godine. O odnosu državne vlasti i Crnogorske crkve u doba vladavine knjaza Danila i knjaza Nikole, kao i o njenoj autokefalnosti, pravni istoričar prof. dr Petar Stojanović piše i ovo: „Crnogorska crkva identifikovala je svoj interes sa interesima oslobodilačke borbe protiv Tuske. Vjeroispovijest je izjednačena sa nacionalnošću…. Na čelo crkve u Crnoj Gori stajala je Cetinjska mitropolija. Ona je, sve do 1776. godine, kada je Pećka patrijaršija ukinuta i Srpska crkva podvrgnuta Vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu, priznavala vlast pećkih patrijarha. Od tada je Cetinjska mitropolija autokefalna (samostalna)…

Razdvajanje vlasti

Poslije ukidanja Pećke patrijaršije cetinjske vladike nijesu više dopuštali miješanje sa strane u svoje unutranje crkvene poslove. Autokefalnost crnogorske crkve priznala je prećutno i Carigradska patrijaršija… Poslije uvršćivanja državne organizacije i prelaska na svjetovni oblik vladavine sredinom XIX vijeka odlučno se prišlo organizacionom sređivanju stanja u Crnogorskoj crkvi. Odlukom Senata od 21. marta 1852. godine izvršeno je izdvajanje svjetovne od duhovne vlasti i vlast mitropolita je ograničena na crkvene poslove. Mitropolita bira državna vlast oličena u ličnosti knjaza. Preduzete su mjere da se učvrsti disciplina među sveštenstvom. Ono je obavezno da će ,…pravila svete crkve tačno izvršavati‘ (čl. 66 Danilovog zakonika). Ko to ne čini biće lišen svešteničkog čina. Pod prijetnjom smrtne kazne, zajemčena je neprikosnovenost crkvene imovine: ,koji bi se lupež uvatio da crkvu krade taj će … biti na smrt osuđen‘ (član 81 Zakonika). Visoke novčane kazne predviđene su za počinitelje smutnje i svađe pred crkvom (član 88 Zakonika)“.



Feljton – Srijeda, 11. maj 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

Re: Historija Crne Gore od iskona Crna Gora nikada nije bila srpska zemlja

PostPostao/la Administrator » Sub vel 09, 2013 7:15 pm

Piše Dr Novak Adžić: Izvanjac iz Dalmacije mitropolit Crnogorske crkve

Knjaz Danilo se opredijelio za Nikanora Ivanovića iz političkih, a ne duhovnih razloga, jer mu je odgovaralo da mitropolit ne bude iz Crne Gore, da ne pripada uglednim i uticajnim crnogorskim glavarskim porodicama, kako na taj način ne bi mogao pomagati protivnike njegove vlasti

Crnogorski senatori i glavari su 1852. godine, u odluci o proglašenju Crne Gore knjaževinom i imenovanju Danila Petrovića za knjaza, konstatovali i ovo: „Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom visoke vlade između članova svijetlog plemena Petrovića Njegoš ili od ostalih najblagorodnijih crnogorskih porodica“. Kako je proglašenjem Crne Gore za knjaževinu nestao dualistički tim vladavine, jedinstva crkvene i političko-državne vlasti, i atipična teokratija postala prošlost, tako je Crnogorska crkva, kad je knjaz Danilo stupio na prijesto, ostala bez svog poglavara. Takvo stanje u formalnom smislu trajaće do 1858. godine. U tim uslovima, knjaz Danilo je faktički preuzeo ulogu vladara koji je upravljao i crkvenim poslovima. Rusija je imala svog kandidata za položaj crnogorskog mitropolita, arhimandrita Ostroškog manastira Nikodima Rajičevića (kojega je vladika Petar II Petrović Njegoš imenovao za igumana) i pokušala je izdejstvovati od knjaza Danila saglasnost da on preuzme mitropolitski tron. Međutim, knjaz Danilo je, u više navrata, odbio tu soluciju, ne prihvatajući da Nikodim Rajičević, za kojega je držao da je bio politički pristalica njegovog protivnika u borbi za vlast, Pera Tomova Petrovića, bude uveden u mitropolitsko zvanje.

