Naseljavanje Vlaha u 15. vijeku - Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe

svi izvori koji potvrđuju ovu tvrdnju

Naseljavanje Vlaha u 15. vijeku - Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe

PostPostao/la Smail Aga Cengic » Sri lip 01, 2016 9:18 pm

windows7sevn.org Facebook Share
Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-246, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.

Pravoslavna crkva nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao katolik, kao i svi Bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano.
Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici bili i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagradena tek sredinom 16. stoljeca.

U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Vec 1530. godine, kad je habsburski sluzbenik Benedikt Kuri-pesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji pored Turaka koji "krajnje despotski" vladaju nad krscanima, zive i ostala tri naroda. Jedan su "Bosnjaci" ili "Bosnjani", drugi su "Hrvatski katolici" ili "Franjevci" kako ih on zove, a treci su "Vlasi". On je jos pricao i o Zidovima, koji se - prema njegovom svjedocanstvu - vecinom mogu naci oko Sarajeva. Pomena o "Bosanskim Srbima" nije bilo. ... Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik Pravoslavne crkve". Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce).

Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.

Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, a mnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. i 20. vijeku na temelju zajednicke religije, jezika, istorije i osobnog osjecaja nacionalne pripadnosti.
“Buncaju ljudi i postaju umorni od života kad nemaju pred sobom neki cilj prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao.” Marko Aurelije
Avatar korisnika
Smail Aga Cengic
 
Postovi: 790
Pridružen: Sub kol 23, 2014 11:39 pm
Lokacija: U carevoj bašči

Vrati se na: O Vlasima kao zasebnoj etničkoj skupini u srpskoj državi koja se jasno razlikuje od srba

Tko je online

Nema registriranih korisnika pregledava forum i 1 gost

cron