Sumnjivo porijeklo

Knjaz Danilo se odlučio da za mitropolita Crnogorske crkve izabere arhimandrita Nikanora Ivanovića, izvanjca iz Dalmacije, koji je u formalnom smislu proizveden za arhimandrita 20. septembra 1853. godine. Nikanor Ivanović je rođen u Drnišu, bogosloviju je završio u Zadru 1844. godine, zamonašio se u manastiru Savina 1851, a kao austrijski državljanin pobjegao je u Crnu Goru polovinom 1852. godine. Austrijske vlasti tražile su njegovu ekstradiciju, ali crnogorski Senat je odbio da ga izruči, tvrdeći da za to ne postoji pravni osnov. Nikanor Ivanović je tvrdio da je porijeklom sa Njeguša, pa je svom imenu i prezimenu dodao plemensko ime – Njegoš, ali ta tvrdnja o njegovim crnogorskim rodoslovskim korijenima do danas u nauci nije dokazana. Knjaz Danilo se opredijelio za Nikanora iz političkih, a ne duhovnih razloga, jer mu je odgovaralo da mitropolit ne bude iz Crne Gore, da ne pripada uglednim i uticajnim crnogorskim glavarskim porodicama, kako na taj način ne bi mogao pomagati protivnike njegove vlasti. Lišen kao izvanjac svakog uticaja na političke prilike u zemlji, Nikanor je postao marioneta u vladarevim rukama. Iguman, arhimandrit i kasnije mitropolit Nikanor je bio potpuno potčinjen volji knjaza Danila i predstavljao je crkveno – politički instrument u njegovim rukama. Danilo je tako postupao prema njemu, želeći da crnogorsko-cetinjskog mitropolita liši svakog oblika vlasti i uticaja, koje su ranije imali crnogorski mitropoliti. Knjaz Danilo je arhimandrita Nikanora Ivanovića proizveo i u državnog službenika i, zahvaljujući Danilovom uticaju, Nikanor je postao sekretar crnogorskog Senata. Znači, vladarevom voljom dobio je politički i državnu funkciju u organu državne vlasti – Senatu, a u određenim situacijama knjaz Danilo mu je povjeravao funkciju svog ličnog sekretara. Kasnije su se knjaz i mitropolit očevidno razišli. Nikanor je politički bio vrlo aktivan.

Nepostojeći kult

Arhimandrit Nikanor Ivanović bio je uključen i u politiku koja se ticala školskog sistema u Crnoj Gori. On je, prvi put, pod uticajem Karlovačke mitropolije i patrijaršije, uveo proslavu Save Nemanjića, čime je importovano širenje dotad nepoznatog i nepostojećeg kulta u Crnoj Gori, što je predstavljalo osnov za njegovu kasniju idološko – političku promociju i instrumentalizaciju, koju je knjaz Nikola eksploatisao i promovisao kao dio svoje dinastičke i ideološko-političke platforme i programa. „Nikanor odmah uvodi u program cetinjske osnovne škole proslavu Save Nemanjića (1856), pa je tu, prvi put u Crnoj Gori, otpjevana pjesma „Uskliknimo s ljubavlju“. Pjesmu „Usliknimo s ljubavlju“ napisao je neki kaluđer (oko 1810), u jednom od fruškogorskih manastira, u Srijemu; prvi put je otpjevana u crkvi u Segedinu (Mađarska) 1839. Od tada počinje sistematsko širenje Savinog kulta. Kult Savin u Srbiji počeo je forsirati knez Miloš Obrenović, naredbom od 5. II 1827, u kojoj stoji da svaki stanovnik mora u ckrvu ići na praznike sv. Save, Vidovdan i spomene „kraljeva srbskih“, bio on Grk, Cincarin ili Bugarin. Za one koji ne budu na Savin dan došli u crkvu i zatvorili dućan, određuje kaznu da ne samo globu crkvi plate, „no i (h)apsom i telesnom kaznom kaštigovani budu“. Naredba Miloševa nije poštovana, pa je njegov sin, knez Mihailo Obrenović, morao izdati drugu naredbu, 26. I 1841. godine, da se taj svetac mora slaviti kao školski patron. Milan Đ. Miličević, srpski etnograf i književnik, kaže da „sv. Sava nije veliki svetac za seljake“.

Nema ga kod Njegoša

„No, odkako je naređeno da se taj svetitelj slavi kao patron školski, gotovo svaka opština školska mesi koljivo kao na krsno ime što radi“. U Crnoj Gori taj kult nije bio, van nekih manastira, značajnije proširen, sve do sredine XIX vijeka. Tako u pismima mitropolita Petra I, kao ni u djelu Petra II, ne nalazimo nijedan pomen Save Nemanjića. To Njegoš nije učnio ni u svojim literarnim djelima, ni u pismima, ni u bilješkama. Njegoš kao pjesnik, državnik i mitropolit nije bio ni u jednoj prilici, životnoj ili stvaralčakoj, da spomene tu ličnost, iako se u njegovim sveukupnom opusu može naći preko 1.500 raznih imena, od faraona, bogova, svetaca do savremenika. Ovaj značajan podatak svjedoči o tome da u Njegoševoj svijesti i svijesti njegovog naroda, nije bio prisutan kult Savin. Od konstituisanja ideologije „svetosavlja“,1932. godine, Savino ime je šireno u Crnoj Gori kao zaštitni znak velikodržavne (srpske) ideje“, piše dr Danilo Radojević. Ostaje pitanje za neku buduću istoriografsku analizu da je Nikanor Ivanović slavljenje kulta Save Nemanjića 1856. godine, na svoju ruku, samovoljno ili svojevlasno uveo u cetinjsku osnovnu školu, ili je to urađeno, uz znanje, izričitu ili makar uz prećutnu saglasnost, organa državne vlasti u vrijeme knjaza Danila Petrovića Njegoša?


Feljton – Utorak, 10. maj 2011. godine
Piše Dr Novak Adžić: Ponovno odvajanje svjetovne od crkvene vlasti

Kad je stupio na prijesto knjaz Danilo Petrović Njegoš je, kao apsolutni vladar, pored energičnih i uspješnih koraka u pogledu unutrašnje konsolidacije i međunarodne afirmacije i legitimacije Crne Gore, preduzeo i niz konkretnih akcija i mjera koje su se odnosile na status i djelovanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve

Crna Gora, nakon vladavine Šćepana Malog i perioda dok je guvernadurstvo, kada su ga držali Radonjići sa Njeguša, bilo nosilac najviših prerogativa inokosne svjetovne vlasti, tokom druge polovine XVIII vijeka ponovo je postala sekularna država 1852. godine, kada je na njeno čelo, kao knjaz, suveren, poglavar vrhovne državne vlasti, stupio Danilo Petrović Njegoš. Ponovno odvajanje svjetovne od crkvene vlasti u Crnoj Gori politička elita u Srbiji primila je sa podozrenjem, zebnjom i neprijateljstvom. To je okarakterisala kao „crnogorski separatizam“ i „najjači udarac srpstvu“, zato što taj proevropski, emancipatorski i progresivni čin i iskorak kojeg je Crna Gora učinila nije korespondirao sa tajnim velikosrpskim političkim programom, „Načertanijem“ Ilije Garašanina iz 1844. godine. A sam Ilija Garašanin je, u sukobu Crne Gore i turske vojske Omer-paše (Mihaila) Latasa 1862. godine, klikovao: „Za nas bi bila velika sreća kad bi Crna Gora propala“.

Obavezan post

Kad je stupio na prijesto knjaz Danilo Petrović Njegoš je, kao apsolutni vladar, pored energičnih i uspješnih koraka u pogledu unutrašnje konsolidacije i međunarodne afirmacije i legitimacije Crne Gore, preduzeo i niz konkretnih akcija i mjera koje su se odnosile na status i djelovanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Knjaz Danilo je tokom svoje vladavine učinio brojne korake koji su doprinijeli poboljšanju i unapređenju položaja Crnogorske pravoslavne crkve. U godini 1854. svojim odlukama obavezao je stanovnike Crne Gore, svaku kuću, da u naturi ili novcu plaća parohijalno svještenstvo za obrede bogosluženja; definisao je svješteničku tarifu, uveo je obavezan post, kao i kaznene odredbe u slučaju njegovog nepoštovanja; naredio je da svještenici obavezno obavljaju vjersku službu svake neđelje i praznika; zabranio je obavljanje činodjejstvovanja u tuđim parohijama; uveo je zabranu vjenčanja u slučaju da prilikom sklapanja braka nedostaje dvostrano iskazana slobodna volja i pristanak; zabranio je zaključenje brakova do osmog stepena krvnog srodstva; propisao je rigorozne sankcije za svještenike za slučaj da dijete umre nekršteno; definisao je obavezu obavljanja vjerske službe i za slučaj da parohijanin nema novca da plati obred; odredio je 1855. da svještenici ne mogu dobiti nijedan čin ako ne završe adekvatnu duhovnu školu; vršio je duhovna imenovanja, odlučivao o djelatnosti, statusu i obavezama svještenika; određivao upravitelja manastira i manastirskim dobrima raspolagao kao dobrima u državnom vlasništvu, o kojima on odlučuje s kapacitetim nosioca svojinskih prava.

Obaveze Senata

Crkvenu imovinu tretirao je kao državnu svojinu, kojom je raspolagao u obligacionim, privrednim i stvarno-pravnim odnosima. Knjaz Danilo je bio, kao nosilac suprema potestas vrhovne vlasti, nadležan da dozvoljava, odobrava, određuje rukopolaganje episkopa i svještenika, da izdaje svjedočanstva, potvrde, uvjerenja da su zakonski uvedeni u čin i da su pripadnici Crnogorske pravoslavne crkve. Nije samo Knjaz imao kompetencije i ingerencije nad Crnogorskom pravoslavnom crkvom. I crnogorski Senat je, u doba kad je stolica mitropolita bila upražnjena „izdavao uvjerenja koja su služila umjesto sinđelija, ali i odobrenja za obavljanje svešteničke službe. Senat je obavljao i kontrolu crkvenih prihoda i rashoda. Želeći da uvede više reda u život Pravoslavne crkve, najviša državna vlast je 1854. godine donijela i uredbu o manastirskim prihodima i rashodima. Ovom uredbom utvrđeno je da svaki manastir mora napraviti popis svojih pokretnih i nepokretnih dobara, ali i precizan pregled svojih godišnjih prihoda i rashoda. Ukoliko manastir ima veće prihode nego rashode, njegova je obaveza bila da višak pošalje u državnu kasu. Ovom uredbom predviđeno je uvođenje godišnjih plata za sve kaluđere u crnogorskim manastirima“, piše prof. dr Živko M. Andrijašević.

Optužbe za krivicu

Knjaz Danilo je, konsekventno njegovim kompetencijama i kontroli koju je ostvarivao nad Crnogorskom crkvom, raščinjavao one svještenike za koje se dokazala i utvrdila optužba za krivicu da su zapostavili crkvenu službu i narušavali ugled crkve. U njegovo vrijeme Crnogorska crkva je imala, prema jednim podacima oko 200, a prema drugim faktima, između 400 i 500 svještenika. Do Danilove smrti u Crnoj Gori je bilo 140 crkava i 9 manastira.
U doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, od 1852. do 1918. godine, Crnogorska pravoslavna crkva je bila državna crkva. To je bilo normirano kako državnim zakonima i aktima u doba knjaza Danila, te državnim Ustavom i zakonodavstvom u vrijeme knjaza i kralja Nikole I Petrovića Njegoša, tako i mjerodavnim i pravomoćnim kanonsko-pravnim propisima koji su regulisali njen položaj i ulogu u državi i društvu. Pravoslavlje je bilo državna vjera, to je regulisano i Danilovim zakonikom iz 1855. godine, a bila je jemčena sloboda i ravnopravnost vjeroispovijesti. Državna vlast u sekularnoj Crnoj Gori u doba knjaza Danila i knjaza i kralja Nikole imala je prevlast u odnosu na crkvu, a crkva je bila jedna od institucija države, autonomna u onim poslovima kojima se država nije bavila, a mitropolit, episkopi i drugi kaluđeri i svještenici bili su državni činioci i službenici, podvlasni državnoj vlasti i na platnom i penzionom spisku crnogorske Vlade. Mitropolita je birao i potvrđivao suverenom voljom vladar zemlje, kao što je odlučivao o izboru članova Svetog sinoda (ustanovljenog 1903) i drugih crkvenih starješina. Uz to, crkveni poslovi koji su se ticali spoljnih odnosa, bili su u nadležnosti Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, od kada je ono ustanovljeno (1879). Ispravno je konstatovati da je postojala suprematija države na crkvom od 1852. do 1918. godine.



Feljton – Ponedjeljak, 09. maj 2011. godine
Image
Avatar korisnika
Administrator
Site Admin
 
Postovi: 2392
Pridružen: Sub pro 29, 2012 12:46 pm

PrethodniSljedeće

Vrati se na: Tekstovi, citati/skenovi knjiga

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost